«

»

stu. 13 2017

Sveto trojstvo hrvatske državne maćehe

Foto Goran Mehkek/Hanza Media

Okorjeli cinici iz polit-ekonomske branše, pacifisti iz nevladinih udruga i veći dio poreznih obveznika koji žive od vlastitih deset prstiju i onog što su si školovanjem namrli u glavi ne daju se zaslijepiti sjajem službenog optimizma u povodu rebalansa državnog proračuna RH za 2017. i projekcije proračuna za 2018. godinu, kojima je vladajući HDZ „usrećio“ barem 3,8 od možda i manje od četiri milijuna još neiseljenih žitelja Bijedne Naše. Osjećaju na vlastitoj koži kako ih žulja politikantska demagogija službenog diskursa. Prepoznaju jezik i narav državne maćehe, kojoj su vlastiti građani važni samo kad joj zaokružuju ime na glasačkom listiću. Inače su joj nesretna Pepeljuga. Opsesija održanjem na vlasti i smjerno odrađivanje pokornosti zapadnim vlasnicima državne licencije RH je conditio sine qua non traljavo sklepanoj saborskoj većini i vladi premijera Andreja Plenkovića

Marijan Vogrinec

Znate onu kolokvijalnu o dvije vijesti: prva dobra, druga loša, pa biraj koju ćeš prvu. Hrvatska sada komunicira građanima samo prvu, dobru, drugu ne priznaje da uopće postoji. Ministar financija i vladin potpredsjednik Zdravko Marić uvjerava javnost „da se konsolidacija javnih financija nastavlja i da udio javnog duga u BDP-u neće biti u padu samo 2016. i 2017. nego to možemo očekivati i u godinama koje slijede“. Palac gore državnom blagajniku. Odavno već deprimirani građani napokon mogu odahnuti. Ekonomskoj nizbrdici, ako je po Marićevoj, došao je crni petak. Potkrepljuju to nizovi brojki u temeljima rebalansa državnog proračuna za 2017. i prijedloga proračuna za 2018. godinu, kojim se drži fenjer proklamiranom optimizmu što se iz vladinih ureda ovih dana u velikim količinama izlijeva u turobnu svakodnevicu tzv. malih ljudi.

No, okorjeli cinici iz polit-ekonomske branše, pacifisti iz nevladinih udruga i veći dio poreznih obveznika koji žive od vlastitih deset prstiju i onog što su si školovanjem namrli u glavi ne daju se zaslijepiti sjajem službenog optimizma. Osjećaju na vlastitoj koži kako ih žulja politikantska demagogija službenog diskursa. Prepoznaju jezik i narav državne maćehe, kojoj su vlastiti građani važni samo kad joj zaokružuju ime na glasačkom listiću. Inače su joj ona nesretna Pepeljuga. Opsesija održanjem na vlasti i smjerno odrađivanje pokornosti zapadnim vlasnicima državne licencije Bijedne Naše je conditio sine qua non HDZ-ovoj traljavo sklepanoj saborskoj većini i vladi premijera Andreja Plenkovića. Više od ičeg na to upućuju duh i smisao rebalansa državnog proračuna za 2017. i projekcija proračuna za 2018. godinu, kojima su „usrećili“ barem 3,8 od možda i manje od četiri milijuna još neiseljenih žitelja RH.

Mainstream se mediji svake godine vole igrati lovice s aktualnim vlastima, pa im guraju pod nos raščlambe proračunskih dobitnika i gubitnika ne bi li potom baražno objavljivali vox populi, komentare tzv. javnog mnijenja u kojima ogorčena sirotinja – pod pas mater ili još sočnijim sintagmama raskošne psovačke tradicije u Hrvata – političarima spominje svu bližu i daljnju rodbinu. Ovima je to samo pustinjski eho psa koji laje dok karavane prolaze, pa pomodno-populistička s Markovog trga „preuzeli smo odgovornost“ gorko zvuči, jer neodgovornost mazgoglavo gazi dalje.

