Turistička rupa – u glavi

Strategijska i stručna neosmišljenost politike tzv. male zemlje za veliki odmor.

S obzirom na neprijeporan utjecaj politike na turizam u RH i neprirodno visokih 19,8 posto udjela te uslužne gospodarske djelatnosti u BDP-u vis-à-vis industrije, poljoprivrede, etc. nije neočekivano da HDZ-ovi glavni turistički poslovođe – ministar Gari Cappelli i direktor Glavnog ureda Hrvatske turističke zajednice (HTZ) Kristijan Staničić – usred sezone i rekonstrukcijske frke u vladi/stranci farbaju tunele ružičastim bojama.

Koju pak ružičavost ne vide operativci u sektoru: najveći dio privatnih iznajmljivača apartmana srednje i nižih kategorija, koji zjape prazni čak u središtima poput Splita do ugostitelja, koji se žale na visok PDV i manjak radnik svih profila. Vlada je tek neki dan prihvatila sniženje PDV-a s 25 na 13 posto, ali samo na uslugu pripremanja hrane, i to od 1. rujna kad posezona već hvata maha, broj stranih gostiju znatno opada i potrebe za sezonskim radnicima osjetno se smanjuju. Cijene u turizmu su opet više no prethodne godine, kao lani u odnosu na 2017. godinu, a turista je usred sezone prosječno tri-četiri posto manje.

“Dobro, dobro”, reći će ministar Cappelli, “stanje se popravlja. Vlada je dopustila interventan uvoz strane radne snage, broj dolazaka i noćenja raste, pa smo već sad na nuli u odnosu na lani. Treba sagledati turistički rezultat u cijeloj godini, a on će biti u plusu. Doduše, u blagom plusu, ali ipak u plusu.” Ministar mora tako računati i jamačno će biti u pravu kad se 31. prosinca podvuče crta te pribroje rezultati zagrebačkog Adventa i sličnih prosinačkih ponuda, ali to neće popraviti opći dojam o tomu kako je i zašto hrvatski turizam ove godine upozoravajuće zatrokirao.

Cappelli i ne smije problematizirati stanje zdravlja proračunske zlatne koke, jer bi mu premijer jako zamjerio zašto “optimistično naprijed” koči uzbrdo, baca neugodnu sjenu na “neprijeporne uspjehe Andreja Plenkovića i njegove vlade u upravljanju državom”, što ih je upravo izrecitirao u predstavljanju tzv. četvrtog koraka tzv. porezne reforme. Pa sad, tko je kriv ljudima koji to ne vide te silne “uspjehe” ili, nesretnici, ne osjete ih u novčaniku.

Valjda zato i Cappeli i Staničić hrabro siju turistički optimizam, jer denver plavoj ZNA SE opciji – u žestokom baražu ministarskih korupcijskih afera, jako zakašnjeloj tzv. rekonstrukciji vlade koju je Cappelli preživio te medijskom problematiziranju tzv. srpanjske rupe, podbačaja svibanjskog dijela predsezone (“kriva je kiša”, kažu) i zastoja više od pola turističke godine – najmanje odgovara smanjenje plodnosti i negativna percepcija proračunske zlatne koke. HDZ-u je iz više ključnih razloga jako važna pozitivna percepcija turizma u – vidi statistiku – ekonomski zavisnijoj, industrijski potkapacitiranijoj i agrarno zakorovljenijoj zemlji no u doba “komunističkog mraka”.

Nije sad bitno je li i ako jest koliko znakovit za vladinu strategiju sâm podatak o 100.000 stranih gostiju manje no u isto doba lani – rekordne lanjske sezone 19,4 milijuna gostiju, 106 milijuna noćenja te 10,1 milijarde eura zarade – ali jest iritantna činjenica da su počele dolaziti na naplatu višegodišnje turističke rupe – u glavama ljudi. Strategijska i stručna neosmišljenost politike tzv. male zemlje za veliki odmor, jer svaka vladajuća momčad u Banskim dvorima iznova otkriva toplu vodu; na nižim pak, operativnim razinama gramzljivost i pohlepa za brzom zaradom u (ne)realnom vremenu također uzimaju danak.

