Uspravnica ili Jadransko-Baltičko-Crnomorska inicijativa

Piše: Romano Bolković

Hrvatska vanjska politika gustom povijesnom vremenu unatoč ostvarila je sve svoje ciljeve: prvi je bio stjecanje međunarodnog priznanja, drugi osiguranje teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, a treći njen ulazak u NATO i EU. Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska, na prvi pogled, kao da je oboljela od vanjskopolitičkog karcinoma: leđima okrenuta EU a pogleda uprta u tzv. Regiju, Hrvatska je u dosanjanu Europu krenula račjim hodom, napredujući unatrag. Država koju nastavaju ljudi koji su se oduvijek iseljavali na Zapad, ugledali na Zapad, samorazumijevali kao Zapad, odjednom je postala zemlja euroskeptika i poprište nesnalaženje u temeljnim pitanjima koje je pred nas postavila novonastala situacija. Primjerice, hoće li nakon ulaska u EU Hrvatska postati mala sila, pitanje je koje se vjerojatno u javnosti i ne razumije. Hoće li njenom vanjskom politikom dominirati liberalne, konzervativne ili socijalističke ideološko-stranačke orijentacije, samo je naizgled shvatljivije: ovi su pojmovi u Hrvatskoj ispražnjeni od svakog sadržaja, pa je Europskoj uniji kao zajednici vrijednosti, a ne samo država, Hrvatska u tom smislu nevjerodostojna. Ovome pridolazi i druga nevolja: već stoga jer je ulaskom u EU vanjska politika postala unutarnjom, visoku su državne adrese u stalnom nadmetanju divergentnih nazora spram previranja u EU, oslanjajući se na središta moći koja, pokazao je i Brexit, budućnost EU vide do isključivosti različito.

Ipak, unatoč fragilnosti Vlade i njenom konačnom krahu, usprkos nepostojanja konsenzualnog minimuma oko hrvatske vanjske politike uslijed neslaganja aktera koji je artikuliraju, ta politika i opet, kao i svih ovih četvrt stoljeća od obnove hrvatske državnosti naovamo, pokazuje neobičnu vitalnost: ni rat, ni pretvorba i privatizacija, ni recesija, ništa nije omelo hrvatsku vanjsku politiku u uspješnosti ostvarenja njenih ciljeva, pa tako i sada, unatoč zemlji u rasapu, hrvatska „Jadransko-Baltičko-Crnomorska“ inicijativa, koju je PRH Kolinda Grabar-Kitorović promovirala kao neformalnu platformu ojačanje cjelokupne političke, ekonomske, infrastrukturne i sigurnosne suradnje u srednjoj i istočnoj Europi, biva u nevjerojatnoj diskrepanciji spram svega što su u ovdašnjoj političkoj dinamici zbiva. Inicijativa je u hrvatskoj javnosti poznata po neologizmu „uspravnica“, i od postulatornih je oporbenjaka – bespoštednih kritičara svega postojećeg tek da se redakcijski opravda tema još jedne kolumne – umah svedena na višegradski habsburški kičeraj, koji bi da neraskidivoj sraslosti s Balkanom suprotstavi hrvatski mitteleuropski, pa i onaj mediteranski identitet. Ovo treba naglasiti: Hrvatska je iz sasvim shvatljivog razloga zatomila svoju srednjoeuropsku pripadnost: ideja takvog uvezivanje Hrvatske na puno je desetljeće i više iščezla iz javnosti jer, relap ke Genscher, sve je do toga da se limes postavi što istočnije, pa je pravac Zapad – Istok bio onaj koji nije trpio nikakve prepreke na putu širenja NATO-a prema Podmoskovlju, što je valjda ultimativni ideal. Kako je germanska, stara Mitteleuropa shvaćena kao prepreka toj geopolitičkoj tendenci, tako se danas i vratila, ali, ne u K. und K. ruhu, nego, kuriozitet više, nositelji bi projekta mahom trebali biti – Slaveni. Već ovo pokazuje fundamentalno nerazumijevanje inicijative Kolinde Grabar-Kitarović: Srednja Europa koja je njoj na umu, nije Mitteleuropa bečke nostalgije. A propos mediteranske komponente našeg identiteta, o tome u Hrvatskoj ionako razgovijetno govori jedino Dejan Jović.