Povlaštene će mirovine, najvećim dijelom braniteljske, rasti 10 posto (350 milijuna kuna), a „običnim“ je penzićima-smrtnicima – 800.000 ih od ukupno 1,2 milijuna prima prosječno 2300; oko  500.000 do 1500 kuna na mjesec – obećan je ukupan godišnji rast tek dva posto u dvije tzv. indeksacije do kraja 2018. godine. Koji je rast unaprijed pojelo u samo jednom mjesecu poskupljenje struje od 1. rujna 2017. što ga vlada nije željela/znala spriječiti ili bar amortizirati. S nešto više od 200 milijuna dodatnih kuna iz džepa poreznih obveznika, HDZ-ova će vlada platiti niz novih braniteljskih prava – npr. stalne mjesečne naknade za 82.000 nezaposlenih veterana, sve dok ne udovolje dobnom cenzusu za umirovljenje – što će ih, s iritantno prekomjernim pravima u odnosu na sve ostale, još više izdignuti kao građane prvog reda. Najpovlaštenije, uz besprimjerno povlaštenu političku kastu i Katoličku crkvu.

Zbog takvog tretmana „naših“ i ostalih penzića te priljeva novih, što podrazumijeva i progresivno povećavanje razlika među njima, dogodine će mirovinski fond biti deblji za 1,6 milijardi i do 2019. vjerojatno narasti na 40 milijardi kuna. Što uopće ne jamči građanima u zlatnim godinama da više neće vegetirati ispod praga siromaštva.

Pogrešan raspored prioriteta

Na listi proračunskih dobitnika strši i vojska, s lijepih 440 milijuna dodatnih kuna, ali i jakim vladinim obećanjem (bez racionalnog pokrića) da se debljanje vojnog računa  nastavlja i idućih godina. Što je ratne opasnosti manje, profesionalni RH-militanti jače udaraju u ratne bubnjeve i bješnje vitlaju ratnom sjekirom. Glupost, ali iznimno skupa glupost. U okolnostima masovne socijalne bijede u zemlji, iseljavanja stotinjak tisuća mladih i školovanih godišnje s cijelim obiteljima, natalitetne katastrofe (više od 11.000 manje rođenih nego umrlih na godinu), rastućeg dužničkog ropstva (oko 330.000 blokiranih zbog 42 milijarde kuna duga, 320.000 ovršenih; desetak obitelji dnevno ostaju bez kuće ili stana), robovlasničkog tretmana zaposlenih, enormnih gubitaka u zdravstvu, zastarjelom školstvu, ruiniranoj znanosti, kulturi i umjetnosti, milijardama teškim štetama od elementarnih nepogoda… i totalne moralne destrukcije društva – trenutnim je (sic) „očevima“ i osobito „majci“ Bijedne Naše prioritet Sveto trojstvo: Bruxelles s navezanim SAD/NATO „partnerima“, branitelji i vojska. Ne građani.

Unatoč Marićevim hvalospjevima samom sebi zbog konsolidacije javnih financija i stroge blokade rashodovnih granica, najvećem je broju građana teško oteti se dojmu da će im vlastita država i dalje biti maćeha. Država koju baš proračunski povlaštenici najglasnije kuju u zvijezde, i to zahtijevaju od sveg općinstva, jer u protivnom smjesta sljeduje ono „ne voliš Hrvatsku, ne poštuješ dignitet Domovinskog rata i dostojanstvo hrvatskih branitelja“. Prema Smjernicama ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2018.-2020., koje je vlada prihvatila u srpnju, proračunski prihodi u 2018. godini se planiraju 127,9 milijardi kuna, a rashodi na 132,9 milijardi te deficit opće države na razini 0,8 posto BDP-a, uz stopu gospodarskog rasta 2,8 posto, upravo korigirane na 3,2 posto. Vladina stega na rashodovnoj strani u funkciji je smanjenja udjela javnog duga (veći od 80 posto) u BDP-u za 2,5 do tri posto godišnje, što je zahtjev EU-a da taj udjel ne smije biti viši od 60 posto.

To bi bilo u redu, da se vlada i ministar financija Bijedne Naše ozbiljno trude poredati prioritete i podijeliti novac u interesu ekonomskog i društvenog razvitka te poboljšanja standarda vlastitih građana, a ne stranih vjerovnika i povlaštenih skupina u zemlji bez obzira na socijalno i demografsko urušavanje RH. Veteranski ministar Tomo Medved, bivši savski šatoraš Đure Glogoškog, opovrgava izračun prethodnika u svom resoru Predraga Matića-Freda da je šatoraški 555-dnevni ultimatum vladi Zorana Milanovića o braniteljskim pravima i ustavnom zakonu bio težak 20 milijardi kuna, odnosno da će sada ta kasta inkasirati pet milijardi u nekoliko sljedećih godina po novom zakonu, ali ne – ustavnom.

