Tri razloga za veliku koaliciju (2)

Tri razloga za veliku koaliciju (1)

Rizik pisanja u nastavcima je u tome da se ranije napisano zaboravi i da se ljudi sjete samo svog osnovnog dojma. Većina čitatelja će negativno reagirati jer su vodeće političke stranke izgubile kredibilitet i zaradile mržnju svojih suparnika. Međutim, politički život nije bračna svađa. Više sliči na dogovoreni i stari brak. Moramo živjeti zajedno, plaćati račune, a ludosti, mušice i frustracije nastojimo prevladati razumno. U političkom životu trenuci razuma i koncilijantnosti su po prirodi rijetki.

No danas su prazne ulice, građani stalno čekaju vijesti, prodavačice preslaguju robu da se ne vide prazne police, iako je situacija smrdljiva, nestaje toaletni papir.

Tramvaji prazni, u crkvama ni vjernici, a svećenici svašta pričaju o izlječenju. Gradska groblja spremna za mobilizaciju.

U takvoj atmosferi se razgovara o slozi i solidarnosti, a one koji koriste priliku za samopromociju i kritiziraju nacionalni stožer (Kalinić, splitski i karlovački stožer) izvrgavaju se ruglu i sramoti.

Nije sve strašno, javnost, ponekad i ja, pretjeruje, ali svi elementi dobre vlasti (good governance) su pod znakom pitanja: participacija, zakonitost, otvorenost i transparentnost, odgovorne potrebe ljudi (effectiveness, efficiency), političku odgovornost kod gubitka povjerenja, orijentaciju prema društvenom konsenzusu

S druge strane, afirmiraju se oni koji su čak članovi nepopularne vlade. Citiram s mog Facebooka ”čak je i Božinović simpatičniji”.

Doista, kritike sada nisu popularne, pa čak i niske podvale vlade koja želi iskriviti svoja ustavna ovlaštenja. Javnost bi pljeskala da se naciji zajedno obrate Milanović i Plenković.

Ne znam koliko će to trajati. Vjerojatno dok se potroše kućne zalihe, no sada je tako. Svi žele vjerovati u slogu i solidarnost. Narod bi rado vidio kako ih zajedno umiruju Milanović i Plenković, nasmiješeni i s dobrim vijestima.

Moja zamisao da velika koalicija treba radi uređenja države, slabljenja otpora koji će nastati kad započnu reforme teritorijalnog ustrojstva, jer ti interesi su jaki, imaju utjecaj na medije i otpor promjenama, organiziran i snažan u svakoj stranci.

No drugi razlog je važniji. Hrvatska ima zastarjeli i vremenom sve gori sustav parlamentarne demokracije. Jezgro problema je izborni sustav, no niti političke stranke, ni izabrani predstavnici nisu odgovorni i predani promicanju demokratskih načela.

Dosadašnje reforme sustava radile su se prema tome kakve izglede za pobjedu ima trenutna većina u Saboru. Ne radi se o apsurdima granica i broja izbornih jedinica, glasanja dijaspore i manjina, već o smislu zakonodavne procedure. Donošenje zakona i politike zahtijevaju visoki legitimitet.

Glavni problem je kako upravljati Hrvatskom u uvjetima slabog legitimiteta i otuđenja vlasti od građana. Upravljanje procesima, ekonomijom i politikom (Governability), a ne uspješnost reprezentacije glasačkog tijela, društvenih vrijednosti, glavno je pitanje.

Problem nije koja će ideologija pridobiti glasače te kako zadovoljiti zahtjeve reprezentacije područja, manjina, žena ili mladih. Potrebno je postići ravnotežu između slobode i autoriteta, brzine odlučivanja i promišljenosti.

Glavni je problem politička marginalizacija političkih zakonodavnih tijela. Ona zakone donose, ali svjesni smo da ne koncipiraju politike. Stvarno ne biraju i ne imenuju dužnosnike. Proračun malo korigiraju, ubacujući lokalne projekte. Vanjska politika, vojna pitanja i energetika tek formalno su i njihov posao.

U stvarnosti su podvrgnuti vladi, ili bi bolji izraz bio, administracija vlade predlaže devet desetina zakona i odluka, za sve mora dati mišljenje, u vijestima bez ograde javljaju da je ”vlada donijela zakon”, u političkom životu vidi se tek izvršna vlast. Ustavne odredbe o podjeli vlasti daleko su od stvarnosti. Poslovničke odredbe, ustavni običaji i praksa naglašavaju sasvim nevažnu ulogu rasprava.

Doista, kritike sada nisu popularne, pa čak i niske podvale vlade koja želi iskriviti svoja ustavna ovlaštenja. Javnost bi pljeskala da se naciji zajedno obrate Milanović i Plenković

Odlučuje se petkom (pa makar bio i 13.!), lokalni dužnosnici tek povremeno navrate, a sabornica je prazna. Stanke se produžavaju, a praznici ne slave radno.

Istražna povjerenstva su blokirana, pitanja vladi su predstava za medije. Ulogu imaju prije osebujni likovi (njih će uvijek biti!), no ozbiljni zastupnici koji su prošli test osobnog izbora.

