Šahisti i bleferi

Za kraj uvijek treba zamisliti neku jednostavnu priču i zaključiti kratkom poukom. Pisanje i jest nekakva igra.

Prvo će vam pasti na pamet da se radi o igrama moći  ili možda igrama gladi. Uostalom, naslovi odgovaraju hrvatskoj političkoj i društvenoj sceni, ali ne, ja pojam igre koristim bez scenarističkog predloška, stavljajući naglasak na aktere jer ne poznajem dovoljno zaplete tih serija.

Radi se o stilovima igranja, jer neki igraju promišljeno i oprezno, a drugi se zanesu i improviziraju. U igri se nekad mogu reći i sasvim ozbiljne stvari a da ne izgledaju uvredljivo.

Radi se o tome da su se ekscesi pretvorili u pravila, izgredi u navike, da su ljudi postali submisivni i konformističke mase. I ta devijacija postala je pravilo. Šahisti gledaju smo svoje igre i bave se samo svojim poslom. Kibici šute pomiješanih osjećaja. Znaju da će na kraju sve platiti a da igrali nisu. Ne usude se biti šahisti, pa su žrtve blefera

Uostalom, ja govorim o stilu, a stil je sistem (čovjek?). Slijedim ideju Rogera Cailloisa koji, između ostalih, izdvaja dva tipa igara. Jedno su antagonističke igre natjecanja (agon) koje vole igrati ljudi jake volje za isticanjem i pobjedom. Od njih su različite igre ”vrtloga” (ilinx) u kojima je isključenje od svijeta svrha, a euforiju smjenjuju umor i tišina. Ljudi i igre se razlikuju. Za neke igre trebaju posebno nadareni ljudi s afinitetom prema njima.

Šah i poker su igre koje traže sasvim različite osobine igrača. Šah je plemenita vještina. Igra se po pravilima. Uči se i napreduje, Imitiraju se drugi, bolji igrači, razmišlja se strateški,  igrači se ljute na sebe, poštuju protivnika, uzdržavaju se od prljavih trikova, vrijeđanja i krađe. Igra bez pravila nije zanimljiva. Odluke bez razmišljanja se kažnjavaju gubitkom partije.

Poker je sasvim drugačija igra. Naizgled je važno biti smiren i bezosjećajan, brojiti karte, ali najvažnija je sklonost blefu, razumijevanje psihologije i skretanje pažnje. Bleferi se možda rađaju nadareni za laganje. Osnovne vještine stječu već u pješčaniku i vrtiću ili, što više vjerujem, u grubim dječjim igrama i podmetanjima. Licemjerje uče od roditelja, vjeroučitelja. U školi im dobro ide. U Hrvatskoj dobiju titulu istaknutog političara, ponekad znanstvenika i poduzetnika.

Vjerojatno svakom odmah padne na pamet da poker sliči politici, a šah vladanju. Afinitet prema politici imaju ljudi jakog talenta ekspresije i empatije, a shvaćanje vlasti kao umijeća upravljanja je za mudre, obrazovane i  suzdržane.

Improvizirat ću i ljude podijeliti prema njihovim talentima u dvije skupine: blefere i šahiste.

Nemojte odmah cjepidlačiti i reći da je stvarnost složenija, da je različitost bogatstvo. Znam to i ja; štoviše, mislim da svi spadamo u nešto između čistih kategorija koje ću predložiti. Doista ono što zovemo narodom, građanima ili ljudima ne spada u te kategorije.

Zamislimo zato samo dvije vrste igre, šah i poker, jer će nam ta igra zamišljanja olakšati razumijevanje, a brojem veliki narod nazovimo kibicima.

Bleferi se prave da znaju i da hoće. I kad imaju loše karte, prave se i razmeću, straše protivnike, glume i prenavljaju se, afektiraju. Kad ne znaju, prave se emocionalni, samouvjereni i dosjetkama i osmijesima nadoknađuju manjak znanja i pameti.

Nekad je teško naći razliku između blefera i lopova. Razlikuje ih zapravo stil, jer lopovi mogu biti bleferi. Štoviše lopovi su često stilom bleferi. Isto im je to da varaju i kradu, ali neki varaju i kradu, razmećući se taktikama opravdanja, skretanja pažnje i želje da krađu nitko ne primijeti, da ih se poštuje i cijeni.

Pa dobro, čemu inzistiram na kategorijama i kad će poanta? Zar ja obično ne pišem o politici i društvu? Jednostavno, kod nas su na vlasti bleferi, da ih ne zovem grubljim imenima: lopovi, gramzivi egoisti, loši đaci bez diploma i morala, licemjeri  koji ne biraju sredstva i koji načela mijenjaju kao košulje. Bleferi su na vlasti

Zato ne možemo reći da su pokvarenjaci opravdavajući taj zaključak time što su genetski drukčiji, što smatramo da su primitivni. Strogi promatrač će reći da je to isto: lopovi rado blefiraju.