Nekolicina „vječnih“/HDZ-ovih vođa malog dijela od 1350 braniteljskih udruga, na čelu s Đurom Glogoškim, Josipom Klemmom i možda desetak istaknutijih pobočnika u protuesdepeovskim remećenjima javnog reda i mira u Zagrebu, Vukovaru i šire po RH (2013.-2015.) pod neinventivnom egidom „Oba su pala, oba će pasti“, uspjela je ozbiljno pogoršati ionako loš javni dojam o braniteljima. Građani ih većinom smatraju „parazitskom kategorijom“ ljudi koji uživaju natprosječne povlastice, visoke mirovine i invalidnine (nerijetko sumnjivo stečene), ubijaju vrijeme po kafićima i kladionicama te stalno traže sve nova i nova, sve veća i veća prava na račun poreznih obveznika što jedva sastavljaju kraj s krajem. Bez elementarnog su osjećaja za karcinogeno stanje u društvu i državi, jer ispada da su se borili za državne apanaže i obiteljski kruh nad pogačom, za povlastice u svim društvenim nišama. HDZ-u se obio o glavu negativan javni dojam, na redovnim parlamentarnim izborima 2015. te na izvanrednim 2016. Birači su ga prisilili na nakaradnu vlast i „pakrački dekret“ Tomislavu Karamarku.

Proračunske sada egzibicije na štetu socijalne države i standarda većine građana ne idu vladajućima na čist obraz niti će im osnažiti rejting u biračkom tijelu, izvan stalne skupine stranački ovisnih uhljeba („mi smo dali kruh tvojoj obitelji, znaš za koga ćeš glasovati“), teritorijalno raspoređenih u ciljano/neprirodno skrojenih deset izbornih jedinica. Istraživanje agencije Promocije plus CRO Demoskop od 31. listopada do 4. studenoga pokazuje da građani više nemaju nikakvih iluzija o političarima koji im kroje neprihvatljivu životnu zbilju i zidaju još neprihvatljiviju budućnost.

HDZ-ov je rejting (31,3 posto) pao 2,2 posto u odnosu na početak listopada, kada je bio 33,5 posto. Premijer Andrej Plenković je i dalje najnegativniji političar u Bijednoj Našoj za 20 posto anketiranih (u listopadu za 18,7 posto). Vrh ljestvice pozitivnih već treći mjesec drži „Nitko“ (nijedan političar) s 23,3 posto glasova te „Svi političari“ (14,3 posto) drugo mjestu negativaca. Odmah iza premijera. Predsjednica RH pak Kolinda Grabar-Kitarović (14 posto, za razliku od prethodnika joj Ive Josipovića s 75 posto preferencija) druga je na listi pozitivnih preferencija, ali za 9,3 posto lošija od 15,3 posto u listopadu. Čak 76,8 posto (u listopadu 74,4 posto) birača drži da trenutna HDZ-ova vlast vodi RH u pogrešnom smjeru. Skliska nizbrdica. Narod očito ne misli dobro o vlasti, jer ni ona – sudeći i po proračunu – ne misli dobro onima za koje je preuzela odgovornost. Sic.

Sudeći po duhu i smislu rebalansa ovogodišnjeg proračuna i projekciji za sljedeću, koja je samo članak više iste asocijalne trakavice, ta se (ne)odgovornost svodi na rečena tri ključna cilja: udovoljiti željama/uvjetima Bruxellesa, SAD/NATO-a, ispuniti materijalna obećanja ma kako megalomanska bila ionako povlaštenoj veteranskoj kasti te intenzivirati militarizaciju RH napuhavanjem vojnog proračuna. Na tome se neće štedjeti ma kako teško građani živjeli. Javna je tajna da HDZ-ova drugopozivna vlast, kao vjerodostojna državna maćeha, ima u tim nakanama potporu HNS-ovih uhljebničkih restlova, tročlane SDSS-ove klijentelistički osviještene saborske mašinerije Milorada Pupovca, parlamentarno savjesnih Tomislava Sauche, Milana Bandića, Furija Radina, Željka Glasnovića, Branimira Glavaša i sličnih „giganata“ trenutnog saborskog politikantstva, što bi promućurnijim biračima trebao, ali neće biti ozbiljan indikator kad sljedeći put njih plus-minus 50 posto stane pred glasačke kutije.

