«

»

sij. 04 2019

“Zlatna dob” trećeg reda

Milijun žitelja “zlatne dobi” svjesno je gurnuto među ljude trećeg reda.

Milijun penzića, ugrubo procijenjeno – kad se odbije više od 175.000 povlaštenih u 17 skupina po tzv. posebnim propisima, koji prosječno imaju 32 godine radnog staža i nisu zaradili višestruko natprosječne mirovine u ukupnom iznosu za dlaku nižem od devet milijardi kuna – morat će dobro razmisliti komu će dati svoj glas na predstojećim izborima. Milijun glasova birača kadro je, unatoč bilo kakvim korupcijskim kuhinjama, prije/poslijeizbornim promjenama stranačkih dresova, populizmima i “domoljubnim” ili ideološki nevjerojatnim komplotima inficiranih mandatima vlasti/moći, promijeniti iz temelja strukturu upravljanja ovom već kritično trknutom zemljom. Ne državom, jer se Bijedna Naša – upravo krivnjom dosadašnjih HDZ/SDP-ovih vlada – odrekla bitnih sastavnica/pretpostavki svoje tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti. Milijun od oko 1,2 milijuna žitelja “zlatne dobi” svjesno je, tzv. državnom politikom i nesavješću nadripolitičara što za sebe besramno tvrde da su “preuzeli odgovornost u državi” (sic transit) gurnuto među ljude čak trećeg, četvrtog, desetog… reda.

Pa kad u novoj, 2019. godini osjete sve “blagodati” tzv. mirovinske reforme, što ju je skrojila ekspertna momčad Ministarstva rada i mirovinskog sustava pod dirigentskom palicom izučenog hidrometeorologa i oceanografa Marka Pavića (HDZ), premijerovog lika od suradničkog povjerenja još iz ladanjskih europarlamentarnih dana (ureda) Andreja Plenkovića, trećerazrednih će milijun birača “zlatne dobi” imati itekako jakih, ozbiljnih razloga odvagnuti hoće li opet naivno potratiti svoje građansko dostojanstvo te na skorašnjim europarlamentarnim, predsjedničkim, parlamentarnim, regionalnim i lokalnim izborima dati svoj glas i jednom kandidatu (preferencijalni) i stranci na čijoj se listi nađe i jedan kandidat od “nezamjenjivih” iz struktura vlasti koje su se dokazale sramotno neodgovornim i prema životnom standardu petero od šestero umirovljenika ali i prema ustavno proklamiranoj socijalno osjetljivoj državi.

Takvima više ništa nije za vjerovati ma kako blještavim lakom lakirali svoju obećanu, a nedokazanu vjerodostojnost, političku svijest i savjest, kršćansko samaritanstvo i buduću nacionalnu predanost budući da su tek vlastohlepni kameleoni (dvadesetak stranačkih prebjega trenutno u tzv. Visokom domu, najviše otkad je RH), egoistični lažljivci, ulizice, debelokošci koje ne dira ni vlastita javna sramota… Nije stvar samo u tome što politička oporba i umirovljeničke udruge/stranke kritiziraju Pavić-Plenkovićev projekt za aktualne i buduće penziće kao loš, opasan i socijalno neodgovoran, što i sindikati, jer im to i spada u opis posla, a ministru rada i mirovinskog sustava Paviću da to opovrgava i na državnoj televiziji – gdje bi drugdje kad je trenutno HDZ država – požar pokušava gasiti napršnjakom demagogije: “Nema potrebe za apokaliptičnim porukama”. Ako si ne želimo lagati, apokalipsa je opasno već prekoračila prag RH te bijedom i krajnjom egzistencijalnom neizvjesnošću ne satire samo građane “zlatne” ili tzv. treće dobi nego i sve kategorije stanovništva izvan neprirodno povlaštenih: dijela hrvatskih branitelja s članovima obitelji i svojtom, političara i Katoličke crkve.

