„Veliki Hrvati“ u maloj mišjoj rupi grickaju premastan komad sira

Zlo jest virus u ljudskoj psihi, ali protiv njega, srećom, postoji učinkovito cjepivo. Ali ne uvijek dostupno u pravo vrijeme, pravim liječnicima i na pravomu mjestu. Virusna će pandemija uminuti, bez obzira na pustoš što će ostavili iza sebe. Jednog dana, ako ne prije, doći će nova i možda još strašnija, ali to je tako i tu se unaprijed više ništa ne može. Potresom razoreni dijelovi Zagreba i okolice s vremenom će se obnoviti i zablistati starim i novim sjajem. I to tako mora biti. Kaže mudar pûk nije svako zlo za zlo, odnosno svako zlo za neko dobro. I kad ljudi toga jednog dana opet počnu zaboravljati hudo razdoblje biološke/prirodne nesreće, „veliki Hrvati“ će izžohariti iz rupa i pukotina te s prepoznatljivo crnim barjacima iznijeti stare mutave prijepore: ustaše i partizane, četnike i Srbe, partizanske zločine od stoljeća sedmog, udbaška ubojstva vani i kod kuće, etc. Jer, zašto bi svijet mirno živio, bio pametan, kad može biti uredno – blesav!? Kao što je uglavnom dosad najčešće bio 

Marijan Vogrinec

Zaista, kamo su naprasno, takorekuć preko noći i netragom nestali tzv. veliki Hrvati, tzv. suverenisti i „domoljubi“, „pronatalitetno-proobiteljski“ prvaci velikih riječi i malih djela, ratnoveteranski istomišljenici onog što je u Domovinskom ratu „krvave gaće nos’o po Veleb’tu“ (pa mu HDZ zato naplaćuje zasluge zastupničkom boli glava apanažom) ili ratne udovice kojoj propalom sinu u policijskoj školi „država“ oprašta povrat poreznim obveznicima 300.000 kuna stipendije sa zateznim kamatama. I, da se, je li, Turci ne dosjete i zgroze se nad sinom razvikane šefice stradalničke udruge, braniteljska vlast sa Savske 66 u Zagrebu na brzaka pokupi s ceste još 15 takvih propalih đaka kojima škola – da ga ubiješ – nije išla pa nije išla, a stipendije su dobili kao djeca u ratu poginulog/ih roditelja te im „država“ (sic transit) oprosti povrat ukupno 1,5 milijuna kuna. Zemlja pala u gadnu nemilost pandemije Covida-19 i ustrašen „hrvatski narod“ (sic transit) čoporativno zatvorila u vlastite domove, a Zagreb je k tomu još i razorno pogodila serija od gotovo stotinu potresa – najjači 5,5 stupnjeva po Richteru i nekoliko plus-minus tri stupnja – a od „domoljuba“ i „ikona“ tzv. desnice pak ni slike niti tona.

Ucrnjena armada „Hrvata od stoljeća sedmog“, koji i noću i danju sanjaju isključivo „dobrobit hrvatskog naroda“ (sic transit), gurajući se iz petnih žila s beznačajne političke margine k prvim redovima državnih jasala ne pazeći kuda/kako stupaju i komu gaze po kurjim očima, ni mukajet o smrtnoj ugrozi „nacije“ tzv. koronavirusom niti pomaknuti malim prstom radi sinergijske pomoći stradalnicima u potresu ili sudjelovanja u sanaciji šteta u najrazorenijim dijelovima Zagreba i okolice. Ne tiče ih se „hrvatski narod“ kada treba, a uistinu sada treba svaka vrsta pomoći: od stručne i intelektualne do zasukati rukave i prihvatiti se lopate. A ovi što im se živo fućka za ustaše i partizane i tko je gdje bio 1941.-1945. i 1991.-1995., a najvećim dijelom žive od vlastite pameti, znanja stečenih izobrazbom te poštenog i nepravedno plaćenog kuluka na radnim mjestima daleko od politike, troše se do iznemoglosti u borbi protiv Covida-19 i zbrinjavanju posljedica potresa.

Osim poziva na „intenzivniju molitvu“ vjerničkomu tzv. stadu – molitva će iz prisilnoga kućnog pritvora eutanazirati Covid-19 te Zagreb s okolicom vratiti u pretpotresno stanje (sic transit)? – katolički su „pastiri“ ostali na nevoljkom povinovanju antivirusnim mjerama svjetovne vlasti. Kad se, je li, mora – mora se, a manjak na stavci milodara i lemuzine valjda će sâm Svevišnji nadoknaditi u ionako nefiskaliziranoj crkvenoj škrabici. Jednog dana, ako ne prije. Pa ni taj neznanac, razmnožen iz kineskog Wuhana, valjda neće dovijeka prkositi vladaru Kraljevstva nebeskog? Dobro, što se sada zajedljivo inati papi Franji, skrivenom u dubokoj nutrini Rimske kurije, ali ako i iznad pape ima Papa, potomci Eve i Adama mogu mirno spavati makar oko njih tisuće umiru s krunicom među prstima i Njegovim imenom na usnama. Kao u rasadniku Njegove vjere, Italiji. Gdje se stare i nemoćne jednostavno ostavlja u bolničkomu kutu – umrijeti od zaraze.

