Želim da ljudi nose osmijeh, a ne maske

Što nas čeka? Slušam svaki dan vijesti i čekam kada će prestati ovaj mračni bauk, tjeskoba i strah. Želim da ljudi nose osmijeh, a ne maske.

Osobno baš i nisam sklon strahu, preživio sam brodolome i zatajenja srca pa vidim da se ne radi o zdravstvenom problemu. Tjeskoba nije bolest pojedine duše već i društveno stanje. Čini mi se da su sve teže posljedice po društvo, stil života i navike, i politiku.

Zabrinjava me kako ljudi vjeruju u jasne komande, prividnu odlučnost i kako bi se rado odrekli svega, pa i politike za malo sigurnosti. Idiotska objašnjenja o zavjerama, prazna obećanja da će znanost naći brzo rješenje i da će sve biti kao ranije.

Ne razumijem kako netko može misliti da će ekonomija krenuti ako u sustav uguramo više novca, da sad nećemo uvoziti krumpir iz Egipta, rižu iz Italije, da ćemo lako vratiti slavu Imunološkom zavodu, da će liječnici ostajati ovdje.

Počeli su udarci ispod pojasa, zloporaba medija i protokola. Uzalud svi moji apeli za velike dogovore i reforme, nitko nikom ne vjeruje već počinju intrige i zavjere

Upozorenja i ograde smatraju se nekako izrazom predaje i nedostatka pozitivnog gledanja na svijet.

No vidi se da je počelo zauzimanje pozicija za nove političke utakmice, izbore, uklanjanje suparnika, konkurenata i neprijatelja. Počeli su udarci ispod pojasa, zloporaba medija i protokola. Uzalud svi moji apeli za velike dogovore i reforme, nitko nikom ne vjeruje već počinju intrige i zavjere.

Računa se da treba iskoristiti slabosti drugih, mediji podmeću, zaboravljaju se afere, ne govori se o korupciji i nepotističkim mrežama. Vjeruje se da će građani, zapravo birači, sve zaboraviti očekujući reforme i promjene, želeći ”reset” sistema.

Mogu ja sada zdvojno tvrditi da je hrvatski politički narod slabo pismen i da ne čita debele knjige, nego da znanje svijeta crpi iz popularnih serija, kvizova i dodataka emisiji vijesti. Mislio sam da će socijalna izolacija prisiliti ljude da čitaju, da misle i razmišljaju o sudbini.

Ma vraga, stare navike opuštanja uma uz slatke kave s mlijekom, stavljanje sunčanih naočala i brige za sudbinu i ljubavi nesretnih starleta koje nemaju škole, ali imaju čvrste obline i zanosan osmijeh odvlače našu pažnju. Slušati upozorenja o socijalnoj distanci i odgovornosti postaje dosadno.

Prvi strah od nepoznatog je prošao, naslućuje se poboljšanje. Sada su opet na svjetlo dana izmiljeli ljudi koji mišljenje o virusima traže od nogometaša, koji vjeruju u teorije zavjere, ali ne vjeruju da su baš oni nemoćne žrtve jer će sve njih nekako zaobići.

Ljudi su jednostavni i vjeruju u jednostavne istine. Vjeruju da društva postoje na strahu i redu, ne shvaćaju i ne vjeruju u jedinstvo suprotnosti, negaciju negacije i slične filozofske marifetluke. Nerazumljivo i intelektualno zahtjevno. Treba jednostavno: red, rad i disciplina!

Ljudima je dosta politike, preziru političare, njihov govor ih iritira, ne žele ih ni birati, simpatični su im ad hoc zborovi, konventi i najradije bi čisti rez giljotine.

Okolnosti krize potiču težnju prema autoritarnoj vlasti ili, jasnije, beskrupuloznoj, fanatičnoj a koristoljubivoj koja pod parolama jedinstva i solidarnosti, bez kritike i otpora mirno zgrće i pljačka.

