Reproduciranje tinejdžerstva kao dijagnoze

U pokušaju da nam ponudi direktan pogled na populaciju kojom se bavi, popularna kultura i dalje poseže za svim onim klišejima unutar kojih već predugo shvaćamo “tu pogubljenu mladež”.

Prvi uvjet koji nepovratno određuje žanr tinejdžerskog filma sadržan je u nečem što bismo mogli nazvati njegovim temeljnim paradoksom: te filmove gotovo uvijek rade ljudi koji nisu tinejdžeri/ce. Naravno, bivanje tinejdžerom ne bi niti trebalo biti nužan preduvjet pri stvaranju za tinejdžerice ili o njima, ali ova je okolnost ključni impuls koji generira prilično usku sliku, kakvu nam o tom dijelu populacije najčešće nudi popularna kultura. Možda ne bi bilo loše već na samom početku do kraja izvesti ovu distinkciju “za tinejdžerice” odnosno “o tinejdžericama”, jer ona rezultira i dvama tipovima govora, odnosno filmova: s jedne strane, imamo one koji će svijet tih mladih bojati neobveznim bojama, najčešće unutar žanra komedije, a s druge takozvane ambicioznije filmove, koji će tinejdžerstvo tretirati kao fenomen, problem koji treba istražiti, po mogućnosti i riješiti.

Ovakvo razlikovanje nije nešto što je ograničeno samo na svijet filma, ili čak popularne kulture u užem smislu, ovdje se radi o dva tipa diskursa koji se reproduciraju u različitim kontekstima i razinama – ponovno, radi se o razlici između onog što pričamo o njima i onog što pričamo njima. Tako, na primjer, brz pogled na tekstove dnevnih novina i internetskih portala lako razlučuje naslove namijenjene srednjoškolkama (“Zvijezda ‘Gleeja’ potražila utjehu u prirodi”, “Još jedan član boy benda nije više solo”, “Rock chic baš joj dobro pristaje!”), od onih namijenjenih njihovim roditeljima (“NOVI HRVATSKI TINEJDŽERI: Uče. Puše. Izlaze. Cugaju. Znaju sve o botoksu i obožavaju CAJKE” , “Pije 76 posto učenika, svaki četvrti udiše ljepilo”, “Mladi Hrvati u europskom vrhu: Pretjerano piju, puše i seksaju se” ili “Je li Facebook opasan za zdravlje tinejdžera?”).

Naravno, ova dva diskursa nisu odvojeni svemiri, a mjera u kojoj se međusobno uvjetuju i ono čime to rezultira pitanje je u koje je zagrizao posljednji film Sofije Coppole The Bling Ring (primjer filma iz skupine “o tinejdžerima”) – točnije, ta je veza između onog kako im se obraćamo i onog čime takva komunikacija rezultira, nešto u što je film trebao zagristi. Naime, filmska priča o tinejdžericama koje provaljuju u kuće bogatih i slavnih da bi zadovoljile svoje materijalne (novac i skupa odjeća) i duhovne potrebe (udisanje mirisâ Paris Hilton, koje jednoj od junakinja pruža neki tip zaista metafizičkog užitka) stala je u trenutku kad je trebalo povući liniju prema širem društvenom kontekstu, kad je trebalo detektirati one momente iz kojih su takve potrebe stvarane. Svijet u kojem mediji tinejdžere (i sve ostale) tretiraju kao budale sasvim logično rezultira svijetom u kojem se ponašaju kao budale. Ali bez ovog momenta, zadovoljen površnim pogledom na “stanje mladih danas”, film nas ostavlja s hrpom trivijalnostima opsjednutih delinkvenata, izoliranih u svom svijetu poremećenih vrijednosti i natovarenih svom našom konzumerističkom krivnjom. Baš kao i mediji koji su na događaj po kojem je film snimljen reagirali s čuđenjem i nevjericom, i gledatelj je stavljen pred te mlade likove kao pred kavez s nekom egzotičnom vrstom: današnja mladež.

Na ovu perspektivu nadovezuje se i drugi ovogodišnji film “o tinejdžericama”, Spring Breakers, kojeg se zbog toga često dočekuje u paketu s Bling Ringom – i ovdje imamo proizvod ambicioznijeg dijela popularne kulture koji zahvaća u mladost s dijagnozom, u ovom slučaju uronjenu u koloplet seksa, agresije, alkohola i droge. Međutim, Spring Breakers, zato što je bolji film, uspijeva unekoliko nadići ovu “što im se to događa” paniku – već svojim vizualnim retoričkim postupcima, prvenstveno uporabom estetike glazbenih spotova, ili posezanjem za konvencijama narativa video-igrica (završetak filma u kojem junakinje bez greške, “nivo po nivo”, ubijaju sve do konačnog obračuna, kad pada i dilerski boss), sugerira ona mjesta koja pornografiziraju i trivijaliziraju svakodnevicu klinaca na koje se film fokusira. Pri tome, međutim, a posebno pri jeftinom posezanju za Britney Spears u funkciji plitke satire, film ponovno zauzima poziciju odrasle osobe koja s visine frkće na sve te mladenačke gluposti koje ih zaglupljuju – a pozicija je to iz koje će popularna kultura i masovni mediji biti, doduše često opravdano, napadani i iz lijevih i iz konzervatnijih smjerova. Ali film i direktnije razotkriva vlastitu, a onda i gledateljsku, poziciju u svemu ovom. U već čuvenoj sceni “Scarface on repeat” Alien, lik Jamesa Franca, nudi nam sakupljeno blago svog ostvarenog američkog sna: uz oružje, dizajnerske majice, Calvin Klein kolonjske (Escape i Calvin Klein Be), smješta se i film Scarface, koji se u njegovom domu, negdje u pozadini, vrti bez prestanka. Scarface je tu, naravno, kao smislena popkulturna referenca, kao još jedan film o perverziji američkog sna, ali ima i dodatnu, još važniju funkciju. To je priznanje da imamo posla s kontekstom u kojem je čak i film, štoviše, filmski klasik, dakle ono što se naziva “filmskom umjetnošću”, samo još jedan u nizu proizvoda s police, proizvodâ čije su granice, u funkciji privremenog utaživanja zapravo nezadovoljive konzumerističke želje, fluidne i u suštini nebitne. Naravno, istovremeno se radi i o oštrici direktno usmjerenoj prema filmu kojeg upravo gledamo, Spring Breakers, koji je, dakle, i sam dio onog svijeta kojeg propituje: nitko, pa ni film, ni redatelj, ni gledateljica, nije imun na konzumerističku histeriju, ne postoji ta izolirana pozicija koja bi nam ponudila neupitno pravo na pametovanje ili moraliziranje.