Rast turizma nije neograničen, ne svodi se samo na tzv. komparativne prednosti podneblja i nije neovisan o tomu što čini konkurencija na tzv. emitivnom tržištu, gdje RH ima ambiciju zapasati pripadajući joj komad kolača. U uvjetima izgledne reanimacije regionalne/globalne turističke konkurencije, to je vrlo osvetoljubiva logika turističke pameti. To više, jer u RH dolaze mahom stranci srednje i niže platežne moći, ali time ne i prosječno i nižezahtjevni kakvoće i raznovrsnosti turističkog proizvoda. Dapače.

Za svoj novac traže odgovarajuću ili nešto višu turističku uslugu te im se samo jedanput mogu (ako?) prodati muda pod bubrege. Pa i to sa sigurnošću stranih turista u tzv. maloj zemlji za veliki odmor u zadnje doba prestaje biti konkurentskom krilaticom domaćih političara budući da su u nekoliko najpoznatijih odredišta učestali teški fizički napadi domaćih probisvjeta na živote, zdravlje i osobnu imovinu stranih turista, koji su došli u RH deviznim kešom platiti svoj odmor i zabavu. Samo je u Splitu ove godine, tvrdi policijska statistika, bilo oko 250 kriminalnih napada na strane goste. Najviše delikata odnosi se na krađe.

Ni druga poznata odredišta nisu pošteđena batinaških ispada, obračuna noževima, prebijanja noćnih čuvara, agresije dilera droge, etc. U Splitu je neki dan u strogom središtu grada prepunom turista eksplodirao plin u restoranu, koji je do temelja izgorio, a među očevidcima se pronio glas o – terorističkom napadu. Što se, nasreću, nije dogodilo, ali ne može se baš isključiti budući da se hrvatska vanjska politika otvoreno svrstava – u UN-u, u Uniji, NATO-u, tzv. mirovnim misijama po svijetu, etc. – baš na stranu SAD-a i zapadnih mu “koalicijskih partnera” (sic transit), koji žare i pale po svim kriznim žarištima u svijetu, krivci su za masovne migracije i izbjeglički tsunami (72 milijuna ljudi, po zadnjim UN-ovim podatcima) i glavne su mete strašnih terorističkih osveta (SAD, Francusla, Njemačka, Velika Britanija, Španjolska, etc.).

Tek dva dana nakon eksplozije plina u splitskom restoranu, čiji se uzrok još istražuje, policija je hitno evakuirala novinare i ine zaposlenike obližnje zgrade Slobodne Dalmacije budući da je nepoznat muški glas telefonom dojavio kako je u prostorijama tog regionalnog dnevnopolitičkog lista podmetnuta bomba, da će detonirati za pola sata te da eksplozija u restoranu – “nije bila slučajna”. Srećom, ta je dojava bila lažna, ali što da nije? Ili da jest podmetnuta bomba, ali da nije bilo upozoravajuće dojave? No, kako bilo, strah je pušten, i to usred turističke sezone koja je ove godine počela trokirati. A što dogodine?

Hrvatska se medijski diči učinkovitim policijsko-represivnim angažmanom na “zadnjoj granici EU-a” (RH-BiH) radi tzv. suzbijanja ilegalnih migracija, neksenofoban svijet pak osuđuje nezakonite i neljudske postupke prema nesretnicima na putu “u Njemačku”, koji gotovo beziznimno dolaze iz islamskog svijeta, devastiranog agresijom imperijalnog megakapitala čije države i jesu glavne mete terorističke osvete. Hrvatski turistički prvaci i političari na najvišim državnim dužnostima svako se malo busaju u prsa “nevjerojatno dobrim tzv. sustavom nacionalne i državne sigurnosti“, koji danonoćno bdije i sposoban je spriječiti/suzbiti svaku ozbiljniju ugrozu RH, građana i njihovih gostiju.

Dok možebitno – također iz osvete, je li, jer se takva zamisao ne može odgonetnuti unaprijed – nedajbože, nešto iznenada ne grune usred turističkog mravinjaka i istog časa ubije zlatnu koku i na dugo, dugo državni proračun baci u tešku depresiju.

Gdje su snage reda i mira, kojima – globalno se diče vladajući – pomažu i policajci iz desetak država, čiji se gosti odmaraju u RH, kad se događaju krvavi napadi i krade osobna imovina stranih gostiju? Neće valjda biti da je među tih 6500 policajaca, što se naganjaju s izbjeglicama/migrantima na 200 km² tzv. zelene h-b granice u Karlovačkoj i Ličko-senjskoj županiji i sve ljudstvo iz PU-a u prenapučenim turističkim odredištima?