Pet stotina pedeset petodnevni šatoraši Đure Glogoškog i Josipa Klemma, koji se uz Katoličku crkvu smatraju najzaslužnijima za povratak HDZ-a na vlast, prvi su još lani stali u red pred državnom blagajnom za naplatu svojih predizbornih usluga koje im je obećala obilno podmiriti tadašnja momčad Tomislava Karamarka. Premijer Plenković je sljednik tih nepisanih ortačkih ugovora o podjeli poslijeizbornog plijena, pa će iritantno skup poreznim obveznicima sadržaj HDZ-ovih obećanja šatorašima, u formi novog Zakona o pravima hrvatskih branitelja, članova njihovih obitelji i ratnih stradalnika, stupiti na snagu od 1. siječnja 2018. Odnosit će se i na bivše pripadnike HVO-a s obiteljima u BiH, koji nisu vidjeli ratišta u RH, ali odreda – u susjednoj rodnoj državi – imaju i hrvatsko državljanstvo.

Obrazac: bog i brada

Zašto HDZ-ova vlast u RH bez da pita one što pune državni proračun, samovoljno i dugoročno nabija poreznim obveznicima u Bijednoj Našoj milijunske novčane obveze prema dijelu sunarodnjaka u BiH, konstitutivnom narodu u svojoj domovini BjH koji se, jelte, „nisu borili“ protiv Srba i Bošnjaka za – veliku Hrvatsku? Zato što se ciklički, u četveroredima u XI. tzv. izbornoj jedinici za dijasporu (konstitutivni Hrvati u BiH, pa dijaspora, sic!) bore za isključivo HDZ-ovu vlast? Na biračkom je popisu u Bijednoj Našoj već desetljećima oko 400.000 glasača više nego punoljetnih stanovnika RH, a na nekim privatnim adresama u Vrgorcu i mjestima uz hrvatsku granicu s BiH je pak  prijavljeno po više desetaka ljudi iz susjedne države koji tamo nikan nisu stanovali. Komedija, kao i onaj medijski razglašen slučaj revne glasačice Anđe što je umrla prije ohoho godina, eno joj i groba u Hercegovini, ali – redovno na izborima glasa za HDZ.

Po obrascu bog je najprije sebi napravio bradu, šatoraško-stožeraški su vođe zbrinuti unosnim sinekurama u piramidi HDZ-ove državne/lokalne vlasti i prije donošenja tog zakona (Vukovar, Zagreb-Pantovčak, Novalja-Zrće…), koji su sami sebi pisali novi braniteljski zakon, u sinergiji sa šatoraškim drugom iz Savske 66 Tomom Medvedom, sada HDZ-ovim ministrom čiji su izbor na to mjesto također „morali“ odobriti šatoraši. U toj su priči svi zašto i zato proračunskih manevara na prioritetnoj braniteljskoj stavci zadani  Mariću kao konstanta. Druga konstanta, također utemeljena na jednostranoj političkoj odluci najužeg državnog vrha, a ne objektivnom, fiskalnom stanju zdravlja RH, stezanje je remena baš na pozicijama socijalne osjetljivosti i standarda građana te otpuštanja na stavci zidanja vojnih troškova.

Ako se ministar financija diči time da ne dopušta ukupno povećanje proračunskih rashoda iznad rečenih 132,9 milijardi kuna, a možebitnim viškom prihoda kani dodatno smanjivati javni dug, te unutar determinirane ukupne rashodovne svote ipak povećava „prioritetne“ troškove, logično je pretpostaviti da nekom mora uzeti ne bi li  drugom dao – više. To je zdravorazumska logika kojoj uče djecu od prvog razreda pučke škole. Osim globalne fiskalne racionalizacije – koju se više ne naziva štednjom, jer se upire o očekivani rast BDP-a, stabilne proračunske prihode i (pokazalo se sklizak: povučeno samo 2,5 posto!?) novac „koji imamo pravo povući“ iz europskih fondova – te podebljanog novčanog ekvivalenta braniteljskih prava, državni blagajnik Zdravko Marić je uvažio i novu, politički oktroiranu – treću konstantu: veći trošak za vojsku. I to je pokriveno alibijem viših interesa – Strategijom nacionalne sigurnosti i iz nje deriviranim Zakonom o domovinskoj sigurnosti, koji će uskoro stupiti na snagu – po krivotvorenom obrascu, obrnutoj logici da je gladnom važniji Shakespeare od kobasice. Pa je onda i Hrvatima preče oružje od kruha!? Glupost, ali…

Vrhovna zapovjednica vojna Kolinda Grabar-Kitarović i za neopozivu ostavku svako malo spreman obrambeni ministar Damir Krstičević najgrlatiji su, izrazito proamerički  jastrebovi na tom dijelu proračunskog neba. Nema veze što RH nema novca za novu, pametnu tehnologiju u školama i bolnicama te dostojno platiti prosvjetare i liječnike, ali skucat će nekako silne milijune eura za kupnju ratovima izraubane američke stare krame što uskoro više neće ni letjeti niti gmizati bez radikalne generalke, vrlo skupih rezervnih dijelova i još skupljeg održavanja u „borbenom stanju“. Eda se „partneri“ ne bi ljutili, kao što je na NATO-ovom summitu u Varšavi ratoborni američki predsjednik Donald Trump kazao da hoće, dok je čitao lekciju „nediscipliniranim“ saveznicima o bildanju vojnih proračuna. Jer, Rusi samo što nisu napali, a teroristi već harače?