Problem je u tome da se, kad nestanu strah i tjeskoba, traže ”lica” vlasti, ne institucije i pravila, traži se prepoznatljivost i karizma. Samo mali korak do želje da vladaju generali, policajci i svećenici.

Na društvenim mrežama zaziva se Putina kao spasitelja, podržava Orbanov stil vlasti. Beroša se kandidira za gradonačelnika, političari obuku uniforme na presicama lokalnih stožera.

Ne mogu shvatiti neobrazovanost i način mišljenja svećenika koji pozivaju na mise, i to upravo kad njihov vrhovni svećenik moli da se ostane kod kuće. Možda se kalkulira s tim da će kad sve prođe biti toliko loše da će nam ostati samo molitva. Sva sreća da ni vjernici ne misle da sveta voda štiti od bolesti, molitva od potresa – a zahvalnost kad sve završi ići će Bogu a ne ljudima.

Osobno baš i nisam sklon strahu, preživio sam brodolome i zatajenja srca pa vidim da se ne radi o zdravstvenom problemu. Tjeskoba nije bolest pojedine duše već i društveno stanje. Čini mi se da su sve teže posljedice po društvo, stil života i navike, i politiku

Bože, zašto si nas okružio s tolikim idiotima?

Nas čeka ekonomska kriza ne prolazna recesija (”recesija je kad tvoj susjed ostane bez posla, kriza je kad ti ostaneš bez posla”) i politika neće biti ugoda konzumacije oborite ribe i pjesama janjećih brigada, već odricanje i skromnost. Tome su dorasli samo razumni stručnjaci i odgovorni političari koji se ne bore za sebe i svoju stranku.

Primam prigovore da sam naivan. Točno, jer samo naivnost pokazuje što je pokvarenost.

Kad ovo prođe otkrit će se ono što je evidentno, nije podijeljena politika već je podijeljeno društvo, i to ne prema glupim regionalnim i lokal patriotskim crtama razdvajanja, navijačima, ideologijama, već je evidentno podijeljeno na gubitnike i dobitnike. Neki su potkupljivi i bogati, drugi zaplašeni da im ne oduzmu ono malo što imaju.

Sklonost prema sigurnosti, strah od neizvjesnosti, nije ništa novo i neočekivano. Ne treba čitati Freuda da se shvati da ljudi svoje strahove, sumnje i razočarenja, složenost života, amfibolijske odnose s drugim ljudima guraju ispod svijesti, slažu u potisnuta sjećanja, a svjesno barataju samo s jednostavnim formulama. Jednostavnije, ljudi žele biti jednostavni, živjeti u jednostavnom svijetu i izvjesnosti.

Je li to korak prema militarizaciji društva, sile koja se ne vidi u redovitim situacijama mira. Priznat ću da zaključak donosim prema porukama Facebooka i Twittera, komentara prolaznika, jer sam zatvoren u četiri zida.

Istraživanja su pokazivala postojanje autoritarnog sindroma (Čorkalo, Radin), nisku vjerodostojnost institucija i nagnuće prema vjeri u vojsku i crkvu (Sekulić, Šporer). No ova situacija nije privid, prije je izraz straha od neizvjesnosti, žaljenja za vremenima u kojima je budućnost bila izvjesna, a penzija sigurna.

Pritajeni strah, možda i veći od zaraze (gdje se opasnost ponekad minimizira) je strah od anarhije i građanske nesigurnosti.

Amerikanci kupuju oružje, Hrvati zazivaju vojsku da zamijeni birokraciju (jesu li takvi bili u vojsci?), Talijani i Rusi bježe iz gradova.

Koliko je to jako pokazuju sasvim neodmjerene reakcije. Ruševine nakon potresa u Zagrebu raščišćava nekoliko stotina vojnika (dvije?), u vijestima se govori o impresivnom voznom parku. Američki brod bolnica primio 28 pacijenata, Srbija mobilizira, a Slovenija šalje vojsku na granice. Vijesti glorificiraju predanost vojnika koji se angažiraju.