Ostao je samo nesretnik koji – mediji ovih dana zgrozili javnost – mirno gleda s plaže kako se utapa u moru (i utopio se) stariji turist, supruga u očaju, a plavac ne želi smočiti policijsku odoru? Možda ga za kaznu poslali na plažu, jer ne zna plivati, pa… Spada li i to nereagiranje u sigurnost RH?

Sve te, takve i kojekakve još vijesti na sramotu Bijedne Naše i hrvatskog turizma učas prelete medijskim svijetom, pa onaj mlađi Francuz što ga je splitski pljačkaš neki dan gotovo nasmrt izbo nožem na Bačvicama više neće imati ama baš nikakvog razloga opet ljetovati u tzv. maloj zemlji za veliki odmor. Ni njegovi iz obitelji, prijatelji, poznanici, etc. Reći će što je i kako bilo i kako je policija, je li, uvijek spremna “intenzivno tragati za počiniteljem”. Negativa se prosipana poput perja iz jastuka rasporenog na vjetru i više ni bog niti vrag ne može pokupiti svako perce.

Bez obzira na to, što u tzv. malu zemlju za veliki odmor pretežno dolaze stranci srednjeg i nižeg platežnog razreda, mudra je turistička strategija bila dužna odavno već arhivirati pljesnivu koncepciju (ras)prodaje mora, sunca, povijesnog kamenja, ljubaznih domaćina, stalno istih „kulturnih ljeta“, folklora s mačevanjem, streličarstvom i pučkim sajmovima à la srednjovjekovlje, dakako „pobjedničkih bitaka“ s Osmanlijama i Latinima, animatora u vodi, na kopnu i u zraku, OPG ponude svega i svačega za previsoku cijenu, kičastih crvenih srčeka „pozdrav iz…“ u koja gurneš glavu i klikneš selfie, etc. Budući da jednom mora lipsati kljuse, koje stalno jašu, a ne daju mu sijena, kamoli zobi, ni hrvatski se turizam ne dâ jahati dovijeka natašte i na isti način.

Vladina intervencija neki dan PDV-om od 13 posto – samo na uslugu pripremanja hrane – slabo će pomoći kad konkurentske zemlje u sredozemnom bazenu imaju ukupan na PDV-u nižem od 10 posto, a RH nema ponudu bolju od Grčke, Turske, Italije, Španjolske… I pitanje je hoće li turistički poduzetnici podebljati plaće deficitarnim radnicima ili će razliku PDV-a između 25 i 13 posto ostaviti u svom džepu pod izgovorom tzv. ulaganja u poboljšanje kakvoće usluga.

Turističke velesile Francuska, Italija, Španjolska, Grčka, Turska, Tunis, etc. ove su godine ubrzale povratak na mjesta, koja su im pripadala uz stol s globalnom turističkom tortom prije no što su im terorizam i financije, unutarnja nestabilnost snizile rejting među klijentelom. Mudra strategija mora ne samo anticipirati neke ključne trendove u djelatnosti koja godišnje obrće bilijune eura, nego se i pripremati za o(p)stati u poslu.

Tim više, jer Hrvatske ne samo nema ni među prvih 10 na listi turističkih zemalja, minorna je u svakom smislu, nego i zato što je – prva u Uniji po visini udjelu turizma u BDP-u – životno ovisna o toj djelatnosti i svaki bi ozbiljniji pad turističke kune izazvao pravi tsunami na rashodobnoj strani proračuna, s teškim posljedicama za sve na državnim jaslama.

Društvo koje nije sposobno – jer nije dovoljno svjesno i ozbiljno? – čak tri desetljeća po državnoj tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti biti industrijski, poljoprivredno, fiskalno i temeljnim uslugama stanovništvu radi pristojnog standarda samodostatno i neovisno, a ima ključne uvjete, osim političke volje, neodgovorno balansira nad ponorom. Turizam jest jako važan, ali ne smije biti temeljni kamen gospodarstva. Nikad se ne znâ što se može dogoditi već sutra, pa strani gosti jednostavno neće doći, možda i više godina, a od nečega se mora živjeti.

