Uvrede & podmetanja: Šeks & drugs

Metuzalem HDZ-a koji se, izazivajući državni aparat, bori za građanska prava i slobode, dok mu s usana lepršaju topli zagovori ideje o transparentnoj državi, nalik je dileru heroina koji pučkoškolcima drži nastavu vjeronauka

Vladimir Šeks (foto Sanjin Strukić/PIXSELL)

Vladimir Šeks ima velikih problema s hrvatskom državom. Problemi su narasli toliko da je hrvatsku državu tužio Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Kao jedan od onih koji su sudjelovali u procesu začinjanja, rađanja i predškolskog odgoja hrvatske države, Šeks ne krije revolt zbog činjenice da je bio prinuđen na takav čin. “Stvorio sam čudovište koje mi je prdnulo u lice!” ogorčeno je rekao za naš list.

Dobro, Vladimir Šeks to nije rekao, pogotovo ne za ovaj list, ali zar nije bolje započeti tekst nečim istinitim – makar ta istina bila plasirana kroz lažnu izjavu – nego se u startu probijati kroz nabujale i mutne potoke licemjerja kakvi se u pravilu cijede iz usta naših političara kada odluče javno istupiti povodom neke goruće teme? Moglo bi se dakle reći da Šeks nije rekao ono što je o slučaju svoga spora s hrvatskom državom jedino trebao reći: “Stvorio sam čudovište koje mi je prdnulo u lice!”

Uglavnom, počasni metuzalem HDZ-a podigao je tužbu protiv Republike Hrvatske pred međunarodnom sudskom instancom jer mu nije dozvoljen pristup dokumentima pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, a ti su mu dokumenti trebali za pisanje neke knjige. Šeks smatra da mu je Republika Hrvatska takvim postupkom ugrozila ljudska i građanska prava, ali i naštetila sama sebi jer je, veli (pažnja, ovo nije izmišljena izjava!), “u najvećem interesu hrvatske države da se taj dio razdoblja hrvatske moderne povijesti potpuno razotkrije, a ne da se skriva”.

Metuzalemu nije odobren pristup traženoj dokumentaciji uz obrazloženje da je riječ o “državnoj tajni” čije bi razotkrivanje navodno “ugrozilo nacionalnu sigurnost”. Precizirao je da se radi “o 29 transkripata razgovora predsjednika Tuđmana s različitim državnicima ili političarima iz 1992. i 1993. godine” što ih je njemu, Šeksu, uskratila bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u srpnju 2017. Žalio se na tu odluku Povjereniku za informiranje, pa Upravnom sudu, pa Ustavnom sudu, i na svim tim sudištima bio odbijen. “I sada je podnošenje tužbe Sudu u Strasbourgu jedini pravni lijek koji je preostao”, rekao je (stvarno) Vladimir Šeks.

Ističe da je njegova borba principijelne naravi: inzistiranje na “državnoj tajni” je pogrešno i besmisleno, kaže, “nema nikakvih razloga da se poziva na tajnost bilo kojih dokumenata važnih za stvaranje hrvatske države”. Tužeći Republiku Hrvatsku, on joj zapravo želi pomoći, izvesti je na ispravan put, privesti je elementarnim demokratskim i civilizacijskim standardima, no ipak ne uspijeva prikriti ozlojeđenost zbog sramotnog odnosa Republike Hrvatske prema njemu, jednome od njenih roditelja, takoreći, sudioniku mukotrpnog procesa začinjanja, stvaranja i predškolskog odgoja. Ukratko, i neizrečeno: što je on učinio nažao hrvatskoj državi da mu tako drsko prdne u lice?

U svakom slučaju, Šeks se u poznim godinama pridružuje prosvijećenim radikalnim demokratima koji dovode u pitanje sam institut “državne tajne”, kakvi su, na primjer, Edward Snowden, Julian Assange ili Chelsea Manning, s tim da je, za razliku od njih, on legalist koji zazire od subverzivnih aktivnosti, radije se prepušta arbitraži nego sabotaži. Osim toga, za ideale nije spreman platiti cijenu veću od odvjetničke tarife.

No sudeći po friškim izjavama, bez ostatka s njima dijeli ideju o državi koja nema što kriti, koja je maksimalno transparentna, koja ne utvrđuje sfere stroge diskrecije, nedostupne običnim građanima, nepodložne javnom uvidu i kontroli, koja se dakle ne služi pečatom “državne tajne” kao službenim paravanom za zločine, korupciju i slične kriminalne podvige vlasti. Ideju je, u jednom intervjuu iz 2013. (četiri godine prije nego što je HDZ-ov dinosaurus krenuo u dugotrajnu bitku protiv bunkeriranja državne dokumentacije), najpregnantnije izložio Assange:

“Sada si morate predočiti državu kao neku vrst kutije u koju jedne informacije ulaze, a druge izlaze. Unutar kutije neki su podaci brižljivo skriveni; vjerojatno je da se odnose na zloupotrebe vlasti, nepravde i slučajeve korupcije. Tako da, ako građani žele ostvarivati demokratsku kontrolu nad svojim državama, moraju znati što je u kutiji. Drugim riječima, u demokraciji bi kutija države trebala biti gotovo prozirna.”