Tzv. mirovinska reforma, čija je primjena počela 1. siječnja 2019. godine, uključuje od 2033. godine dulji radni vijek: u redovnu će se starosnu mirovinu moći s navršenih 67 godina života, što znači da će se raditi dvije godine više, nego dosad. Ako pak netko mora/želi u prijevremenu mirovinu, nadrapao je: država će ga kazniti, penalizirati s 0,3 posto svaki neodrađeni mjesec do životne dobi za punu mirovinu, odnosno 18 posto za pet nedostajućih/neodrađenih godina staža. Povoljno je, međutim, što će se penzićima dopustiti rad do četiri sata dnevno uz zadržavanje mirovine, što se dosad nije smjelo. Bilo je ili-ili. Onima pak u drugom mirovinskom stupu omogućeno je birati hoće li ostvariti mirovinu u prvom stupu i dobiti dodatak 27 posto za razdoblje do 2002. godine i 20,25 posto za kasnije uplate ili mirovinu iz obaju obaveznih stupova. Majke pak i posvojiteljice imaju pravo dva posto veću mirovinu za svako rođeno ili posvojeno dijete. To će, računaju vladajući u predizbornoj godini kojekakvih mrkava bez batine, populistički posađenih i u mirovinski sustav, trebala biti privlačna najširoj javnosti i poravnati makadam kojim vlada kotrlja neispunjena reformska obećanja.

Koristeći neprofesionalnu naklonost državne radio-televizije uvijek vladajućima, koja se neosnovano hvali kvalifikativom javne medijske kuće, ministar Marko Pavić je u finišu pakiranja tzv. mirovinske reforme za put među općinstvo zatvorio u HTV-ovom Otvorenom Zrinke samoštonezaplače Grancarić mirovinsko kakonambude točkom na demagoško i. Jer je “ova reforma” – najbolje rješenje. “Ova reforma će dovesti do većih mirovina”, kazao je, i ostao živ. “Ova reforma ima za cilj ispraviti nejednakosti za sve one rođene do 1962., posebice žene. Do kraja 2020. će 3000 žena ići u mirovinu te će imati 600-700 kuna manju mirovinu od sadašnjih umirovljenika za koje znamo da im mirovine i dalje nisu visoke. Podijelili smo paket mirovinske reforme u tri dijela. Sadašnjim umirovljenicima želimo osigurati još izdašnije usklađivanje, za one s najnižim mirovinama dodatnih 3,13 posto, a omogućujemo im i da rade. Budućim umirovljenicima, ženama, dodajemo šest mjeseci staža po djetetu, a riješili smo i problem 27 posto, odnosno ispravili nepravdu prema građanima koji od 2019. godine idu u mirovinu. Osnažili smo drugi stup za one koji će još desetljećima štedjeti u njemu. Građani se ne trebaju brinuti. Mirovine će biti veće, sustav je održiv i uspjeli smo zatvoriti cijelu konstrukciju da ide u tom smjeru.”

Da se čovjek uhvati za trbuh i grohotom nasmije? Ili da brizne u plač? Od jada kakva je politikantska gimnastika pripremljena ljudima koji su ne samo zaradili i izgradili sve što su “domoljubi” preuzeli 1990-ih nakon ostavinske rasprave s ex-Jugoslavijom, pa u rekordnom roku uspjeli uništiti/razrajtati/privatizirati u džepove nacionalno podobne manjine već su naraštaji “zlatne dobi” trećeg reda iznijeli svojim životnim standardom i Domovinski rat i recesiju. Za koju je tadašnji HDZ-ov premijer Ivo Sanader tvrdio da je u RH nema. “Ovdje se radi isključivo o ispunjavanju preporuka Europske komisije koje su Hrvatskoj slane još 2015. godine i potom vlade Tihomira Oreškovića“, drži predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Mladen Novosel. “Europska komisija od nas traži da se ubrza uvođenje duljeg radnog staža, poveća penalizacija prijevremenog umirovljenja i razdvoje povlaštene mirovine od zajedničkog mirovinskog sustava. Oreškovićeva vlada nije išla u tom smjeru, ali ovaj ministar s ovom vladom odlučio je to provesti. Najvažnije u tomu je bilo ubrzati odlazak u mirovinu sa 67 godina, neovisno o tomu imaju li hrvatski radnici u ovom trenutku uvjete za rad do 67 godina života, hoće li to imati 2030. ili bi to uopće imali do 2038.”