Pogledajmo što je Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović imala na umu predlažući ovu inicijativu.
“Stvaranje snažnih unutarnjih regija jedan je od načina jačanja Europske unije iznutra, tvrdi predsjednica uoči odlaska na Opću skupštinu UN-a u New Yorku gdje je s čelnicima deset srednjoeuropskih zemalja razgovarala o povezivanju prostora od Jadrana do Baltika, s Hrvatskom na njezinom južnom rubu i Poljskom na sjevernom, s ciljem stvaranja jakog saveza na političkom, gospodarskom, energetskom i sigurnosnom planu. Predsjednica o tom projektu govori:

“Meni je regija Jadran-Baltik posebno bitna, ta uspravnica koja tako prirodno izgleda. To je ona prava, istinska, srednja Europa. To vidim kao zajednički projekt (…) i Poljska kao geografski velika i mnogoljudna država na cijelom tom prostoru može puno toga povući skupa s nama”, kazala je, istaknuvši pritom da je Jadran-Baltik idealan okvir unutar kojeg 10 zemalja ima priliku “promicati interese u EU-u i NATO-u koji su uvelike jednaki ili vrlo slični”.”
Konceptualno, PRH ovu inicijativu uvodi kao neformalnu platformu koja bi ojačala suradnju u srednjoj i istočnoj Europi. Cilj inicijative je uspostaviti politički okvir koji ne bi bio paralelan postojećim integracijama, nego bi služio osnaženju suradnje na području energetike, transporta, digitalne komunikacije i gospodarskog sektora. Obuhvaćeno područje predstavlja oko 28% teritorija EU i 22% stanovništva Europske unije, ali, također predstavlja tek oko 10% BDP-a EU-a. Inicijativa ima ambiciju ukinuti razliku između “starih” i “novih” zemalja članica, motivirajući povezivanje i dovršetak integracije u Europsku uniju.

Povijesno uzevši – a tu nas povijest uči da sve staro nije nužno nadživljeno – pod imenom „uspravnica“ zakriva se stara ideja Intermariuma. Ta regija Jadran – Baltik nije drugo nego Međumorje, na poljskom Międzymorze, a poljski spominjemo jer je izvorno ovo projekt kojega je nakon Prvog svjetskog rata promicao Józef Piłsudski, kao federaciju srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja predvođenu Poljskom. U ovu zajednicu u ona se doba pozivalo baltičke države (Litvu, Latviju i Estonsku), Finsku, Bjelorusiju, Ukrajinu, Slovačku, Mađarsku, Rumunjsku, Kraljevinu SHS i češke zemlje. Predložena je federacija trebala oponašati Poljsku-Litvu, koja je sezala od Baltičkog do Crnog mora u razdoblju od kraja 16. do kraja 18. stoljeća, inače nastalu ujedinjenjem Kraljevine Poljske i Velike Vojvodine Litve. Dio Litvanaca i Ukrajinaca ideju je smatrao prijetnjom neovisnosti i težnjama za osamostaljenjem, a suprotstavljala joj se Rusija i većina zapadnih država, osim Francuske. Međumorje je dopunjavalo ine ambiciozne geopolitičke vizije maršala Piłsudskog – prometejizam, čiji je cilj u konačnici bio komadanje Ruskog Carstva. I, sada dolazimo do neugodnog finala: unutar dva desetljeća od propasti velikog Piłsudskijevog projekta, sve države koje je smatrao kandidatima za članstvom u Međumorskoj federaciji, bile su okupirane od strane SSSR-a i/ili Trećeg Reicha.
Ako je dakle jednom već ovaj koncept povijesno bankrotirao, zašto bismo, prije svega, uopće prihvatili ovu podjelu Bushovog ministra obrane Donalda Rumsfelda na „Staru“ i „Novu“ Europu – iz siječažnja 2003., uoči rata u Iraku – i ima li ona danas ikakvoga smisla i opravdanja?

Preliminarna argumentacija Predsjednice Republike može svesti se na sljedeće: Zemljopisno, ovo područje stoljećima je zajednički gospodarski i kulturni prostor. Nažalost, za mnoge desetljeća većina tih zemalja bila je lišena mogućnosti ostvarenja vlastitih ciljeva, a povijesni su događaji ometali njegov daljnji razvoj. Sve ove zemlje ulaskom u EU ponovo se susreću, no jaz između dvije Europe, stare i nove, još je uvijek vrlo vidljiv i prisutan. Ne bi li ovu situaciju prevladali, potrebna je jača suradnja ovih zemalja, tradicionalno napućenih jednih na druge, uz uključenje, kako Kolinda Grabar-Kitarović kaže, zemlje koja je po svojoj prirodi partner – Austrije.