Nazočna Grabar-Kitarović i nenazočan ostatak trenutne RH-vlasti na brzaka su se pokrili ušima preko glave. Tim prije, jer je Trump kolaterano obećao američku potporu hrvatskoj želji – realno, računu bez krčmara, starom petnaestak godina, još iz doba Stjepana Mesića na Pantovčaku i Ive Sanadera u Banskim dvorima – o gradnji LNG terminala za ukapljeni plin na Krku. Trgovac Trump je odmah vidio ogromne količine uskladištenog američkog ukapljenog plina, iscijeđenog iz škriljevaca, kako istiskuju iz europskih cjevovoda, osobito njemačkog Sjevernog toka 2, znatno jeftiniju rusku konkurenciju. Grabar-Kitarović je pobrzala obećati Trumpu da će Bijedna Naša, makar joj sunarodnjaci ostali na kruhu i vodi, napumpavati vojni proračun sa sadašnjih blizu 1,4 posto BDP-a na uvjetovanih (NATO) dva i više posto, do 2024. godine. Petstotinjak suvremeno naoružanih vojnika, usput, držat će pod američkim vrhovnim zapovjedništvom u Afganistanu, Litvi, Poljskoj, odskora i u – Libanonu. Za čije babe zdravlje? Je li HDZ-ova vlast pitala građane dopuštaju li to militarističko preseravanje na račun poreznih obveznika? Nije. Nije ni ministar Marić. Ni neće.

Proračun na radost i po mjeri nasrtljivog korporativnog kapitalizma, čiji su operativci u Washingtonu/Pentagonu, Bruxellesu/NATO-u, Svjetskoj banci, MMF-u i na sličnim adresana, zadovoljno trljaju ruke time kako aktualni službeni Zagreb odrađuje zadaću državne maćehe svojim sugrađanima. A sugrađani time nisu zadovoljni. Preostaje im dalje skapavati u siromaštvu, depresiji i beznađu ili se iseliti iz „najljepše zemlje na svijetu“ koju je bog namijenio sebi kad je dijelio svijet. Budući da je Hrvate slučajno preskočio, dao im je – svoj komad. Ova vlast im sada neće stati na iseljenički izlaz. Dapače. „Radimo na reformama“, lakonski će premijer na predsjedničinu kritiku s opatijskog skupa ekonomista: „Hrvatska stoji, a drugi idu naprijed“. Rumunjska je sa začelja već pretrčala Bijednu Našu na europskoj stazi, uskoro će i Bugarska, a vlada „radi na reformama“. Ohrabrujuće? Ni približno.

Premijer Plenković u godini dana mandata i svoje (ne)stabilne saborske većine nije proveo ni jednu reformu, a kvazireformska porezna, kojom se diči ministar Zdravko Marić, uopće nije usrećila građane. U razgovoru na Novoj TV, potpredsjednica vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić farba tunele na novinarsko pitanje o tome kada će građani osjetiti na svom životnom standardu sve te gospodarske i fiskalne uspjehe trenutne vlasti. „To je proces“, kaže Dalić i značajno vrti grimase na licu, a prosječno inteligentan gledatelj to ispravno prevodi kao „čekaj magarče dok trava naraste“. Dok trava raste, premijer i njegov državni blagajnik samozadovoljno također javno farbaju tunele nizovima brojki koje, doduše, nisu jestive niti se njima plaćaju režije, ali lijepo izgledaju. Proeuropski i budućnosno. Malo morgen, kazao bi onaj već zaboravljeni iz požarevačkog groba.

Ta je „porezna reforma“ podebljala plaće političkoj kasti – od saborskih zastupnika do šefova vlade i države – te najjbolje plaćenim zaposlenicima, s primanjima većim od 10.000 kuna mjesečno, i za više od 2000 kuna. Radnici s prosječno oko 5000 kuna „nagrađeni“ su s tek 146 kuna, a najveći dio slabije plaćenih nije dobio ništa. Ipak mogu biti zadovoljni? Zašto ne? Premijerova momčad „radi“ na njihovom životnom standardu, a tko ne može dočekati dok trava naraste, mora razumijeti da je to proces ili uzeti putovnicu, pa put pod noge.