Ovom nizu filmova pridružuje se i jedan naš, prošlogodišnji srpski Klip Maje Miloš, koji također pokušava odgovoriti na pitanje što je to s mladima danas. I ovdje je srednjoškolska svakodnevica svodiva na seks, alkohol, drogu i društvene mreže, kojima su, za malo lokalnog kolorita, pribrojeni i narodnjaci ili, kako to Jutarnji u citiranom naslovu s početka teksta kaže, “CAJKE”. Dakle, ništa novo, samo je sve u ovom filmu još malo brutalnije, zapravo ponekad toliko pretjerano da se film na trenutke pretvara u eksploataciju najcrnjih predodžbi roditelja o tome što im djeca rade kad ih nema, a ponegdje, rijetko doduše, počne nalikovati vlastitoj parodiji. Najbolji su, pak, oni dijelovi u kojima te neodgojene, divlje i nemoguće mlade ljude vidimo u svakodnevnim situacijama, za obiteljskim ručkom ili posjetom ocu u bolnici, a da te situacije nisu patetično razotkrivanje bilo njihove duboko skrivene dobrote, bilo, s druge strane, dobro uvježbanih maski. Tek su te scene dobar početak komunikacije, momenti kad je svijet tinejdžerstva zaista uhvaćen u onoj kompleksnosti na koju ima pravo, a koja mu se puno češće uskraćuje nego što se to radi svijetu odraslih. Ne radi se, na kraju, o lošem filmu, dapače, ali radi se o filmu koji u pokušaju da nam ponudi direktan pogled na populaciju kojom se bavi, ipak u velikoj mjeri i dalje poseže za svim onim klišejima unutar kojih već jako dugo, i predugo, shvaćamo tu pogubljenu mladež.

Dakle, bez obzira imamo li posla s teen komedijama koje će tinejdžere prikazivati kao opsjednute seksom, alkoholom, drogom i malo čim drugim uz simpatiju i smijeh, glorificirajući pri tom razuzdanu mladost i radeći to, dakako, u prihvatljivim okvirima (kao friški primjer možemo uzeti 21 & Over), ili s filmovima visoke popularne kulture koji će tinejdžere prikazivati opsjednutima seksom, alkoholom, drogom i malo čim drugim, tretirajući pritom mladost kao problem, uvijek imamo posla s istom jezgrom, s istim uskim rasponom tema, koji pogled na tinejdžerice debelo sužava. Također, u obje situacije imamo posla s nekom vrstom projekcije, bilo da se radi o posljednjim impulsima kojima sredovječna dob pokušava duhom zahvatiti izgubljenu mladost, a pogledom polugole tinejdžerice, bilo da se u te mlade “pogubljenog kompasa” projicira sav naš konzumeristički očaj. Pa sve i kad nam ti filmovi pokušaju sugerirati da je dijagnoza mladosti dio dijagnoze društva kojim se ta mladost kreće, oni i dalje nastavljaju niz tog apriornog, jednog te istog, jednog te istog prikaza tinejdžera na filmu, to reproduciranje tinejdžerstva kao dijagnoze.

Pri tom će i Maja Miloš i Harmony Korine objašnjavati da su samo htjeli prikazati, da nisu htjeli osuđivati, ne shvaćajući da tretman teme ne počinje pri izboru kako prikazati, već i puno ranije, pri izboru što prikazati, a da to “što prikazati” nužno mora u obzir uzeti kontekst onog što je već prikazano, onog što se konstantno prikazuje, kao i onog čega u prikazima nema. To bi bio dobar početak za tabanje puta prema drugačijem prikazu tinejdžera u popularnoj kulturi. “Nema mnogo filmova koje mladi mogu gledati, a da se otvoreno i direktno, bez lažnog moraliziranja, bave njihovim problemima”, rekla je u jednom intervjuu Maja Miloš. I u pravu je, takvi filmovi nisu nepostojeći, ali su prerijetki. Nažalost, ni njen film možda nije previše pridonio promjeni te situacije, ali je – zahvaćajući same tinejdžere kompleksnije i većim zamahom, a da ih se pri tom ne koristi isključivo kao ilustraciju šire društvene patologije, ako i to – u svakom slučaju barem dobar početak.

Izvor: Kulturpunkt

 

Odgovori