No stvarnost je drukčija. Da je Amerika investirala u zdravstvo ne bi skupi bijeli brodovi bolnice bila samo propagandna slika, već bi bilo više kreveta i liječenih. Ne bi trebala smjena zapovjednika moćnog nosača aviona, trabunjanja o kineskoj bolesti.

Pada mi na pamet, uzgred, priča kako su u Kaliforniji narkomaniju pred sto godina zvali ”kineskom bolešću”, tek nekoliko desetaka godina poslije neslavnog opijumskog rata. Tako i danas vlastite slabosti pripisuju drugima. Trump koji ima najmoćniju vojsku svijeta nije u stanju podići bolnice pod šatorima, bar onakve koje je kao od šale gradio u Iraku i Afganistanu (sjećate li se filma M.A.S.H.?).

Ne razumijem kako netko može misliti da će ekonomija krenuti ako u sustav uguramo više novca, da sad nećemo uvoziti krumpir iz Egipta, rižu iz Italije, da ćemo lako vratiti slavu Imunološkom zavodu, da će liječnici ostajati ovdje

Kod nas se zaziva uvođenje izvanrednog stanja i vojska na kontroli ulica i prometnica. Pozdravlja se odluka da se helikopteri stave na raspolaganje medicinskoj službi. Nisam vidio vijest da se koriste.

Žao mi je tih ljudi, profesionalnih vojnika, koje odlikuje požrtvovnost, predanost i hrabrost: oni trebaju na terenu, a gura ih se da rade što drugi trebaju. Ne mislim toliko ni o cijeni ni o troškovima (lopate bi se mogle dati nezaposlenima), građevinske tvrtke imaju daleko više strojeva, već o uzroku takvog raširenog osjećaja.

Poriv prema militarizaciji, prema uniformama (vojnici, svećenici, policajci) nije naša lokalna pojava i tradicija. Mnoge države, od kojih su neke bile vojne diktature, isto kao i mi postale su demokracije. Korijen je u osjećaju straha, zapravo tjeskobe i neizvjesnosti. Izgubljeni traže da im netko pokaže put i pozove ih da ga slijede.

No treba biti realističan, hrvatska vojska je prestala biti patriotska narodna vojska, a njena transformacija u profesionalni dio NATO-a je još uvijek želja. Oružje i oprema tek se nabavljaju, sporo uvode, infrastruktura je zapuštena,volja za ratom je vrlo mala, nema se mobilizirati koga, mladi muškarci ne žele vojni rok. Fraze o pobjedničkoj vojsci su, vjerojatno, tek ohrabrenje.

Trošak, i bez Trumpovog pritiska je prevelik za nejako gospodarstvo. Samo da rata ne bude misli narod između povremenih naleta uvrijeđenog ponosa.

Ne radi se o nekoj našoj specifičnosti. Od Grčke do Argentine, od Tajlanda do Pakistana oni koji su imali oružje i silu pomislili su u nekom trenutku kako bi bilo dobro pojednostaviti sve, vladati čeličnom šakom i prikriti da takva vlast ispod krilatica o jedinstvu prezire bratstvo i jednakost.

Privredu pretvara u dijeljenje lena i zasluga, pretvara se u predatorsku neman kojoj nisu dovoljne privilegije već popunjeni računa u alpskim bankama. Konačno, sve ovo je slabost demokracije, pa bi je neki rado ukinuli.

Demokratske zemlje i demokratski ustavi imaju odredbe, koje poštuju za slučaj kad institucije ne mogu djelovati, ili ne djeluju dovoljno brzo, ali funkcioniraju (od Japana do Španjolske, Rumunjske ili Slovačke) i nastoje se što prije vratiti u redovno stanje, ugrađuju mehanizme zaštite (vremensko ograničenje, naknadnu potvrdu mjera i drugo).

Crna Gora i Srbija uvele su izvanredno stanje, a vlada strah nije li to tamo tek vježba za stvarnu autokraciju.

