Tuđmanovska paranoja zarazila Milanovića

Zoran Milanović, predsjednik za kojeg sam i ja glasao, i na čiji prijedlog sam svojevremeno bio upućen u Rim za hrvatskog ambasadora, upao je, po svemu sudeći, u jedan oblik političke patologije, koju je u Hrvatskoj promovirao pokojni predsjednik Tuđman.

Ta se politička paranoja sastoji u nacionalističkom stereotipu da hrvatskoj naciji prijeti dezintegracija ako se pristane na regionalizaciju Hrvatske, s time da se pod ”regionalizacijom” misli priznavanje regionalnih identiteta i teritorijalni ustroj Hrvatske po više-manje povijesnim regijama – Dalmaciji, Slavoniji, središnjoj Hrvatskoj, Istri i Primorju, te Zagrebu kao posebnoj jedinici po uzoru na američki District of Columbia.

Takav oblik političke paranoje ušao je u nacionalistički diskurs koji je ugrađen u proces izgradnje nacije, takozvani nation-building, kojim se bavi i suvremena politologija. Doduše, u svijetu, a ne kod nas.

Predsjednik Tuđman je svoj animozitet prema hrvatskim regionalizmima dignuo na n-tu potenciju, ali mu je on koristio u prvom redu za diskvalifikaciju političkih protivnika, koje je etiketom pristaše regionalista pretvarao u političke neprijatelje i likvidirao ih s političke scene.

Predsjednik Tuđman je svoj animozitet prema hrvatskim regionalizmima dignuo na n-tu potenciju, ali mu je on koristio u prvom redu za diskvalifikaciju političkih protivnika, koje je etiketom pristaše regionalista pretvarao u političke neprijatelje i likvidirao ih s političke scene

Doduše, njegovi sljedbenici su u patriotskom patosu i emfazi pravili i liste neprijatelja koji bi vjerojatno i završili kao svi neprijatelji autoritarnih režima – pod zemljom, da okolnosti nisu bile takve da se prvi hrvatski predsjednik nije, ipak, usuđivao da pribjegne ”ljutoj travi na ljutu ranu” zbog obzira prema međunarodnoj zajednici, a ne prema svojim podanicima, kako ih je doživljavao.

Svatko onaj koji je smisleno predlagao teritorijalni ustroj na temelju komparativnih osobina hrvatskog teritorija i tradicije bio je automatski diskvalificiran i marginaliziran.

Kada je predsjednik Tuđman umro, javila se nada da bi sada, konačno, moglo doći do primjene zdravog razuma na državnu organizaciju i da bi se iz akutne proliferacije 20 županija moglo, konačno, reformirati sustav lokalne samouprave i svesti ih na četiri do pet regija.

Uostalom, takve je prijedloge uporno davala i Europska komisija u tijeku pristupnih pregovora Hrvatske, ukazujući na nelogičnost i na skupoću ovakvog, županijskog sustava teritorijalne samouprave.

Međutim, iako Tuđmana više nije bilo, ostala je Tuđmanova paranoja od dezintegracije Hrvatske, u čemu je on vidio svaki pokušaj da se progovori o regionalnom preustroju Hrvatske.

No ta paranoja nije bila samo oblik političke patologije, već se ona pretvorila i u prikladan ekspédijens da se kroz hipertrofiranu županijsku mrežu uspostavi jedan složeni klijentelistički sustav u kojem se zaposlio veliki broj stranačkih pristaša – naravno, vodeće stranke koja je u prvom desetljeću neovisnosti Hrvatske popunila birokratski aparat svojim klijentima, od ministara do čistačica u ministarstvu.

Uspostavljen je klijentelistički sustav koji je preživio i nadživio i dva puta izgubljene izbore HDZ-a, jer je taj sustav uhljeba nastavio raditi po svojim klijentelističkim obrascima i uz vlade lijevog centra, koje su uvažavale demokratski fair-play i nisu se htjele ”osvećivati” (kako se to pravdalo, od Račana naovamo) i tako su naslijedile ogroman, nefunkcionalan i nesposobni državni aparat, koji ih je sabotirao na svakom koraku i u svakoj prilici.

Kako je taj sistem funkcionirao, vidljivo je iz transkripata telefonskih razgovora bivše zvijezde HDZ-a, Josipe Rimac. Tako su se popunila sva ministarstva, tako su svi činovnici lojalni nacionalističkim liderima, stranci i idejama, popunili sve pore hrvatske političke nadgradnje (ali i ekonomske strukture, došavši do enormnih bogatstava kroz koruptivnu privatizaciju).

