Sve naše Banije

Razoran i užasavajući potres koji je na kraju sumorne protekle godine razorio Baniju, a u njoj najviše Petrinju i Glinu, još jednom je upozorio javnost na nekoliko bitnih stvari koje bi u normalnijoj zemlji rezultirale dubinskim promjenama, ali je poznavajući društvenu i političku stvarnost u Hrvatskoj jako teško za očekivati da do tih promjena i dođe.

Jedina lijepa stvar koju smo sada iznova osvijestili je ta da su ljudi bazično solidarni, posebno kad se suoče s ovako velikim katastrofama te da je taj osjećaj snažniji od nacionalizma, predrasuda i svega onoga čime su realno zatrovani u svakodnevnom životu. Činjenicu da nitko od ljudi koji se odlučio pomoći, a to su zapravo svi, nije uopće postavljao pitanje tko je od stradalih koje nacionalnosti bitno je zapamtiti za ubuduće. Posebno u svjetlu kontinuirane i često planske štetne politike države prema tom kraju.

Dakle, uz ovu lijepu stvar šira javnost se s druge strane po tko zna koji put uvjerila da birokratizirana i stranački privatizirana država jednostavno ne funkcionira. Koliko god se premijer Plenković upinjao dokazati suprotno. Naivno je, naravno očekivati da država pokaže spremnost za brzu reakciju upravo u ovakvim nepredvidivim situacijama, kad ne funkcionira ni u normalnim okolnostima. Unatoč tome što bi upravo tome trebala služiti. Ovdje su nam, međutim zanimljiviji razlozi zbog kojih je to tako, a tiču se ideološkog uvjerenja vladajućih i ispraznosti njihovog političkog programa. Franjo Tuđman, čovjek koji je presudno odredio smjer zemlje i kojeg nitko od relevantnih aktera nikad nije doveo u pitanje, je kao tipičan nacionalistički fanatik uvijek stavljao fikciju ispred stvarnosti i konkretnih ljudi. Njemu je tako bilo isključivo bitno da Baniju preimenuje u Banovinu, vjerujući da će tako izbrisati srpsku tradiciju tog prostora, a to što kompletna industrija tog radničkog kraja nestaje pod naletima njegove politike, a samim tim i svi ljudi s tog prostora, bez obzira na nacionalnu pripadnost, ga jednostavno nije zanimalo. Zabavno je stoga ovih dana promatrati kako se mediji i pojedini novinari lome oko toga kojim imenom zvati Baniju. Rijetki su naravno svjesni ukorijenjenosti imena Banija i tuđmanističkog nametanja novog termina, zbog čega mnogi po inerciji koriste ukorijenjeno ime, desni mediji upadljivo isključivo Banovinu, a mnogi zbunjeno lutaju. To se dogodi kad nacionalizam poželi preoblikovati stvarnost. No, vratimo se na politiku i njene posljedice. Kad je na ovogodišnjem Korčula after Partyju održana projekcija dokumentarnog filma Gorana Devića, ‘Buffet Željezara’, posvećenog zatvaranju tog lokala uslijed potpunog kraha kultne tvornice, a potom redatelj u razgovoru rekao kako je tržišna vrijednost stanova iz vremena socijalističkog modernizma u Sisku tolika da se stan od 60-ak kvadrata prodaje za 18 tisuća eura, plastično je ocrtao poraz države. Riječ je dakle o gradu koji je manje od 60 kilometara udaljen od Zagreba. Ništa tu naravno nije slučajno, s tim da je Banija posebno pogođena s obzirom da su se na tom prostoru susrele dvije pogubne političke ideje vladajućeg HDZ-a. Prva je ta da su teška industrija i velike tvornice relikt socijalizma kojeg se treba riješiti, a druga da treba u što većoj mjeri onemogućiti masovniji povratak Srba u zemlju. Alternativnu ideju što nakon što se zatre industrija napraviti s ekonomijom, HDZ nikad nije ni imao, a ovu drugu nikad nije napustio. S tom razlikom da danas više nije nužno povratak sprečavati zakonskom opstrukcijom ili kriminalno sporom i diletantskom obnovom kuća, budući da se ionako uglavnom već vratio svatko tko je mislio, a to je jako mali broj ljudi koji su k tome zapravo odustali od bilo kakvih očekivanja i prihvatili siromaštvo i sustavno zanemarivanje od strane države, u ime toga da dočekaju kraj u vlastitom zavičaju. Kako se sada upleo i treći ideološki faktor, a to su višedesetljetna destrukcija Civilne zaštite i ukidanje studija Općenarodne obrane i društvene samozaštite koji se dogodio odmah po preuzimanju vlasti početkom devedesetih, opet uz ideju kako je riječ o nepotrebnom reliktu socijalizma, Banija se našla pred gotovo nerješivim problemom obnove. Entuzijazam građana i raznih organizacija jednostavno ne može biti dovoljan, a Hrvatska je nažalost dobila još jednu priliku da pokaže kako može biti država, a ne ideološka fikcija. Hoće li je iskoristiti ovisi skoro isključivo o HDZ-u, što ne sugerira povoljan rasplet.

peščanik

Odgovori