A Hrvatska koja ima sasvim jasne ustavne odredbe tko odlučuje i kako u izvanrednim situacijama,te ugrađene mehanizme demokratske podjele vlasti (dvotrećinska većina, supotpisi premijera i predsjednika!), u jednom trenutku panike i neznanja, prepustila je odluke ograničavanja slobode kretanja i ljudskih prava nacionalnom stožeru, tijelu visokog autoriteta i prihvaćanja.

Ustavna odredba, ponavljamo,to prepušta Saboru, a ako se Saborne može sastati, u krajnjoj liniji ovlast daje predsjedniku uz supotpis premijera. Izgleda da je baš to problem: Sabor se nije mogao sastati (izjava ministra Božinovića na konferenciji!) i kako se radilo o hitnosti odluku je donio on.

Ma i ja razumijem tu zbunjenost, i sam sam izletio na ulicu i slušao kako jedni govore da se treba vratiti, a drugi da treba ostati vani. Počeo je padati snijeg. Falili su samo skakavci, erupcija vulkana i invazija svemiraca.

Možda je trebalo reći da će se prema članku 17. odluke usvojiti i potvrditi u parlamentu, jer većina i podrška zapravo nije bila upitna.

Možda je ispalo politički nezgodno zvati predsjednika i tražiti mjere. Milanovića baš ne zovu, a on se, bez sredstava i kontrole nad državnim aparatom, sam i ne gura.

Ljudi su jednostavni i vjeruju u jednostavne istine. Vjeruju da društva postoje na strahu i redu, ne shvaćaju i ne vjeruju u jedinstvo suprotnosti, negaciju negacije i slične filozofske marifetluke. Nerazumljivo i intelektualno zahtjevno. Treba jednostavno: red, rad i disciplina!

Plenković se drži rezervirano jer i on osjeća da se radi o pitanju u kojem ovisi o ekspertizi. Mislim da je izvrstan, politički mudar potez, što je odustao od slabe najave i nije ustrojio još i stožer za ekonomsku obnovu i to riječima ”tu je Vlada da vlada”.

Ovlasti bez odgovornosti su opasne, kao i odgovornost bez ovlasti. Osnivanje povjerenstva, stožera i drugih tijela je omiljen i uspješan trik (sjećate li se povjerenstva ”za dom spremnog”?). Kakav Ustavni sud, kakvi zakoni. Najbolje je imati amfibolijske (baš mi se svidjela ta dvosmislena riječ!) odluke.

Jednostavno, moglo se sve riješiti bez problema prema Ustavu, ali ako se može drukčije… Moglo se i svi će razumjeti okolnosti (potres i zaraza) i potrebnu brzinu, ali vladavina prava testira se ne na tome može li se nešto opravdati već time je li dopušteno ili ne.

Gospodo, u ratu protiv virusa snaga artiljerije ili atomskih bombi ne vrijedi puno. Vrijedi pamet i znanje. Viruse ne ubija snaga i sila već znanje. Razmišljanje i jasna etička pozicija. Iskoristimo činjenicu da se vjeruje u znanje, a ne političarima. Pa i pravo nije vještina muljanja, već struka i znanje.

”Kad politički lideri predstavljaju negativne uzore, predanost profesiji i pravednim uzorima postaju sve važniji. Teško je podvrgnuti se vladavini prava bez pravnika, ili držati prividna suđenja bez sudaca.” (Timothy Snyder)

autograf

2 comments

  1. Odmah piše Kregar: “Što nas čeka? Slušam svaki dan vijesti i čekam kada će prestati ovaj mračni bauk, tjeskoba i strah. Želim da ljudi nose osmijeh, a ne maske.”.

    On, kao svi zapravo čeka. To govori o nemoći. Sjediti i čekati da se nešto (ne)dogodi. To ubija.

  2. – Mislio sam da će socijalna izolacija prisiliti ljude da čitaju, da misle i razmišljaju o sudbini.

    Tko nije čitao prije, ne čita ni sada pamakar mu život o tome ovisio. Znam ljude koji su pročitali ukupno dvije knjige. Oni su pravo tijesto za oni koji mijese i prave pecivo. Oni su materijal za obradu. I ništa drugo.

Odgovori