Travestija sjećanja

Mise, mise… molitve na sve strane. A za što to zapravo ovoga Maja mole Hrvati? Za „ubijanje“ virusa i pronalazak cjepiva? Za pobjedu HDZ-a na skorim izborima? Za nekakvu turističku sezonu? Ili za „nevine žrtve komunističkog totalitarizma“? Ako je suditi po nizu majskih hodočašća hrvatskih političara i njihovih desničarskih prirepaka, Hrvati intenzivno mole za reviziju svoje povijesti, za konačnu uspostavu skoro pa ozakonjenog narativa prema kojemu Hrvatska povijest počinje i završava 1945. na onom svetom mjestu, u austrijskom Bleiburgu. Tamo gdje su Titovi krvoloci pobili na desetke tisuća „nevinih vojnika i civila“ koji su se samo bili dali u bijeg pred ulaskom partizana u Zagreb i htjeli prijeći granicu s Austrijom. Napušteni od vođe svoje ustaške države koji je, tegleći značajne količine zlata, zbrisao na vrijeme, dakako uz pomoć Crkve i poslije sve do smrti neometano živio u Španjolskoj.

Elem, ovogodišnji ustaški dernek na Bleiburgu morao je biti storniran zbog pandemije i zabrane austrijskih vlasti, pa su zato zvaničnici pohodili groblja i grobišta diljem Hrvatske i Slovenije i klanjali se „žrtvama partizanskog terora“. Ali sve je to bilo nekako sitno, medijski neatraktivno, i dosjetili se organizatori blajburške obljetnice da ima jedan grad u kojemu su ustaše inače pobile oko 10.000 Židova, Roma, antifašista… a koji je „slavnih“ dana kvislinške države Hrvatske bio u njenom sastavu. I eto mise za „nevine žrtve Bleiburga“ u Sarajevu, u katedrali u središtu grada, predvođene kardinalom Vinkom Puljićem, eto usmrđivanja Sarajeva politikantskim govorom biskupa koji je na dugo i na široko recitirao stav hrvatskih revizionista i aktualne vlasti, a kojim su uspjeli da čak 72 posto današnjih srednjoškolaca ne smatra da je NDH bila fašistička tvorevina.

Daleko su hrvatski biskupi od svojih kolega u Njemačkoj koji su, povodom obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom, otvoreno priznali i svoju krivnju zbog podržavanja nacista, nema te pameti u hrvatskom političkom vodstvu da se ne upušta u prebacivanje vlastite ustaške nostalgije u Sarajevo, te da besprizorno narušava ionako krhke političke i međunacionalne odnose u Bosni. Ne, nego je misa za žrtve Bleiburga – među kojima je, osim većine notornih zlikovaca, bilo i nevinih ljudi, a što nitko normalan ne negira – održana pod pokroviteljstvom hrvatskog parlamenta, baš u danima kada čitav svijet obilježava 75. godišnjicu pobjede nad fašizmom. Pobjedu kojoj su upravo hrvatski partizani dali neopisivo važan obol, izginulo je njih 65 tisuća, a dijelovi Hrvatske koje je ustaška vlast benevolentno poklonila Italiji vraćeni svojoj matici.

Odvratna je zato ta molitva u Sarajevu, gradu u kojemu je ustaški zločinac Maks Luburić pred sam kraj rata lično klao preostale antifašiste ili ih vješao na drveće u sarajevskom kvartu Marindvor, a koji se eto nisu našli u sjećanju i molitvi poglavara Katoličke crkve u BiH. Baš kao što premijer Hrvatske, kao predsjedavajuće Vijećem EU-a, nije ni riječju evocirao spomen na Dan pobjede nad fašizmom, iako je upravo Hrvatska imala jedan od najsnažnijih antifašističkih pokreta u porobljenoj Evropi. Nije se osvrnuo jer bi to narušilo desničarski, prevladavajući nauk da Hrvatska koja je iz rata izašla kao pobjednica, tu pobjedu upravo zbog Bleiburga ne smije slaviti. Nego tugovati, kao u Sarajevu, i time titrati tamošnjim revizionistima koji su i sami posmicali nazive ulica s imenima partizana, e kako bi ustoličili svoje muslimanske pripadnike ustaškog režima.

Ali nisu stvari sa Sarajevom nikada tako jednostavne, pa je nekoliko tisuća antifašista izašlo na ulice u znak protivljenja misi u katedrali, protivljenja promicanju zločina jedne nacističke tvorevine i pokazali otpor kakav je u Hrvatskoj, kao izvoznici domaćeg fašizma u susjednu državu, nažalost nemoguć. Zato će i Večernji list u svom bosanskom izdanju izaći s naslovnicom „Kardinal Puljić brani Sarajevo!“, u kojemu su tobože ugroženi Hrvati i Katolička crkva, a nije bez vraga prijenos mise iz katedrale bio omogućen samo Hrvatskoj televiziji i njenoj podružnici znakovitog naziva TV Herceg-Bosne.

A zašto se Hrvatska prema svom antifašizmu odnosi s toliko stida ili tek prigodničarski? Zato što bi, impregnirana nacionalizmom, šizofreno htjela postići paralelnu stvarnost, to jest promicanje vrijednosti bivše fašističke države i pobjedu antifašističkog, partizanskog pokreta. Ali kako istovremeno slaviti ustašku Hrvatsku i partizansko oslobađanje iste te države od fašizma? Pa lažnim prikazom tog dijela povijesti, a što onda dobro služi i za reviziju zadnjeg rata, za negiranje zločina „naših heroja“ nad Srbima i progon srpskog stanovništva iz Hrvatske. Zato hrvatski parlament ustrajno odbija pokroviteljstvo Dana pobjede nad fašizmom ili ono obljetnice bitke na Sutjesci u kojoj su toga davnog maja 80 posto poginulih bili upravo hrvatski partizani. Jer da je to „događaj u susjednoj državi“. Za razliku od profašističke mise u sarajevskoj katedrali.

I zato je, s odsustvom pravde i travestijom sjećanja, Hrvatska osuđena na stalni bijeg od svoje bolje, antifašističke prošlosti.

tacno

1 comment

  1. “Daleko su hrvatski biskupi od svojih kolega u Njemačkoj koji su, povodom obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom, otvoreno priznali i svoju krivnju zbog podržavanja nacista, nema te pameti u hrvatskom političkom vodstvu da se ne upušta u prebacivanje vlastite ustaške nostalgije u Sarajevo, te da besprizorno narušava ionako krhke političke i međunacionalne odnose u Bosni.”

    Daleko su oni od kršćanskog nauka. Propovijedaju vodu, a piju vino!

Odgovori