Četiri su bitne karakteristike toga uvezivanja koridora Sjever – Jug: povezanost energetskih, prometnih, telekomunikacijskih i financijskog sektora.

Suradnja u području energetike, kako to u perspektivi vidi Grabar-Kitarović, omogućiti će stabilan i brži gospodarski razvoj. Ključ za poboljšanje energetske sigurnosti, a time i sigurnost naših gospodarstava, leži osobito u povezivanju plinovoda i naftovoda kao i integraciji tržišta. Hrvatska u toj viziji nudi projekte koji bi u potpunosti iskoristili naš zemljopisni položaj između Mediterana i Srednje Europe. To su izgradnja Jadransko-jonskog plinovoda koji će se nadovezati na globalni plinski projekt Trans Adriatic Pipline, kao i gradnja LNG terminala u Omišlju na Krku. Ova dva projekta u skladu su s nastojanjima Europske energetske politike diverzifikacije opskrbe energijom. Pomoću učinkovitih prometnih koridora i modernom prometnom infrastrukturom – što je u skladu s temeljnim ciljevima europske integracije – pospješit će se slobodan protok ljudi i roba. Stvaranje brzog i intermodalnog prijevoza – kombinirajući cestovni, željeznički i riječni promet – otvorila bi se veza od Baltika preko srednje Europe do Jadrana i Crnog mora. Uz stvaranje zajedničkih tržišta i snažnije ekonomske razmjene u ovom području, države će povećati njihovu konkurentnost unutar EU i na globalnom tržištu. Inicijativa bi trebala omogućiti državama sudionicama da se zajednički pojavljuju na trećim tržištima, čime se omogućuje sinergijski potencijal. Širenjem suradnje te bi zemlje trebale postati i sigurnijima, pri čemu je sigurnosni aspekt ove vertikalne integracije od naročitog značaja: migrantska kriza dovoljan je dokaz tome.

Integrirajući se prometno, ekonomski i digitalnim komunikacijama, koridor Sjever-Jug trebao bi u konačnici postati jedinstveno europsko tržište. Ova jedinstvenost transportne, ekonomsko-financijske i komunikacijske unije snažno je i trajno naglašavana u svim dokumentima inicijative. U konačnici, koridor bi trebao bi trebao integrirati ovo podneblje, učinivši ga konkurentnim „staroj“ Europi.

Ovakva slika našeg srednjoeuropskog svijeta izgleda gotovo idilično; što joj fali?

Suverenisti i nacionalisti kazat će da Hrvati ne primjećuju da će tako i opet biti u nekoj vrsti subeuropske zajednice s onima od kojih su se koliko jučer odvojili. Ljevičarski će hardlineri cijeli projekt prozreti kao američki, i tu je za njih priča gotova: LNG terminali na Baltiku i Jadranu tu su da dokinu osovinu Moskva – Berlin, prekinu Sjeverni tok II, a od Hrvatske i inih zemalja Uspravnice naprave Antemurale Neolibertatis: ideja je ionako, znaju to oni, Obamina. Spekulacije se nastavljaju: upravo problem Sjevernog toka II, koji Merkel tumači kao komercijalni projekt, dokazuju da Njemačka jest ekonomski div, ali je politički patuljak koji ne može biti politički protagonist: ta dvije temeljne poveznice današnje “njemačke” EU naprosto ne funkcioniraju: ni euro ( vidi: Grexit ), ni Schengen ( vidi: Cipras, dakle opet Grci, koji je pustio Sirijce u Schengen ), a da o sigurnosnom aspektu ne govorimo: Obama govori o mogućem Putinovom napadu na Europu A-bombom. Ovaj moment je naročito interesantan: Hladni rat završio je u trenutku kad je ucjena ljudskim pravima odmijenila prijetnju bombom; povratak bombe kao argumenta dovoljan je dokaz obnove hladnoratovskih odnosa u Europi. Jedino preostaje otvoreno pitanje, kad je riječ o okomicama i uspravnicama, gdje bi u viziji katastrofičara trebalo postaviti limes.