Saborskom zastupniku i predsjedniku Hrvatske stranke umirovljenika Silvanu Hrelji već se izlizao jezik u “Visokom domu” te nastupima i izjavama medijima o tomu da se tzv. mirovinskom reformom “jednoj grupaciji daje, dok se drugima uzima”. Što će reći, “daje se onima, čije su mirovine nepokrivene radnim stažom, a penalizira se one koji su radili dugi niz godina, ako odu ranije u mirovinu, npr. s 39 godina staža”. Oporbeni argumenti drže vodu, ali ih vladajući ne doživljavaju ni u jednom jedinom slovu. Pače, ni u zarezu. Imaju tu smiješnu (ne)stabilnu saborsku većinu, pa – ne ode li slučajno tog “glasajućeg petka” netko od 76-78 (ne)stabilnih “mislećih Plenkovićevom glavom” u WC na malu ili veliku nuždu – drže da mogu sve što i kako žele. Tako se ponašaju i prema milijun svojih sugrađana “zlatne dobi”. Grubo ih i bešćutno guraju u treći, četvrti, deseti… red, tako da ih najveći dio živi na samom ili ispod ruba siromaštva. I, licemjerno do gadljivosti, na izborima očekuju njihove glasove!? Bez umirovljeničkih glasova za HDZ i prevarante koji su promiskuitetno presvukla stranačke kapute i stali u HDZ-ov glasački stroj, ali i takve što su se zadržali na vlast prolaznim mjestima na stranačkoj listi, unatoč smiješnom broju preferencijalnih glasova (npr. Željko Reiner, Gordan Jandroković, etc.), danas ne bi bilo premijera Andreja Plenkovića tu gdje jest niti bi izučeni hidrometeorolog i oceanograf bio u prilici oktroirati učestale zahtjeve s već podužom bradom ne samo Europske komisije nego i Svjetske banke, MMF-a…

“Problem je u Hrvatskoj u tomu, što su mirovine općenito niske”, tvrdi vrlo zauzeti SDP-ov saborski zastupnik Gordan Maras. “Kad pogledamo prosječnu mirovinu i koliko je ona povećana u godinu dana, to su zaista zanemarivi iznosi. U pitanju je 40-50-60 kuna godišnje i normalno je da ljudi s tim ne mogu živjeti. Moramo vidjeti kako pravednije rasporediti novac, koji se ionako daje iz proračuna. Postoje zemlje u EU, koje za mirovinski sustav izdvajaju više u odnosu na BDP, nego Hrvatska. Dakle, nije tu RH na začelju niti je taj sustav neodrživ, kao što neki tvrde. SDP je izradio sedam mjera radi toga da građani koji odrade svoj staž imaju mirovinu 75 posto plaće što su je imali prije odlaska u mirovinu (izuzmu li se povlašteni, mirovina je danas 38 posto prosjeka plaća primljenih cijelog radnog vijeka; u bivšoj SFR Jugoslaviji pak bila je 75 posto prosjeka plaća deset najpovoljnijih godina, što je ostalo vrijediti – za povlaštene kategorije, op. a.). Onima s najnižim mirovinama, koji su najugroženiji ovim našim prijedlogom, mirovine bi rasle za oko 300 kuna.”

A što se može u trknutoj zemlji formalnog statusa samostalne, neovisne i suverene države, gdje vrijede dvije odavna izrečene istine, koje itekako objašnjavaju karakter i mentalitet nacije: prvo, tko je jamio, jamio je; drugo, u se, na se i poda se. Kažu, bog je najprije sebi napravio bradu, a hrvatski se vladari – nema veze desni ili lijevi – drže toga kao pijan plota. Kad su već svoji na svomu i imaju razloga dnevno farbati tunele kninskom tuđmanovštinom stisnutih šaka i zuba: “Imamo Hrvatsku!” E sad, zašto je penzići više nemaju, pa ih vlast drži na aparatima za preživljavanje, a također su svoji na svomu, pitanje je za milijun eura. Odgovor je u biračkim kutijama, možda i na ulici, zašto ne? Demokracija ne isključuje masovne prosvjede, građanski bunt radi čovjeka dostojnog života naših sugrađana “zlatne dobi”.