Bleferima samo neupućeni mogu poricati inteligenciju i vještinu. Njima se ne mogu dokučiti namjere, a lažu i obmanjuju, skrivaju da će nam uzeti novac, skreću pažnju pričama, anegdotama i mitovima; pokazat će žaljenje i skrivati veselje kad nas obmanu.

Rado će raspravljati o kršćanskim vrijednostima i poštenju. No važnije im je pozirati nego vjerovati. Ili, da iskoristim tuđu misao, oni vješaju krunicu na ogledalo iako bi djelovala i u pretincu za dokumente.

Bleferi nisu debili. Često je teško povući granicu između te dvije kategorije kad ih slušamo, kad ih gledamo ili čitamo. Bleferi budalaštine govore zbog nas i koriste ih za vlastiti cilj.

Bleferi vole vlast i vlast voli blefere.

Zašto oni vole politiku? Uostalom, za njih je cilj nevažan, obećanja ne obavezuju niti se pamte. Hrabri su i poduzetni jer ne znaju ni cijene ni rizike. Finta i trik su sve. Mahnitanje pred publikom njihova je omiljena zabava, žele zaluditi ljude, zabaviti ih i dati im osjećaj da i oni mogu sve i da nijedna ideja nije ludost. To stvara osjećaj nadmoći i samopoštovanja, a o organizaciji ekonomije treba misliti kroz to je li misao pozitivna i da li raduje ljude.

Ne u smislu da je činjenično točna i provjerena (positive fact). Grupiranje postaje vrlina, afektiranje i bljezgarije zgodan ukras ličnosti. Bleferi smatraju da su svi takvi i da mogu predavati bankarstvo, psihologiju, nuklearnu fiziku, urbanizam, a ako netko to smatra neozbiljnim prijedlogom, onda ga proglase zavidnim neprijateljem. Tako imaju opravdanje za svaku pogrešku i sve im se oprosti i zaboravi.

S druge strane šahisti su umjereni, drže do pravila, ne krše ih i ne zaobilaze. Šute. Misle, planiraju i vuku promišljene poteze. Šahiste nerijetko proglase štreberima. Izgledaju ozbiljno, koncentrirano i pametno. Zapravo ih malo ljudi voli, jer kako ćeš voljeti nekoga tko je bolji od tebe?

Ponekad njihova vještina stvara dojam da su  tašti i nadmeni i da preziru kibice i njihove ideje. Iza njih su neprospavane noći analiza partija, traženja boljeg poteza i otvaranja. Oslanjaju se na sebe, a ne na nadnaravna čuda. Malo ih je, puno je kibica, nemaju dar emocionalne inteligencije. Nemaju pravo na pogrešku. Grizu se zbog previda.

Bleferi se prave da znaju i da hoće. I kad imaju loše karte, prave se i razmeću, straše protivnike, glume i prenavljaju se, afektiraju. Kad ne znaju, prave se emocionalni, samouvjereni i dosjetkama i osmijesima nadoknađuju manjak znanja i pameti

Nisu ni šahisti bez mana. Nekad su praznovjerni, neki od njih ne vole ljude ni kućne ljubimca. Takvi su. Vole igru i pravila. Imaju titule koje poštuju. Rangiraju se prema objektivnim kriterijima uspjeha. Govore univerzalnim jezikom igre. Premda čudnih imena dobrodošli su svugdje.

Pa dobro, čemu inzistiram na kategorijama i kad će poanta? Zar ja obično ne pišem o politici i društvu? Jednostavno, kod nas su na vlasti bleferi, da ih ne zovem grubljim imenima: lopovi, gramzivi egoisti, loši đaci bez diploma i morala, licemjeri  koji ne biraju sredstva i koji načela mijenjaju kao košulje. Bleferi su na vlasti.

Ne radi se o genetski ili porijeklom programiranoj skupini ili o mističnoj odrednici da je kriv mentalitet, religija ili sudbina.

Radi se o tome da su se ekscesi pretvorili u pravila, izgredi u navike, da su ljudi postali submisivni i konformističke mase. I ta devijacija postala je pravilo. Šahisti gledaju smo svoje igre i bave se samo svojim poslom. Kibici šute pomiješanih osjećaja. Znaju da će na kraju sve platiti a da igrali nisu. Ne usude se biti šahisti, pa su žrtve blefera.

Bleferi su na vlasti, a blef nije samo stil, to je sistem.

autograf

2 comments

  1. Kregar s predumišljajem pravi okvire u koje ubacuje hrvatsko političko smeće. Vrlo uspjelo.

  2. Drugim rijecima
    Trazili ste , eto vam ga…

Odgovori