SDP je samo intimni strah od Plenkovića kao najadekvatnijeg čelnika stranke

Težak je tjedan iza hrvatske ljevice i to one u najširem smislu riječi. Platforma Možemo! se suočila s nizom problema i medijskih hijena, a Socijaldemokratska partija s epilogom unutarnjeg raskola. Detalji su već medijski obrađeni, izbačeni i samoizbačeni članovi pobrojeni, a mi i dalje ne znamo oko čega se zapravo sukob dogodio. I pritom mislimo na političku dimenziju sukoba, a ne na osobne razmirice, klanovske interese, proceduralne začkoljice i osvetničke motive. U SDP-u ne da ne postoje frakcije koje bi se sukobile oko političkog smjera, već većina najistaknutijih članova vjerojatno ne može ni zamisliti oko čega bi se frakcije u jednoj socijaldemokratskoj stranci uopće mogle sukobiti.

Pojave se, dakako, tu i tamo figure unutar stranke koje smatraju da bi se SDP trebao vratiti osnovnim vrijednostima socijaldemokracije, radničkim pravima i socijalnom standardu, ali takvi stavovi funkcioniraju uglavnom kao intimne ispovijesti, a ne kao zasade političkog programa. Nije to novina u medijskom funkcioniranju SDP-a. Do prije nekolikog godina taj zaziv navodnog povratka “pravim vrijednostima” nisu upućivali kadrovi iz drugog ešalona koji si to mogu dopustiti, već taj famozni intelektualni kružok kojeg je navodno Zoran Milanović potjerao iz SDP-a. Pa bi se tako u redovitom ritmu u jednoj od ozbiljnijih tiskovina pojavio intervju Vjerana Zuppe ili nekog sa sličnom reputacijom tko bi ustvrdio da SDP-u nedostaje intelektualna jezgra koja bi ga vratila na pravi put.

No, o mehanizmima stvarnog “povratka” radničkoj i lijevoj politici, van intelektualne proizvodnje, nikad nismo saznali ništa. Zato je isplativije pogledati kako SDP vide oni koji su upravo izbačeni ili motivirani izbacivanjem kolega izašli iz stranke. Pa tako jedna grupa poručuje javnosti da je od Socijaldemokratske partije ostala samo “partija”. Ta doskočica valjda želi reći da su metode trenutne stranačke vlasti identične onima zloglasnim komunističkim, a da su oni bili nositelji onog socijaldemokratskog sadržaja. U ovom bizarnom “ponavljanju” socijaldemokratskog raskola od prije stotinu i kusur godina jedino bi zanimljivo bilo aktere raskola upitati koji je bio razlog originalnog raskola. Uz dodatak još nekoliko pitanja iz povijesti socijaldemokracije. Duboko smo uvjereni da nezanemariv broj njih ispit ne bi prošao.

U prilog toj procjeni govori i obraćanje Domagoja Hajdukovića, saborskog zastupnika koji je samovoljno istupio iz stranke nakon opomene. On je javnosti putem Facebooka obznanio da to više nije stranka Ivice Račana. Kvaka je u tome da nikad nećemo saznati koja bi to bila koherentna političko-ideološka ostavština Ivice Račana. A nećemo saznati jer je nema. Kao što nikad nećemo saznati ni što je to socijaldemokracija u SDP-u, ne računajući standardne fraze i floskule. No, postoji ipak jedno mjesto na kojem je političko-ideološki život članica i članova SDP-a itekako aktivan. Bilo da je riječ o intimnoj grčevitoj borbi prešućivanja ili mukotrpnim i jalovim opravdanjima. Radi se o šovinističkim i sličnim izjavama njihova bivšeg predsjednika, a danas nažalost predsjednika svih nas, Zorana Milanovića. Jer od socijaldemokracije bez sadržaja ostao je samo “karakter” najglasnijeg. I sve ono što se zna i ne zna o socijaldemokraciji upereno je u obranu tog “karaktera” jer intimno tinja priličan strah koji ih paralizira: strah od toga da je Andrej Plenković zapravo najadekvatniji predsjednik SDP-a.

1 comment

  1. Tekstovi o SDP-u koji se raspada su varijacije na tu temu. Posljedice se vide, a uzroci su brojni. Jedan od uzročnika je Milanović. On je zabio među prvima čavao u lijs socijaldemokracije.

Odgovori