Ministar Marko Pavić kazat će u HTV-ovom Otvorenom – u kojem formatu ni Zrinka samoštosenerasplače Grancarić niti kolege joj voditelji, npr. Damir Smrtić ne znaju postavljati provokativnija pitanja predstavnicima vladajućeg režima, a Mislav Togonal je čak spreman agresivno napasti gosta: “Koji građanski rat, bila je srpska agresija na RH!” – da je SDP još 2015. bio za produljenje radnog vijeka do 67 godina života i da je to Novoselov sindikat tada prešutio. Naravno da ne samo penzićima, nego svakom s dva zrna soli u glavi nije nikakva utjeha Krležina da “ni med cvetjem ni pravice”, baš zato što “rekel to je fijolice/ smardljivi terputec”. Pogled na taj sustav, “domoljubno” devastiran olovnih 1990-ih godina nakon što je prebogata mirovinska kuna izvlaštena iz posebnog fonda i utopljena u državnom proračunu, pogled je na nedjelo ne toliko zlobnih trputaca, koliko nesavjesnih/nesposobnih “domoljuba” u svim vladama poslije koji su dopustili da im majke, očevi, bake i djedovi spadnu na prosjački štap. Izravno su krivi za nenormalan omjer broja umirovljenika i broja zaposlenih, gotovo jedan naprama jedan, za neljudske radne odnose te uništenje razvijene domaće industrije i poljoprivrede.

Prešućuje se krivnja što su mirovinski sustav preopteretili braniteljskim obvezama, nakrcali ga korisnicima u svećeničkim i haljinama časnih sestara, obilno ga obvezali prema visokim isplatama čak 17 kategorija penzića po tzv. posebnim propisima, natprosječno povoljnim, povlaštenim uvjetima koji nisu pokriveni doprinosima tih ljudi iz radnog odnosa. A ukupno ih je gotovo 200.000 na broju!. Mirovinski sustav skupi godišnje iz doprinosa zaposlenih oko 20 milijardâ kuna, a isplaćuje 39 milijardâ, što će reći da je neodrživ u tom smislu da se 19 milijardâ namiče iz drugih proračunskih izvora. A mirovine su – izuzev povlaštenih ili baš zbog njih – crkavica. Nikad se dosad nije dogodilo, kao u Bijednoj Našoj – kad je “Hrvat napokon svoj na svomu, hrvatska lisnica u hrvatskomu džepu, a hrvatska puška na hrvatskomu ramenu” (redikulozni Šime Đodan u “herojsko doba” nacionalnog osvješćivanja) da su bake i djedovi prisiljeni svojim crkavica-mirovinama uzdržavati i nezaposlenu djecu i unuke školarce, jer ih majka Domovina ne želi ili ne zna zbrinuti kako bog zapovijeda.

A kad i to postane nemoguće ili bolno ponižavajuće, mlađi pakiraju putne torbe i kupuju jednosmjerne iseljeničke karte. Obiteljske, ne više pojedinačne kao 1970-ih. Strukturom korisnika i iznosima mirovina, stanje sustava je zaprepašćuje. Dapače, diže tlak tutnjavom nepravde i nelogičnosti. Prvo, formula usklađivanja mirovina s rastom plaća i troškova života je diskriminirajuća za milijun od 1,2 milijuna penziće; drugo, razlike u visini mirovina su izvan svake pameti. Tim više, jer se za 175.000 povlaštenih – državni dužnosnici najvišeg ranga, saborski zastupnici, članovi vlade, ustavni sudci, akademici, hrvatski branitelji, etc. – visina mirovine ne određuje prema radnom stažu i uplatama doprinosa kao za ostalih milijun i kusur penzića, pa ih ne dira ni penalizacija. Penzići prvog i drugog, trećeg, desetog… reda? Itekako. Jedan je civilni penzić/invalid šatoraške 2015. godine poručio vođi buntovničke nastambe na Savskoj 66 u Zagrebu Đuri Glogoškom da bi si za njegovih 25.000 kuna mjesečno i pola godine ratnog staža sâam kupio Stiehlovku i odrezao obje noge.