A sad pravimo rez u tekstu, siječemo ga bez milosti i vraćamo se zamalo trideset godina u prošlost. Prosinac je 1993., atmosfera u Saboru Republike Hrvatske je užarena, udaraju šake po stolovima, škrguću zubi, pljuvačka frca na sve strane, debatira se o neprijateljskom rovarenju, za govornicom je Vladimir Šeks, usijanih obraza, našiljena pogleda, s kažiprstom visoko podignutim prema lusteru, i izgovara rečenicu: “Postoje indicije da se ovdje radi o kaznenom djelu otkrivanja državne tajne!”

Iskaz se odnosio na informaciju zagrebačke Policijske uprave o zločinima u Pakračkoj Poljani, objavljenoj koji dan ranije u tjedniku “Globus”. Današnjem čitatelju, upoznatom s trenutnim preokupacijama fosilnog ostatka HDZ-a, učini se da je možda krivo pročitao izjavu iz prethodna pasusa, da je govornik možda tada rekao kako je “u najvećem interesu hrvatske države da se taj dio razdoblja hrvatske moderne povijesti potpuno razotkrije, a ne da se skriva”, ili štogod slično, ali nije, upravo je provjerio, Vladimir Šeks je tog prosinca 1993., nakon što je u novinama osvanula strogo čuvana informacija o krvavim zločinima u Pakračkoj Poljani, sa saborske govornice prijeteći zaurlao: “Postoje indicije da se ovdje radi o kaznenom djelu otkrivanja državne tajne!”

Za to je imao i jake osobne razloge, jer je nešto kasnije u “Feralu”, nakon čuvene ispovijesti Mira Bajramovića, bivši zamjenik okružnog tužitelja Tihomir Rubeša posvjedočio kako je Vladimir Šeks, tada u svojstvu državnog tužitelja, njegova nadređenog, intervenirao u proces tako da pripadnici kordona smrti Tomislava Merčepa budu pušteni iz zatvora, pa je Rubeša poslije toga, zgađen, napustio tužilaštvo.

Sličnih primjera, kada je današnji ljuti protivnik instituta “državne tajne” čuvao državne tajne kao intaktne svetinje i koristio ih kao osnovu za kazneni progon novinara – kada se, naime, grozio prozirnosti i premazivao iznutra onu Assangeovu kutiju-državu gustom crnom farbom – dalo bi se navesti poprilično.

A mnogi su, bogami, validni i danas. Ne postoji, na primjer, takav Strasbourg koji bi Vladimira Šeksa prisilio da pred nadležnim tribunalom oda državnu tajnu o ratnim zločinima u Osijeku, iako su mu iz prve ruke poznati njeni najprljaviji detalji. Radi se samo o tome kakvi se mrakovi pod etiketom “državne tajne” kriju, leže li tamo masovne grobnice ili građa zahvalna za pisanje knjige kojom će se odati počast vlastitoj historijskoj ulozi, a to se čini precizno, kategorično, gorljivo, kao kad se pod zakletvom laže u sudnici.

Metuzalem HDZ-a koji se, izazivajući državni aparat, bori za građanska prava i slobode, dok mu s usana lepršaju topli zagovori ideje o transparentnoj državi, nalik je dileru heroina koji pučkoškolcima drži nastavu vjeronauka. Ili, u izvrnutoj optici: novopečeni se demokrat ukazuje tek kao ostarjelo derište koje iritira ukućane bijesnim kriještanjem, jer ne može podnijeti da mu se zapriječi pristup arhiviranom talogu, čijem je nastajanju dao značajan doprinos.

Skori spektakularni rasplet sudbine Tuđmanove tajne ostavštine pred Europskim sudom za ljudska prava – zaveden pod šifrom “Vladimir Šeks vs. Republika Hrvatska” – bit će tako šakački obračun što ga šampion političkog nemorala vodi s podbuhlim licem u ogledalu. Uz krhku nadu da će mjerodavni u Strasbourgu to potvrditi, preostaje mi samo parafrazirati jednoga marginalnog kroničara: da nije bilo velikana poput Tuđmana i Šeksa, ne bi bilo ni hrvatske države, a da nema hrvatske države – sve bi bilo bolje.

portalnovosti

2 comments

  1. Ivančić lomi tog politikanta i nedosljednog čovječuljka kao bobi štapić.

  2. Uvijek je Šeks spašavao kriminalce koje spominje Ivančić. Kao i u zločinu i slučaju ZEC.

Odgovori