Danas, nakon Brexita, kad alternativa više nije britanska ili njemačka Europa, dakle Europa snažnih nacionalnih država na zajedničkom slobodnom tržištu kao jedinoj poveznici ili Europa viđena kao federacija, Sjedinjene Europske Države, upravo stoga jer za većinu Britanaca, čuli smo to expressis verbis, dominacija Njemačke nije prihvatljiva, pitanje je ne samo što to Srednja Europa uopće može biti, nego što je to u danas Europska Unija. Negdašnja Mitteleuropa, mjerena međumorskom mjerom, također je nekako za ukus njenih kreatora odveć germanska, i stoga je i preočito da američka prisutnost nije samo cinizam ljevice. K tome, valja spomenuti i držanje Beča: Beč, i ne samo u svojim konzervativnim krugovima, ionako osjeća stanovitu frustraciju bivšeg europskog središta koje je danas, iza Bruxellesa i Berlina, politički trećerazredno: „Srednjoeuropski Benelux“, projekt je austrijskih političkih i privrednih elita, i tu inicijativa Uspravnice ne može naći čvrsti oslonac, ako se ne shvati da Beč ima ambiciju biti mjesto transmisije političke volje malih naroda Srednje Europe prema današnjim središtima kontinentalne moći. Ali, tu smo sada već na pragu problema koji nastaju s pokušajem da nacrt ove integracije zaživi, da ideja postane stvarnost. Katalog tih problema nije malen: priličan je broj zemalja potencijalne Uspravnice čiji partikularan interes preteže pred plemenitom idejom srednjoeruopskoj jedinstva.

Vrijeme u kojem živimo vrijeme je snažnih i brojnih dezintegracija. Možda baš stoga inzistirati na onome što nas ujedinjuje, predstavlja gentlemanski pothvat, u smislu definicije gentlemana: to je osoba koja prihvaća bitku u unaprijed izgubljenom ratu. Jer, što nam drugo, kao uljuđenim Europljanima, preostaje? Ako to jesmo.

radiogornjigrad

 

 

15 comments

Skip to comment form

  1. Kolinda je svojim zalaganjem i zauzimanjem za inicijativu povezivanja Jadrana, Baltika i Crnog mora na dobrom putu ostvarenja krucijalnog povijesnog iskoraka za Hrvatsku. Naime, realizacijom ove ideje Hrvatska bi se po prvi put nakon 1918. s nesretnog Balkana vratila u Srednju Europu. Ako nas Amerika želi podržati oko izgradnje i pozicioniranja terminala na Krku, onda to treba prihvatiti jer bi to bilo od velike i dugoročne koristi za našu zemlju. Njemačka Angele Merkel od Hrvatske očekuje da se duboko usidri na Balkanu i da prije svega bude od velike pomoći Srbiji pri ulasku u EU. Tvrdim da ulazak Srbije u EU nije strateški interes Hrvatske. Kao članica EU Srbiji bi se otvorile nove mogućnosti perfidnih provokacija i nametanja velikosrpske politike, od koje Beograd nikad nije odustao. Osim toga, ovih dana smo čuli skandalozan stav A. Merkel po pitanju arbitražne presude o Piranskom zaljevu. Dakle, zasad palac gore za Kolindu. Ako joj ovo uspije, postat će dobra predsjednica.

    1. U svom komentaru odstupio si od svoje postojane kritike neoliberalizma i globalizma i priklonio se američkim pozicijama koje u EU zastupa Kolinda kao njihov dvostruki agent (dvostruki, u smislu vojnika NATO-a i u smislu političkog poltron-tregera). Naravno da je Kolinda kao takva (bilo je samo pitanje vremena kada će pokazati svoje lice zastupnika američkih nastojanja) razočarala Njemačku. Prvo, Njemačka želi jeftin ruski plin, a Kolinda gura američki dobiven iz škriljca. Izdaja ima cijenu, tako da je Merkelica podržala Slovence koji igraju svoju autentičnu igru. Slovenija je svojevrsna Dubrovačka republika Europa. Naime kao što su mudri Dubrovčani bili dobri s Venecijom i Turcima, samostalnosti radi, danas je Slovenija diplomatski fenomenalna zemlja, dobra s Nijemcima, s Amerima, ali i s Rusima. To su za Hrvatsku španska sela.