Budući da nema ugleda u obavljanju javnih poslova parlamenta, sve više važnih dužnosti preuzimaju nezavisna tijela i uvjerenje da izvršna vlast rješava sve.

No vladavina prava je klimava, hijerarhijska odgovornost i nadzor slab, selekcija ljudi za važne položaje je stranačka (”klikaška”) i prema osobnim vezama.

Profesionalnost je potisnuta: diplome su formalnost, čak se kupuju i krivotvore, službenici imaju dopunske poslove (apartmani, čak hoteli, posredovanje), ne živi se od plaće već dodatnih zarada (mita?). Odgovornost ne postoji, osobito vlade i ministara, radi zatvaranja u stranačke i profesionalne skupine (”ti meni, ja tebi”). Procedure se prilagođavaju osobama i prilikama.

Nije sve strašno, javnost, ponekad i ja, pretjeruje, ali svi elementi dobre vlasti (good governance) su pod znakom pitanja: participacija, zakonitost, otvorenost i transparentnost, odgovorne potrebe ljudi (effectiveness, efficiency), političku odgovornost kod gubitka povjerenja, orijentaciju prema društvenom konsenzusu.

Mislim da su potrebne oštre mjere vraćanja utjecaja i povjerenja u parlamentarno tijelo. To počinje dogovorom i stvaranjem jake većine.

Treba shvatiti da je vlada slabe većine objektivno usmjerena na oklijevanje i kompromise, na izbjegavanje složenih pitanja za koja nema ad hoc koaliciju, vladu koja trguje a ne odlučuje, koja položaje dijeli prema zaslugama, često da bi utišala glasne kritičare.

Ne radi se o smanjivanju broja zastupnika, da ih bude 100, načelno o proporcionalnom ili većinskom sistemu već potrebi da zastupnici odgovaraju biračima, promjeni sastava i jačanju autoriteta izbornog povjerenstva (zašto ih vode suci koji imaju svog posla?). Problem je kako u sustav uklopiti nove ljude u koje glasači imaju povjerenja.

Nastanak i sve veća važnost nezavisnih kandidata koji sve bolje prolaze na izborima, ali se izgube u parlamentu, kako glasače pretvoriti u aktivne građane, kako potaknuti demokratske stranačke predizbore, razvlastiti klike koje su privatizirale politiku (a ranije i privredu).

Zato mislim da treba radikalna mjera jer nomotehnička cifranja ne zanimaju ljude, znači i to da mogu griješiti, da će svi oni koji računaju s dosadašnjom praksom, da će se ušuljati na stranačke liste, ostati bez mjesta.

Meni se čini da postoje zahtjevi koji su kontradiktorni. Traži se smjenjivost i opoziv zastupnika što je nemoguće u proporcionalnom sustavu i moguće samo u ”malim” izbornim jedinicama (gdje se bira pojedinac). Traži se korekcija granica izbornih jedinica, što bi bilo lakše da ih je manje. Zašto se ne bi 75 zastupnika biralo neposredno i pojedinačno, a 50 s lista?

Meni se čini da postoje zahtjevi koji su kontradiktorni. Traži se smjenjivost i opoziv zastupnika što je nemoguće u proporcionalnom sustavu i moguće samo u ”malim” izbornim jedinicama (gdje se bira pojedinac). Traži se korekcija granica izbornih jedinica, što bi bilo lakše da ih je manje. Zašto se ne bi 75 zastupnika biralo neposredno i pojedinačno, a 50 s lista?

No bitno ponavljam: nije važna samo reprezentativnost prema strankama, regijama i drugim ključevima već mogućnost da se Hrvatskom demokratski i legitimno vlada, stabilno i odgovorno upravlja. Hrvatska je postala zemlja u kojoj se sve može obećati, malo što ostvariti, a sve, po potrebi, odgoditi dok se ne zaboravi.

Zar izmišljam?!

A korijen problema vidim u sistemu koji se dograđuje novim slučajevima, skandalima, političkim intrigama i izborima na koje izlazi sve manje zainteresiranih.

Zato ću izbjegavati lažnu priču o tome da nećemo veliku koaliciju. Vidjet ćemo na izborima. Ni ja je ne želim i bojim se vlasti bez oporbe, vladanja bez odgovornosti.

Ispravno je govorio Robert Dahl (polyarchy) da zamijeniti jednog neodgovornog tiranina s grupom koja guši oporbu nije demokratski napredak. Napredak je osigurati dobru vlast.

Sada će sve biti tako kako jest zbog virusa. Ma nije. Zbog virusa apatije i rutine. Protiv virusa ne borimo se samo lijekovima već prvenstveno higijenom.

Ne vjerujem političarima da peru ruke sapunom već mislim da neki virus ubijaju rakijom.

autograf

1 comment

  1. Razumno i korisno za većinu. Promjene će spriječiti partitokracija (manjina) uz pomoć većine glasačkog tijela koje sluganski i za šićar podržava tzv. elitu. Kregar, piši kući, proplo.

Odgovori