Tima što sada u Bijednoj Našoj padaju od iznemoglosti i rizikuju vlastito zdravlje/živote rvući se s tzv. koronavirusom i svakojakim posljedicama potresa – a to je život, ne politikantstvo, populizam i demagogija radi kvazimesijanstva u „hrvatskomu narodu“ – živo se fućka gdje su i zašto ni glasa u teškoj krizi od Ruže Tomašić, Miroslava Škore, Željke Markić, Hrvoja Zekanovića, Zlatka Hasanbegovića, Ladislava Ilčića, Željka Sačića, imenjaka mu Glasnovića, Vincenta Johna Batarela i takvih. Njih ne zanima – makar i nepozvani – stati rame uz rame sa zauzetima na prvim crtama bojišnice i staviti „hrvatskomu narodu“ na raspolaganje sva svoja znanja i sposobnosti (a imaju ih, nije da nemaju; nisu bezveznjaci u tom smislu) koji jamačno mogu biti od neusporedivo veće opće koristi od svjetonazorskih navodno uvjerenja i polit-ideološke pripadnosti. Što bi kazao veliki crnogorski filozof, vladika Petar II. Petrović Njegoš: „U dobru je lako biti dobar, na muci se poznaju junaci“. A toliki hrvatski „junaci“, kada muka jest, a sada jest – nikom ponikoše.

„Domoljubi“, jaaavite se!

Neki dan nesretno poginuli otac troje djece iz Sesveta nedaleko od Zagreba – u metropoli je popravljao krov na potresom oštećenoj zgradi – bio je hrvatski branitelj. Nacionalni stožer Civilne zaštite i vlast valjda to nisu bez razloga istaknuli, izrazili sućut obitelji i spremnost pružiti pomoć. Stradali je bio jedan od mnogih – ostao je i medijski bezimen, što je u redu, a vrlo znakovito – čije ime i zasluge nisu bili šlager u tiskovinama i prime time radijskih/televizijskih termina. Taj uistinu domoljub na djelu nije bio žestoki bojovnik za tzv. dostojanstvo hrvatskih branitelja i dignitet Domovinskog rata (ekvivalenta u kešovini po stožeraško-šatoraškim izračunima, sic transit). Stradali je radio u privatnoj tvrtki, zarađivao za svoj i život obitelji u znoju lica svoga, sa svojih deset prstiju… Takvih je mnogo, i to su istinski domoljubi koje treba cijeniti. Koji ne parazitiraju na grbači poreznih obveznika zbog „zasluga“ na „ratnim putevima“ što ih, je li, priznaju na zajednički teret ti kojima vladajuće kaste prepuste „stručnu arbitražu“ i podjelu propusnica za Registar hrvatskih branitelja (510.000) i pripadajuća mirovinsko-invalidsko-stradalnička prava. A ta su ohoho…

Je li se, recimo, „domoljubni“ HDZ-ov saborski zastupnik Josip Đakić – čudnom nekom (političkom?) kemijom tolike godine samoodrživ na čelu Hvidre – sjetio pozvati više no pristojno opskrbljene veterane navodno najbrojnije među više od 1350 braniteljskih/stradalničkih udruga da se financijski solidariziraju, da „daju ruku“ u dvostrukoj nevolji „hrvatskog naroda“ za koji su, tvrde, „prolijevali krv i dali dijelove tijela“. Štoviše, da vlastitim primjerom pokaže domoljublje i solidarnost, jer „domoljublja je i tom „hrvatskomu narodu“ puna kapa. Da uz Đakića, koji je na mjestu saborskog zastupnika znao inkasirati i 28.200 kuna mjesečno iz džepa poreznih obveznika – zbog njih je valjda i deficitaran temeljnim kućnim odgojem Vukovarac „krvave gaće nos’o Veleb’tom“ i bahati Virovitičan sina naučio mrziti „prijatelje srbiće“? – stanu na uplatno mjesto ili se prijave među volontere Željko Glasnović, Stevo Culej, Hrvoje Zekanović, Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih, Željko Sačić, Neda Balog, Zorica Gregurić, Rozalija Bartolić, bogata liječnica Željka Markić i još regimenta takvih. Zašto ne i „narodni“ čovjek Miroslav Škoro, kojemu je „hrvatski narod“ (sic transit) dao sve što ima i sve to znači. Tomu narodu, vani ga nitko živ ne poznaje niti želi upoznati.