      Amerika će nas svakako podržati u vezi terminala na Krku iz svojih interesa. Amerika podržava i fašističke Saude iz vlastitih interesa. Što se tiče Srbije, njoj su u smislu velikosrpstva podrezana krila. Dodig je mali ptič, ali veliki krič. Ne zaboravi da je Srbija izgubila i Crnu Goru, a o Kosovu da i ne govorimo. Ameri su bez njenog pitanja na njenom teritoriju sagradile Bondsteel, vojnu bazu, legitimirajući se time kao neprijatelj Srbije.

      Kolindini potezi udaljavaju Hrvatsku od Njemačke i Rusije i približavaju nas susjednoj Americi, hahahaha. Na krivog konja se opet kladi Lijepa naša, jer: američki utjecaj slabi (Kina i Rusija su nezaustvaljivi u promjeni unipolarnog sustava međunarodnih odnosa), dolar će biti istisnut, a dolaze i izbjeglice za koje Amere, dragi moj Smith, boli kaubojska kurčina. Vraćam se na svoju prvu rečenicu da si komentarom podržao globalizam i neoliberalizam i tako, kad bi se, tebe pitalo, smanjio šanse Hrvatskoj za revitalizaciju samobitnosti i nacionalne snage.

  2. Još prije Brexita Beču se pripremalo mjesto gl.grada EU.Ta Austrija je ekspert za to sa velikim iskustvom.

    I da ljevičari su u pravu,američki je to koncept,još od Hutingtonovih Sukoba civilizacija i razdiobe Evrope.

  3. Ko ju troši, nek joj piše pjesme. Plaćaju je hrvatski porezni obveznici, a troše Ameri za svoje interese. Od američke kadetkinje i njenih vanjskopolitičkih aktivnosti koristi će imati samo Ameri kojima je otvaranje tržišta oružjem i izazivanje ratova po svijetu piece of cake. Već je sad evidentno da je američka marioneta Hrvatsku debelo udaljila od Europe, da služi američkim interesima i da puže po tlu po kojem Trump hoda. Ne bi čudilo da Ameri neku svoju debelu krstareću raketu za uništavanje nazovu Kolinda.Treba ju što prije smijeniti i vratiti kurs vanjske politike u zonu Europe, u zonu sigurnosti, mira i kulture kojoj pripadamo, a u koju se ona, sa svojim trash imidžem američke domaćice i trgovačke putnice koja po Europi putuje i nudi američke proizvode, ne uklapa.

  4. Inicijativa tri mora ne udaljava Hrvatsku od Europe, naprotiv; čak 12 članica EU su aktivno angažirane, a u perspektivi računa se i s Ukrajinom, Crnom Gorom, Bosnom i Hercegovinom, pa i Albanijom. Kad se ovome doda otvorena podrška Amerike (a uz to ide i UK), onda je jasno da je ovdje riječ o vrlo ozbiljnom repozicioniranju srednjoeuropskih zemalja kojima se kosa diže na glavi od ponovnog jačanja osovine Berlin-Moskva. Budući da se ovdje redom radi o zemljama koje više i ne skrivaju sklonost protekcionizmu (uklj. SAD i UK) mislim da to ne bio klasičan globalistički savez, već naprotiv: jaka regionalna zajednica na bazi zajedničkih interesa kao brana globalizmu.
    Angela Merkel ne skriva svoju arogantnu odbojnost prema Hrvatskoj. Sjetimo se samo da nije došla niti na proslavu ulaska Hrvatske u EU (bez obzira ne njeno tadašnje neslaganje s Milanovićevom vladom, to je bila ponižavajuća glasna pljuska cijelom hrvatskom narodu). Kao pruska protestantica ona se postavlja u kontinuitetu Bismarckove politike koji je jednom rekao da cijeli Balkan nije vrijedan kostiju jednog jedinog pomeranskog grenadira, te je vodeću ulogu na tom području rado prepuštao Beču. On je – kao i Angela Merkel – prvenstveno bio zainteresiran za pozicioniranje Njemačke između Francuske i Rusije, a na štetu svih ostalih. Kao i danas.
    Teritorij zemalja inicijative tri mora uvelike odgovara teritoriju bivše habsburške monarhije. Možda će se tako nastaviti ono što je u lipnju 1914. prekinuto pucnjima balavog velikosrpskog terorista u Sarajevu. Jer, ne zaboravimo: Uz sve velike unutrašnje probleme i nedostatke tadašnje monarhije ipak su nacionalne zajednice na svom teritoriju uživale određenu autonomiju i živjele u parlamentarnoj demokraciji (koja je u Kraljevini Jugoslaviji vrlo brzo bila suspendirana). Prijestolonasljednik Franz Ferdinand je zagovarao reformu dvojne Austrijsko-Ugarske unije u trojnu Austrijsko-Mađarsko-Slavensku uniju sa Zagrebom kao trećim centrom (pored Beča i Budimpešte). Srpski premijer Nikola Pašić je kasnije izjavio da se jedini put u životu uplašio kada je čuo za tu Ferdinandovu ideju. Zbog toga je Franza Ferdinanda trebalo likvidirati. Taj velikosrpski teroristički čin doveo je do I. svjetskog rata, a time i do propasti ruskog carstva i stvaranja komunizma, propasti njemačkog carstva i stvaranja nacizma, propasti turskog carstva i početka kaosa na Bliskom istoku, te na koncu, i do propasti habsburške monarhije i stvaranja nesretne Jugoslavije, što je Hrvatsku do dana dansšnjeg zakovalo za Balkan. Sad je prilika da se vratimo. Zato: Kolinda – palac gore!