Primjer oružanog sukoba 1996.-1999. “spriječio” temeljito je osakatio turistički torzo u Dalmaciji s otocima. Gledajući zemljovid stranim okom, od jadranske je obale do Prištine i Beograda jedva par centimetara, a NATO-ovi borbeni avioni iz baze Aviano u Italiji navodno su bombe punjene osiromašenim uranom, neiskorištene – bacali u Jadran. S odobrenjem Banskih dvora, nadlijetali su najpoznatija hrvatska turistička mjesta. Profitirala je Istra.

Bombe na tuđu zemlju i civile u susjednoj državi Hrvatskoj su izbile iz proračuna više turističkih milijardâ eura, za koliko je porastao javni dug zemlje. U doba jugocrnogorske agresije na hrvatski jug i Dubrovnik u Domovinskomu ratu, kada također turisti nisu došli na Jadran, šoferčina je Božidar Vučurević na mjestu vožda u Trebinju (istočna Hercegovina u BiH) ironizirao da obavlja posao “hrvatskoh ministra turizma”, jer: “Kad ja isporučim nekoliko granata na Dubrovnik, nema šanse da će turisti doći u Dalmaciju”.

Turizam je osjetljiva biljka u svakom smislu; poželjan je dio gospodarstva, ali je i vrlo nesiguran. Kao košara u koju su stavljena sva jaja. A kad turistički neutralac pak sluša ministra Cappellija i šefa HTZ-a Staničića, ta su jaja više no sigurna i uopće nije bitno jesu li sva na broju.

“Na današnji dan”, kazao je Cappelli potkraj srpnja na medijska pitanja o razlozima turističkih deficita, “sedmi mjesec je na nuli. Nismo više ni u kakvom minusu po broju gostiju koji dolaze u Hrvatsku.” Medijski su pak izvjestitelji s terena ilustrirali izjavama iznajmljivača turističkih kreveta da je srpanj podbacio za blizu 97.000 gostiju u odnosu na lani. Pozivajući se na podatake iz sustava e-visitor, portal Index.hr je čak u naslovu objavio da “ministar laže”, jer da je „od 1. do 21. srpnja zabilježeno 2, 958.818 dolazaka gostiju, što je i dalje manje od 3,055.582 koliko je bilo u istom razdoblju lani. Što se noćenja tiče, zabilježeno ih je 19,117.886 ovog srpnja, što je za 608.000 noćenja manje nego u istom razdoblju lani“ (19,726.222).

Doduše, hrvatski je turizam na godišnjoj razini u blagom plusu za nešto manje od 350.000 gostiju do kraja srpnja budući da mu glavu iznad vode drže hoteli (7000 gostiju više no lani u istom razdoblju) i dio visokokategoriziranih apartmana (četiri i pet zvjezdica). Privatni je smještaj podbacio u srpnju za oko 60.000 turista, a kampovi za 21.000. Što će biti u kolovozu i turističkoj posezoni i do kraja godine, procjene su različite. Od optimističnih u Ministarstvu turizma i HTZ-u te HDZ-ovoj vlasti bliskih cehovskih udruga do pesimističnih dijela poduzetnika te ekonomskih analitičara specijaliziranih za turizam.

Nije bez vraga u tom smislu podatak da je Cappellijevo ministarstvo blokiralo javni uvid u sustav e-visitora te obećalo triput godišnje oznaniti podatke o stanju u tom sektoru, a nakon medijskog pritiska početkom srpnja olabavilo je blokadu na – uvid jednom mjesečno. Što se tu i zašto ima kriti, može se samo pretpostavljati. Zbog političke manipulacije u predizborno doba? Zemlja koja toliko ovisi o turizmu kao RH mora lijepo izgledati i obvezna poštapalica svih državnih dužnosnika kad nastupaju javno – “vlada premijera Plenkovića” – mora djelovati uvjerljivo budući da vladajući imaju najozbiljniju nakanu dobiti izbore i vladati (ne samo) još jedan mandat.