Degutantno, ali itekako ilustrativno za stanje stvari među penzićima, gdje samo manji dio prekomjerno povlaštenih troši blizu devet milijardâ kuna iz zajedničke mirovinske blagajne. Večernjakova je novinarka Ljubica Gatarić izračunala lani u studenom kako “bivši saborski zastupnici, članovi vlade, ustavni suci i glavni državni revizori imaju u prosjeku 32 godine staža” te da se najviše novca od svote za povlaštene isplaćuje hrvatskim braniteljima, čak 4,8 milijardâ kuna. Njima su mirovine određene po općim propisima, a podebljane novim braniteljskim zakonom iz 2017. godine. Na mirovine bivših policajaca i vojnika odlazi 1,4 milijardâ kuna. “Nakon tih skupina dolaze bivši partizani”, tvrdi Gatarić, “čiji godišnji budžet za mirovine iznosi 415 milijuna kuna, pripadnici HVO-a 241 milijun (što hrvatski porezni obveznici imaju s borcima iz BiH, koji su se u BiH borili za paradržavu tzv. HZ/HR Herceg-Bosnu, pravorijekom pak Međunarodnog suda u Haagu tretiranu dijelom udruženog zločinačkog pothvata!? – op. a.), domobrani (i ustaše, op. a.) 156 milijuna…”

Statistika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje upućuje na to da su mirovine povlaštenih, izostave li se pripadnici HVO-a i mlada braniteljska populacija u RH, na neki način ipak zarađene, pokrivene uplatama doprinosa iz radnog odnosa i ne razlikuju se bitno od tzv. radničkih. “Najmanje radnog staža – u prosjeku samo osam godina – imaju pripadnici Hrvatskog vijeća obrane kojima hrvatska država isplaćuje oko tri tisuće kuna mjesečne mirovine”, piše Gatarić. “Hrvatski branitelji korisnici invalidske mirovine imaju prosječnih 20 godina staža i mirovinu približno 5500 kuna. Svaki četvrti umirovljeni hrvatski branitelj u radnom je odnosu proveo manje od deset godina. Gotovo svaki drugi umirovljeni branitelj ima od 15 do 24 godine staža. (…) Najviše staža iz skupine povlaštenih umirovljenika imaju akademici – 42 godine, a prosječna starosna mirovina akademika iznosi 9888 kuna. Top listu najbolje plaćenih umirovljenika čine političari – bivši zastupnici u Saboru, članovi Vlade, suci Ustavnog suda i glavni državni revizori – čija je prosječna starosna mirovina 10.252 kune, i to za 32 godine staža, deset manje, nego što ih imaju akademici. Umirovljene djelatne vojne osobe imaju 35 godina staža, a pripadnici bivše JNA 39 godina staža.”

Bivši pak politički zatvorenici, među kojima ima kojekakvih kao i među hrvatskim braniteljima, a nikad im nitko nije ozbiljno provjetrio statuse, uživaju prosječno 4414 kuna starosne mirovine. Tzv. Plenković-Glogoški-Medvedov Zakon o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji s kraja 2917. godine dodatno je navalio mlinski kamen na mirovinsku kunu time što se povlaštenim penzićima te kategorije, umirovljenim po općim propisima, a priznato im je sudjelovanje u Domovinskom ratu najmanje stotinu dana, uvećava mirovina za 0,4989 kuna po “ratnom danu” te jamči mirovina od najmanje 2558,25 kuna svaki mjesec. Treba li reći da to, na teres istih hrvatskih poreznih obveznika, jednako vrijedi za bivše pripadnike HVO-a u BiH? Ne treba, ZNA SE gdje je i čije izborno biračko tijelo. Tzv. civilne mirovine i invalidnine, osobito invalidnosti na radu, dvostruko/trostruko/višestruko su niže od povlaštenih, i to iritira tzv. obične građane, tzv. male ljude koji su odbijajući od svojih i usta vlastite djece iznijeli i Domovinski rat i omogućili onima na državnom vrhu, koji su navodno preuzeli odgovornost bahatu/sektaško-interesnu/koruptivnu rasipnost.

Takva državna vlast – koja ima novca za borbenoleteći reciklažni otpad, za ergele novih limuzina svake dvije godine, tisuće pametnih telefona u birokratskom aparatu, bezvezna a skupa putovanja po globusu, neumjerene troškove predsjednice RH, himalaja-plaće političarima, devizne i domaće dnevnice, naknade, etc., a nema za pristojnu socijalnu državu, za svoje sugrađane “zlatne dobi”, za bolji životni standard, za mlade i uvjete dostojne čovjeka – takva je državna vlast od 1. siječnja 2019. ušla u mirovinski eksperiment. Mudar pûk je novogodišnju promociju tzv. mirovinske, ali i druge reforme uništa, istog nadnevka, porezne, prostoseljački unaprijed pročitao kao već viđeno: vrag uvijek sere na veliku hrpu. HDZ-ova vlada i ovog puta uzima sirotinji i daje bogatima. Crkavica-mirovine će ostati crkavica-mirovine (do 2500 kuna svaki mjesec prima 800.000 penzića), a visoke/povlaštene bit će još više/povlaštenije.