Predsjednik Zoran Milanović upao je, po svemu sudeći, u onaj oblik političke patologije, koju je u Hrvatskoj promovirao pokojni predsjednik Tuđman, a ta se politička paranoja sastoji u nacionalističkom stereotipu da hrvatskoj naciji prijeti dezintegracija ako se pristane na regionalizaciju Hrvatske

Od najviših tijela vlasti na državnoj razini, sve do najnižeg nivoa općinskih činovnika u općinama i gradovima koji su se također, svojevrsnom političkom kariokinezom, namnožili do Guinnessove knjige rekorda.

Sada je u taj limb nacionalističke retorike i izgovora za održavanje razgranatog klijentelističkog sustava upao i predsjednik Republike, Zoran Milanović.

Mimo svih stručnjaka javne uprave, mimo svih istraživanja, znanstvenih radova, članaka i mišljenja eksperata, domaćih i stranih, Milanović se priklonio očuvanju HDZ-ovskog klijentelističkog sustava, netočnom i površnom izjavom da bi ponovna podjela Hrvatske na regije značila dezintegraciju Hrvatske.

U prvom redu to nije ni točno, a nije ni politički oportuno. Jedan predsjednik Republike koji misli ozbiljno obavljati svoj posao morao bi prije toga pomno saslušati eksperte, a zatim izbjegavati ovakve paušalne ocjene.

Koje pritom izlaze iz fabriciranog političkog diskursa što ga je promovirao predsjednik Tuđman, u svojoj paranoičnoj viziji crvenih, žutih i zelenih vragova, a pritom ne videći crne vragove koji su mu virili ispod šinjela.

Predsjednik Republike je svojim paušalnim ispadom dezavuirao lik predsjednika Republike, koji mora biti super partes, iznad stranačkih interesa. A ovom se izjavom on manifestirao kao ”čuvar postojećeg poretka”, kao čuvar privilegija establišmenta, koji se nakotio sa svojim uhljebima i koji tako sprečava normalno funkcioniranje i razvoj hrvatskog društva.

Racionalizacija teritorijalnog ustroja tim je urgentnija, što se Hrvatska nalazi pred drugim valom ekonomske krize izazvane pandemijom Covida-19. Ukidanjem županija uštedila bi se značajna sredstva, ali bi to značilo smanjivanje neproduktivnog činovništva koji se zapošljavao po receptu Josipe Rimac, koji je bio, izgleda, uobičajeni obrazac za zapošljavanje u državnoj službi i paradržavnim institucijama.

Od predsjednika se očekuje da ne bude brzoplet, da dobro ponderira svoje riječi, i da se u svojim eksternalijama poziva u prvom redu na znanost, na eksperte. Koji su, u ovom slučaju, jednoglasno kritični spram njegovih riječi i stavova.

Jedino ćemo primjenom znanosti u politici pobijediti hobotnicu korupcije, i s njom nacionalističku paranoju koja ljude pretvara u neprijatelje, a javnost plaši baukom ”dezintegracije”, što nije ništa drugo nego manipulacija nacionalističkim stereotipima i opasni znak voluntarizma i površnosti.

Ne promijeni li se išta u tom županijskom sustavu, Hrvatskoj prijeti, doista, dezintegracija njenog proračuna

Županijski ustroj je apsurdan u zemlji s četiri milijuna stanovnika: Hrvatska ima isti broj županija koliko Italija ima regija, a Italija ima petnaest puta više stanovnika od Hrvatske. Njemačka ima 16 federalnih jedinica, a ima dvadeset puta stanovnika više od Hrvatske. Austrija ima devet regija – federalnih jedinica, a duplo više stanovnika od Hrvatske.

Županijski ustroj je artificijelan, granice županija određene su postupkom koji se posprdno u svijetu naziva gerrymandering, da bi se vladajuća partija održala na vlasti.

Ne promijeni li se išta u tom županijskom sustavu, Hrvatskoj prijeti, doista, dezintegracija njenog proračuna, dezintegracija njene ekonomije, i dezintegracija njenog stanovništva – jer su upravo apsurdi o kojima je riječ jedan od glavnih uzroka što mlade generacije Hrvata i Hrvatica napuštaju zemlju.

Nije samo to potraga za kruhom i boljim životom, to je i razočaranje što se baš ništa ne mijenja. Ako predsjednik to ne vidi, ne zaslužuje više ni potporu onih koji su ga izabrali.

A to je onda, doista, politička kriza koja se nadovezuje na zdravstvenu krizu, na ekonomsku krizu izazvanu pandemijom, na krizu morala o čemu svjedoče afere à la Josipa Rimac i, konačno, šećer na kraju, predsjednik Republike koji je zaražen tuđmanovskom paranojom.

autograf

1 comment

1 ping

  1. Bez regionalizma Lijepa naša postat će Bijedna naša.

    Odgovori