A vladajućima dođe neugodno, recimo odgovornima za turizam, kad ih se pita za zdravlje kako to da je s njemačkog tržišta 4,5 posto gostiju manje, a navodno se tamo na promidžbu troši 17 milijuna kuna godišnje u odnosu, je li, na oko osam milijuna za oglašavanje kod kuće, od čega blizu sedam milijuna samo u domaćem dnevnom tisku. Nije tajna da je Hrvatskoj najvažnije upravo njemačko tržište, a ono je ove godine u osjetnom minusu. Negdje i nešto škripi; Cappelli i Staničić to ne čuju ili se prave da ne čuju, jer nemaju rješenje?

Osim cijena smještaja, prehrane, popratnih sadržaja, široke potrošnje i čak trgovačkih lanaca, koje u sezoni lete u nebo, kojima osvjedočena pohlepa za brzom zaradom i muljanje s realnim prometom u dva-tri turistička top-mjeseca postavlja samo nebo za granicu, tu djelatnost opasno godinama ruinira neodgovorna praksa dijela privatnog sektora da se stranoga gosta tretira kao kravu muzaru.

A ne može mu se prodati bilo što za visoku cijenu. Recimo, iznajmiti ležaljka u hladovini na plaži u Puntu na otoku Krku za 45 kuna na dan, koja se na suncu plaća 30 kuna. Ili kugla sladoleda za 10 kuna (lani u Crikvenici osam kuna, godinu prije šest kuna…), odnosno voće i povrće više no dvostruko skuplje no u Zagrebu.

“Ne može svaka buža dobiti dozvolu za restoran ili kafić, pa u nju nakrcati osam plinskih boca”, ljutio se splitski gradonačelnik Andro KrstulovićOpara u povodu eksplozija plina u restoranu. Mediji objavljuju da je samo u prošlih godinu dana povećan broj turističkih kreveta za 45.000, odnosno za oko 160.000 u nekoliko prošlih godina. Iznajmljuje se doslovno svaka buža, ne za manje od 20-25 eura na noć u sobi s više kreveta i namještajem otprije 50 i više godina. Iznajmljivači se nerijetko sele u garaže, konobe, pod šatore u dvorištu, odlaze rodbini i prijateljima na “kontinentu”, etc.

Sve je ultimativno podređeno iznajmljivanju kreveta i sezonskoj turističkoj žetvi, kojoj država ne uspijeva doskočiti porezom i godišnje sve skupljim boravišnim taksama – procjenjuje se – u barem polovici nefiskaliziranog tzv. crnog tržišta “rođaka i bliskih prijatelja”. Badava prijetnje kaznama, badava inspektori i iznenadni prepadi po apartmanima.

Turistička je rupa odavno u pohlepnim glavama, turistički business široko je i duboko zapasao mentaliteta, a svim vlastima dosad nije uspjelo zatrpati tu rupu pohlepe za brzom i laganom zaradom preko noći. Nije sve u organizaciji – turistička djelatnost jest ozbiljan posao, koji zahtijeva stručnost, znanje, pošten pristup i organizaciju primjerenu zahtjevima tržišta – nego puno toga u presporom mijenjanju mentaliteta, svijesti ljudi u toj djelatnosti. Tu je i ključ turističke sudbine zemlje: hoće li se znati nositi s izazovima, biti ukorak sa sredozemnom konkurencijom ili će biti statist izvan aut-linije.

Ako je vjerovati kolumnističkoj procjeni Borisa Vlašića u Jutarnjem listu, “rentijerski je mozak pobijedio hrvatski turizam“ budući da pohlepa u njemu pulsira samoubilački: “Turist ne mora znati plivati, ali svi znaju ležati. E, pa, ako želi ležati, neka plati”. Krevet u buži koja će i sljedeće godine ostati prazan i ležaljku u hladovini na plaži u Puntu na Krku…?

2 comments

  1. Od svog početka dalmatinski turizam je nakaradan. Pohlepa i bahatost su ugrađeni u ponudu.

  2. “Osim cijena smještaja, prehrane, popratnih sadržaja, široke potrošnje i čak trgovačkih lanaca, koje u sezoni lete u nebo, kojima osvjedočena pohlepa za brzom zaradom i muljanje s realnim prometom u dva-tri turistička top-mjeseca postavlja samo nebo za granicu, tu djelatnost opasno godinama ruinira neodgovorna praksa dijela privatnog sektora da se stranoga gosta tretira kao kravu muzaru.”
    Mala zemlja pohlepnih ljudi, …. ali ništa nije vječno. Bez strategije i reda, završit ćemo kao Grčka.

Odgovori