Prvi pak stupanj tzv. porezne reforme, recimo, premijeru i predsjednici s bulumentom pobočnika svake vrsti donio je oko 2500-3000 kuna više plaće, a “običnoj raji” s kojih 5000 i nešto više kuna 146 kuna podebljanja, onima s nižom plaćom – nula kuna. A sada, nastavkom porezne reforme, oni će s vrha države inkasirati po 4000 kuna više od ionako previsokih mjesečnih svota i kolateralnih beriva za učinke koje postižu za opće dobro. Ta na vlas ista benderovština – jesmo li glasali za kapitalizam umjesto “komunističkog mraka”, za Zagreb, a ne Beograd glavni grad!? Jesmo, pa… – vrijedi i za tzv. mirovinsku reformu: ideje naše, benzin vaš. Visoke mirovine bit će još više, a gro niskih će ostati nizak. Tek će tu i tamo, najviše dvaput godišnje za zakonskog usklađivanja mirovina s rastom plaća i životnih troškova, ministar Pavić biti u prigodi gledati ljudima u ostarjele oči i opetovati nedavnu svoju glupost: “Senzacionalno, za 2,7 posto smo povećali mirovine, kao nikad ni jedna vlada dosad!” A riječ je o stotinjak kuna na mirovine oko 5000 kuna; dodatak na one ispod 5000 nije vrijedno ni spominjati. Vrijede litru mlijeka i dvije štruce “narodnog kruha” od 4,49 kuna. Najniže mirovine prima u RH čak 247.000 penzića (200.000 radnika, poljoprivrednici, etc.), a država doplaćuje one što nisu pokrivene uplaćenim doprinosima s 1,6 milijardâ kuna godišnje. Te se mirovine vrte oko 1500 kuna, plus-minus. Međutim, struktura korisnika i isplata je zastrašujuća. Blizu 96.000 ljudi ima mirovinu od samo 230 kuna, a neki ju jedva uspiju prebrojati kad vide brojke na izvješću HZMO-a.

Svi zahtjevi iz javne rasprave o tzv. mirovinskoj reformi vladajućima da se razdvoje povlaštene od tzv. radničkih te braniteljske mirovine presele, npr. u MORH, etc., nisu prihvaćeni. S priličnom se sigurnošću može pretpostaviti zašto. Ovako, “sakrivene” u jednoj košari, kao, manje bodu oči, a izvučene načistac bile bi temom za izrugivanje i kritiziranje vlasti. Ako bude kritične količine pameti među masom od svakog trećeg birača “zlatne dobi” – praktički je već svaki treći građanin Bijedne Naše umirovljenik – već se na skorašnjim izborima dade bitno promijeniti momčad na vlasti. Pakrački dekret ovima što misle da je vlast njihovo prirodno pravo – zbog hrvatstva “od stoljeća sedmog”, katoličanstva od opata Martina ili zbog HB statusa – pa se vrte po objema stranama Markovog trga, eto, otkad je tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. U ime naroda i političke sic odgovornosti za narod i državu. Baš kao u doba “komunističkog mraka”, sve je isto, samo Njega više nema. Kako punokrvnom ironijom pjeva  Tijana Dapčević.

Pa, penzići, što se čeka? Ako je stara garda znala pošteno zaradili starost, znat će se izboriti i za to da joj “zlatne godine” budu godine s ljudskim licem. Neće im to izučeni hidrometeorolozi i oceanografi donijeti na pladnju, ukrašeno zlatnom mašnom, ali ni profesionalno-politički trubaduri navodno umirovljeničkih interesa, koji ionako ne žive od mirovina, nego od saborskih i stranačkih apanaža te spadaju u neku od kategorija povlaštenih.

h-alter

 

1 comment

  1. Nana

    Da, istina! Dugačak članak kojega se isplati pročitati do kraja jer mi svakim pasusom raste bijes na umirovljenike koji su najveće biračko tijelo i nisu retardirani ali…….. nekaj tu ne štima?! Možda ipak jesu kada glasaju kako glasaju!

Odgovori