Život težak i sve teži

Što će biti s odumirućim penzićima, vrag će znati. S onima iz socijalnih samoposluga i pučkih kuhinja? To ni vrag neće znati. Od novoproračunskih 440 dodatnih milijuna kuna za vojsku, 350 milijuna je predviđeno za kupnju borbenih aviona. Idućih godina će ta proračunska stavka iznositi milijarde kuna… Plaće u državnom i javnom sektoru će se 2018. godine podebljati s 600 milijuna kuna, što može biti puka fatamorgana socijalnog mira, ako se realiziraju tužbe zaposlenih jer država nije poštivala ugovore o plaćama i drugim pravima. Upravo potpisan jednogodišnji kolektivni ugovor vlade i sindikata državnih i javnih službenika o plaćama, božićnici, jubilarnim nagradama, itd. znači samo – drži vodu dok majstori odu.  Pravi krah javnih financija prijeti možebitno nepovoljnom odlukom arbitraže u Washingtonu o sporu RH i mađarskog energetskog diva MOL-a, gdje će milijunski troškovi porezne obveznike zaviti u crno. Propadne li i vlada, manje-više, zamijenit će je jednako nesposobna i proračunski nesocijalna.

Dok državni blagajnik Marić „smanjuje udio javnog duga u BDP-u dvostruko brže od EU-prosjeka“, pa javno saldira „pokazatelje uspjeha javnih financija“, naličje cijele te priče zapravo je premetanja iz šupljeg u prazno budući da i dalje izostaju baš ključni paramatri zdravog gospodarskog i društvenog razvitka. To su sustavne reforme: od izrabljivačkih/neljudskih odnosa u svijetu rada, poljoprivrede i reindustrijalizacije do školstva, zdravstva, mirovinskog sustava, pravosuđa, socijale, državne i javne uprave, teritorijalnog preustroja RH, izbornog zakonodavstva, boljih odnosa u kulturi i umjetnosti te društveno prihvatljivog tretmana prošlosti, branitelja i Katoličke crkve. Zanemarivanje prioriteta, odnosno politikantski/kalkulantski raspored prioriteta na rashodovnoj strani proračuna nastavak je negativnih trendova. Koji vode u propast.

Najvećem dijelu građana život je težak i sve teži, nesiguran, neizvjesna su radna mjesta, plaće i mirovine ne dostaju za puko preživljavanje, kamoli za pristojan život. Prosjek plaća je trenutno oko 6000 kuna. Demografska obnova – bez koje će RH za koju godinu izumrijeti – verbalno je Plenkovićevoj vladi „prioritet nad prioritetima“, a ključni demografi – na čelu sa Stjepanom Štercom i Anđelkom Akrapom – smiju se vladinoj demografskoj praksi kao najsočnijem vicu. Ma koja demografska obnova RH, demagogijom se ne prave djeca niti su pronatalitetna akcija borbeni avioni, blindirana vozila u MUP-u (milijun kuna svako!), zidanje braniteljskih prava iznad stratosfere, „domoljubna“ i (prazno)vjerska prenemaganja… To potvrđuje i dodatni proračunski novac za demografiju: 156 milijuna kuna za rodiljne naknade drugih šest mjeseci. Taj je resor zadnji na listi proračunskih dobitnika. Rebalansom za 2017. će se platiti 1,1 milijarda kuna zdravstvu za dugove bolnica, što je kap u moru u odnosu na više od osam milijardi ukupnog zdravstvenog duga. Koji će se i dalje povećavati.

Za štete od požara i poplava teške više milijardi kuna, država će naći tek 80-100 milijuna, pa i to svjedoči o naravi državnih prioriteta, socijalnoj osjetljivosti i javnom imidžu državne maćehe kojoj su najmanje važna vlastita siromašna djeca.

 

tacno

 

 

2 comments

  1. du auch

    Vogrinec ne da mira bandi koja pelješi Hrvatsku. Piše strastveno i razložno. Udri varalice i nadalje!

  2. Jagma

    To su tekstovi koji otvaraju oči. Ne mogu otvoriti krmeljivi mozak vjernika u autoritete koji pelješe građane. To su sitnozubi koji imaju širom zatvorene oči.

Odgovori