    1. Svašta si tu nabacao. Spomenuo si čak pokojnu Austro-Ugarsku iz koje su Hrvati bježali u zagrlaj Srbiji. Toliko su je voljeli. A sada bi Kolinda uskrsavala mrtvaca, Drakulu hrvatske samostalnosti. Osim toga, Princip nije bio terorist, nego borac za slobodu Bosne od austrijske čizme. I nije Prvi sv. rat počeo zbog atentata na Ferdinada (Što je tražio u bosni?), nego zbog nezadovoljstva Njemačke podjelom kolonijalnog plijena. To je, prije svega, bio sukob Engleza i Švaburaja. Po tvojoj uzročno-posljedičnoj logici odnosno iskonstruiranom domino sistemu, Prvi svjetski rat i sve što je poslije njega nastalo rezultat je sukoba Nenadertalaca i Kromonjonaca.

      Koliko god se Kolinda trudila organizirati odlazak Hrvatske s Balkana- neće joj uspjeti. Zbog povijesti, zbog ekonomije, zbog Hrvata u Bosni, zbog geografije, zbog mentaliteta. Hrvati su bliži po mentalitetu Posavljacima i Šumadincima, nego dečkima koji jodlaju u Alpama i poljskim solidarnostima.

      Inače, Nikola Pašić je bio žestoko protiv Jugoslavije. teškom mukom je pristao na nešto što će se pokazati pogubnim za Srbiju. Pod pritiskom Engleza i Francuza donekle, podlegao je molbama Jugoslavenskog odbora. Jugoslavija nije bila nikada ideja Srbije, nego Hrvata.

      Ti povijest tumačiš iz pozicija današnjice, a ne iz pozicija tadašnjice.

  5. Jadransko Baltičko Crnomorska inicijativa,Srednjevropska iliti Mitteleuropska,Nova Evropa, Međumorje,Koridor Sjever Jug,Američki projekt za Istočnu Evropu,ili kako god to nazvali ima itekakvog smisla.

    Istina on isključuje Rusiju,Srbiju i sl. i to je ono što Stalkeru,Jagmi i ostalom jednoumlju ne štima.Zato se velića komunistička partija Kine i Iranski muslimanski ekstremizam.

    1. Kakva god bila Europa, bit će razvalina u odnosu na njene zlatne dane. Pumpaju se hektolitri krvi u staru kurvu kako bi oživjela kao ljepotica, ali od toga ništa. I Rusija bi se našla u istoj poziciji da nije uhvatila priključak s Kinom.

      Da je Trump predložio da se u EU dovoze američke fekalije kao energent i lijek- ti bi to kao slugan Zapada prihvatio kao ivno i krasno rješenje. A mene zebaoli i za Srbiju i za Rusiju. Ja sam motritelj procesa, prikopčan i na povijest i na nadolazeće. Ja navijam za dobru igru koja vodi prosperitetu, a ti si navijač, baš kao i stara onemoćala Europa. Što je ta EU pružila HRvatima? To da iskoristi njihove diplome i da ovi rade u njenim tvornicama i bolnicama.

      Kako ti se više da spominjati Srbiju i Rusiju? Ti vjerojatno vjeruješ i u Protokole Sionskih mudraca kao u autrntični dokument? Ti vjerojatno navijaš da s eostvare proročanstva braće tarabić? Daj, proširi svoje misli. Nije sve u Kolindinim budalaštinama koje glade Trumpova obješena jaja. Isto, ama baš isto bih rekao i na nekom srpskom sajtu onome tko idealizira Vučića i Putina.