Što se ne bi isprsili ti s tzv. desnice i desniji od desnice, pa barem svaki od tih s makar više od 5000 kuna javne apanaže na mjesec, mirovine, invalidnine, naknade ili kako se sve cirkusantski nazivaju povlaštene isplate nešto cune s računa u korist općeg dobra? Kad su već prvi i tako glasni u prostačkom anatemiziranju Srba, partizana, jugonostalgičara, komunjara, udbaša i tih koji više ne postoje najmanje tridesetak godina, a „hrvatski narod“ (sic transit) im raison d’être, evo jedinstvene prilike – jedinstvenije no što je bio Domovinski rat! – pokazati koliko vole narod i domovinu. Za razliku od „Hrvata od stoljeća sedmog“ i „domoljuba od glave do pete“, prvi su se susjedi Srbi i Bošnjaci – s one strane prve crte bojišnice u Domovinskom ratu!? – iskazali većim stupnjem solidarnosti, empatije i dobrosusjedske svijesti. Kulture, civiliziranosti, čovječnosti…

„U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci“, rekosmo, kazao je jamačno najveći Crnogorac u povijesti tog naroda. Prijatelj biti u nevolji i priskočiti u pomoć ne pitajući za cijenu i ne gledajući nikakvu osobnu korist pravi je prijatelj, čak i više no prijatelj. Biti ljudinom na djelu, i to se ne zaboravlja. Ljudine iz Sarajeva i iz Beograda – i sami egzistencijalno zabrinuti agresijom Covida-19, tzv. koronavirusa na svoje sredine – samo su nekoliko sati po medijskoj objavi prvih posljedica katastrofalne serije potresa u nedjelju 22. ožujka ujutro pogodila Zagreb i okolicu reagirali iznimnom toplinom, utjehom i potporom. Prvi susjedi bili su prvi priskočili nevoljnima – ionako natjeranim antivirusnim mjerama trenirati životnu strogoću – utješiti ih: ni u velikom zlu niste sami, s vama smo. Pokazali su koliko može biti bezgranična, neprocjenjiva i široka prvosusjedska duša. Zadnjih tridesetak godina prognana maloumnim, protunarodno-protuvjerski huškačkim separatizmom – krimen strašnih ratnih i zločina protiv čovječnosti – iz jugoslavenskog zajedništva ili bratstva i jedinstva naroda i narodnosti u izbjeglištvo individualnih osjećaja, skrovitih veza uže rodbine i razumom obdarenih starih prijatelja, intelektualnog prkosa „domoljubnim“ mrziteljima drugih i drukčijih radi oktroiranja mržnje kao općeg diskursa…

„Grad Sarajevo poslao je večeras (te nedjelje 22. ožujka, op. a.) Gradu Zagrebu iskrenu i snažnu poruku podrške i ljubavi i to svjetlima na sarajevskoj Vijećnici“, napisao je gradonačelnik metropole BiH Abdulah Skaka na FB-u. „Dok se svi skupa borimo protiv pandemije koronavirusa, Grad Zagreb je zadesio jedan od najsnažnijih potresa u historiji. Glavni grad BiH poručuje Zagrepčanima i cijeloj Hrvatskoj da ste večeras u našim mislima i molitvama. Ovi teški izazovi sa kojima se suočavamo osnažiti će naše prijateljstvo i produbiti saradnju. Uvjeren sam gospodine Bandiću (Milan Bandić, već šesti mandat gradonačelnik Zagreba s kojim Skaka prijateljski surađuje, op. a.), da ćete se sa sugrađanima, Gradskom upravom Zagreba i Vladom Hrvatske ponovo uzdići i oporaviti od ove teške nesreće, kao što ćemo uz zajedništvo i solidarnost, prebroditi pandemiju koronavirusa. Sarajevo ne zaboravlja svoje prijatelje!“

Bivše državno središte i Sarajevu i Zagrebu, glavni grad Srbije Beograd također nije zaboravio prijatelje u hrvatskoj metropoli, iako još i s jedne i s druge strane ima ohoho tih koji se međusobno smatraju neprijateljima te bi željeli iz dna duše i da se svi njihovi sugrađani do jednoga mrze međusobno kao najljući neprijatelji. A narodi nikad nisu niti će ikad biti neprijatelji jedni drugima. Ni Srbi i Hrvati nisu neprijatelji jedni drugima niti će ikad biti. Ma što i ma kako ih političke budale i šovinistički idioti huškački/mrzilački gurali jedne protiv drugih: jučer, danas i sutra. Dok su Sarajlije i ostatak normalnih žitelja BiH uzeli Zagreb i Hrvatsku u svoje molitve i osjećaje solidarnosti u nesreći, Beograđani i ostatak normalne Srbije pljeskali su prijateljima u znak potpore i ljubavi. I to je nešto, što se ne događa neprijateljima i što upućuje na nedvosmislenu spoznaju o tomu da među ljudima – što ljudima, ljudinama! – postoji čovječnost koju ne mogu zatajiti nikakva šovinistička mržnja i neprijateljstvo.

Svaka čast, Beograde!

Beograđani svake večeri u 20 sati – kao i Zagreb i niz velikih gradova u Europi – plješću liječnicima, medicinskim sestrama i inom medicinskom osoblju, policiji, vojsci… koji se u teškim uvjetima i danonoćno bore protiv pandemije Covida-19 i te su nedjeljne večeri solidarno zapljeskali i za potresom unesrećene ljude u Zagrebu i okolici. Gesta je to koja bolje od ikakvih riječi potire ljudsku glupost, manipulacije i podjele, razobličuje svaku mržnju, politikantsko huškanje (s obiju strana) i produbljivanje neprijateljstava. Ljudi smo, a mržnja s čovječnošću nema nikakve veze. Mržnja i podjele samo maloumnike ujedinjuju u zlu i zlim namjerama, koje napokon ne mogu nikomu donijeti dobro. Čovjek koji mrzi nije slobodan čovjek i ne može mirno spavati. Napadno tzv. trećeentitetska prema BiH („Hrvati su najmalobrojniji, najugroženiji i najneravnopravniji konstitutivni narod u BiH“) HDZ-ova i politika bivše gaf-predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović je nakon predsjedničkih izbora 7. listopada 2018. marginalizirala službeno Sarajevo i legitimno izabranog hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, kojega nije priznala jer je „izabran bošnjačkim glasovima“. Favoriziranje separatističkog Mostara i HDZ-a BiH s izbornim gubitnikom Draganom Čovićem ostavilo je ožiljke. Baš kao i distanciranje službenog Zagreba od Beograda radi milovanja niz dlaku tih „domoljuba“ koji više vole mržnju i podjele od suživota.

„Širimo solidarnost i podršku za sve naše ljude“, zapisali su mediji poziv koji su cijelu nedjelju 22. ožujka 2020. slali aktivisti udruge Ne davimo Beograd. I građani su se odazvali, masovno su zapljeskali Zagrepčanima i Hrvatskoj, a ovi su im – ganuti činom prijateljstva, dobra i solidarnosti – na stranici Aplauz u 8 zahvalili na potpori. Tako se živi u dobrosusjedstvu i tako bi trebali živjeti ljudi koji su ljudine i u dobru i u zlu. Kako to Njegoš prepoznaje u još u ona davna vremena. Kako su, je li, činili toliki mudri ljudi prije njega i mnogi će, nedvojbeno, dugo poslije nas. Zlo jest virus u ljudskoj psihi, ali protiv njega, srećom, postoji učinkovito cjepivo. Ali ne uvijek dostupno u pravo vrijeme, pravim liječnicima i na pravomu mjestu.

„Veliki Hrvati“ u maloj mišjoj rupi grickaju premastan komad sira. Šute i slasno mljackaju. Virusna će pandemija uminuti, bez obzira na pustoš što će ostavili iza sebe. Jednog dana, ako ne prije, doći će nova i možda još strašnija, ali to je tako i tu se unaprijed više ništa ne može. Potresom razoreni dijelovi Zagreba i okolice s vremenom će se obnoviti i zablistati starim i novim sjajem. I to tako mora biti. Kaže mudar pûk nije svako zlo za zlo, odnosno svako zlo za neko dobro. I kad ljudi toga jednog dana opet počnu zaboravljati hudo razdoblje biološke/prirodne nesreće, „veliki Hrvati“ će izžohariti iz rupa i pukotina te s prepoznatljivo crnim barjacima iznijeti stare mutave prijepore: ustaše i partizane, četnike i Srbe, partizanske zločine od stoljeća sedmog, udbaška ubojstva vani i kod kuće, etc. Jer, zašto bi svijet mirno živio, bio pametan, kad može biti uredno – blesav!? Kao što je uglavnom dosad najčešće bio.

tacno

2 comments

  1. Vogrinec velike Hrvate svodi na žohare. Nesumnjivo točno.

  2. Veliki Hrvati Hrvatsku su učinili malom.

Odgovori