  6. Linija koja je 1500 razdvaja zapadno i istočno krščanstvo i danas je aktualna. Graničarska linija Istoka i Zapada

    Kina će 2020 biti starija od SAD-a,,a 2030 starija od Evrope,komunizmu zahvaliti ,što uskoro ostaju bez radne snage.

    A stara dama ,mnogi neznaju pa me ne čudi što ni ti, drži svjetsko bankarstvo u svojim rukama.,svjetsko strojarstvo,građevinarstvo,,svjetsku industriju osiguranja(pet najvećih tvrti su evropske),automobilsku industriju.itd.itd.

    Izbjeglice su ti najbolji primjer,svi bi u zapadnu Evropu,nitko više ne gine za američkim snom,Istina ,evropski san,ima svoju cijenu u prevelikim porezima i socijalnim programima kao nikada nigdje u svijetu.

    Ekonomisti to zovu “euroskleroza”.Ali ima lijeka ,migrante primati samo stručne i obrazovane,katolike, ali ih zapošljavati ,a ne zbrinjavati.Merkelica zna.

  7. @Stalker, s tvojim svjetonazorom se mogu slagati ili ne slagati. Međutim, tvoje ignoriranje tj. reinterpretacija nedvojbenih povijesnih činjenica je iritantno. Otkud ti ovi komentari o Gavrilu Principu i Nikoli Pašiću? Kao da su ispali iz nekog bukvara pučke škole u nekoj vukojebini iz doba FNRJ.

    1. Nikola Pašić: https://hr.wikipedia.org/wiki/Nikola_Pa%C5%A1i%C4%87

      “Kao predsjednik srpske vlade u Prvome svjetskom ratu djelovao je na prisjedinjenju nesrpskih krajeva Srbiji pod vodstvom dinastije Karađorđevića te sustavno podrivao demokratske tendencije Jugoslavenskoga odbora, a dijelove Hrvatske (priobalje i otoke) otvoreno nudio Italiji.

      Gavrilo Princip:

      “…bio je atentator na Franju Ferdinanda i pripadnik jugoslavenske organizacije Mlade Bosne. Mladi Srbin iz Bosne vođen idejom izdvajanja svih južnih Slavena iz Austro-Ugarske monarhije izvršio je atentat na Franju Ferdinanda, austro-ugarskog prijestolonasljednika, kad je ubijena i grofica Sofija, 28. lipnja 1914. godine u Sarajevu.”

      http://www.dw.com/bs/gavrilo-princip-za-srbiju-heroj-za-zapad-terorista/a-17217853

  8. Razilaženja u povijesti su razumna,jer istu pišu pobjednici .Stalker je učio povijest koju je pisala KPJ,a Smith ,možda je studirao negdje u Evropi i učio neku drugu povijest.

    No jedno je utvrđeno,Princip je bio britanski obavještajac ,a Pašić britanski lobista.Prvi svjetski rat su isprovocirali britanci,jer im nije odgovarala jaka Njemačka.

    1. Očito je da ti ne razumiješ distinkciju između povijesti i historije. Povijest sam učio od Erica Hobsbawma, na primjer. Blizak mi je Tvrtko Jakovina, otac i sin
      Goldsetein.

      Evo ti nešto od Marxa da teže zaspiš: “Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju što izgubiti osim svojih okova. A dobit će čitav svijet. proleteri svih zemalja, ujedinite se!”

      A tko su bili Trumbić i Supilo?

  9. Proleteri su dobili maunu u celofanu,zar ti misliš da bi više bilo gdje u svijetu gologuzanima itko dao svoja sredstva na upravljanje…Tri čiste ti nemaš.

    Što su to dobili kineski proleteri,dobili su KPK koja kada se dočepala sredstava za proizvodnju pokazala je cijelom svijetu kako bi on izgledao kada bi ,ne daj bože komunisti zavladali,,,proleterska nadnica u njihovoj prvobitnoj akumulaciji kapitala bila je doslovce šaka riže,

  10. Kanda su oba pala,šute ko pičkice na vručem asfaltu ,čim im spomenem KPK u koju se ufaju, i nadnice kineskog proletarijata.

Odgovori