Prijestolnica antikulture

Koliko god Zagreb sebe teatralno nazivao aktualnim glavnim gradom Evrope, u Bruxellesu će ga malo ili nimalo pitati za stavove u toku polugodišnjeg predsjedanja EU-om. Zašto i bi? U povodu najvažnijeg događa tog predsjedanja, a to je proglašenje Rijeke Evropskom prijestolnicom kulture, on se pokazao kao gluha provincija

Prijestolnica antikulture. Tako je odlučila samu sebe definirati metropola Hrvatske Zagreb ili, hajde da budemo precizniji i pošteniji, tako je odlučila sebe definirati državna vrhuška koja stoluje u tom gradu, bojkotiravši svečanost proglašenja grada Rijeke Evropskom prijestolnicom kulture. Učinjeno je to pod kao najlonska vrećica prozirnim objašnjenjem da su svi, baš svi hrvatski državni čelnici imali unaprijed dogovorene druge poslove. Iako su i svjetski mediji ovo uočili kao nešto što treba registrirati, a čak je, barem se meni čini, i planetarno prenaglašena koronaviroza (farmaceuti, pratimo vas!) odlučila malo uzmaknuti kako bi Rijeka bila u prvom planu. Što je toliko užasnulo hrvatsko državno poglavarstvo da je kao od kuge izbjeglo riječku proslavu, valjda je i malom djetetu jasno. To je ta famozna jugoslavenska zastava istaknuta u performansu o riječkoj prošlosti (što je strašno uzrujalo hrvatske desničare, dok im nacistička nije nimalo smetala), to je pretvaranje teksta navodno herojske i himničke opere ‘U boj, u boj’ u daleko aktualniji i inspirativniji ‘Za mir, za mir’. To je, napokon, pjesma talijanskih partizana ‘Bella ciao’, koja neosporno pripada evropskoj slobodarskoj tradiciji, što ne znači da joj ne pripadaju i prethodne dvije, ali tu najjasnije, najvidljivije izbija na površinu suštinski problem ove priče.

Bojkotom riječke proslave Zagreb ili, da opet budem precizniji, politički Zagreb, predstavio je sebe kao mahovinom obraslu utvrdu povijesnog pasatizma i antimodernizma. I to, pazi ovo, usred događaja koji je logički morao krenuti u sasvim obrnutom pravcu. Još se ne stišavaju trijumfalne fanfare iz Banskih dvora i s Pantovčaka što je Hrvatska preuzela predsjedanje Evropskom unijom, iako je riječ o rutinskoj rotaciji u kojoj svaka, pa i najmanja zemlja dođe na red. Ali evo, službeni Zagreb je unatoč tim fanfarama predstavio sebe kao zadimljenu seosku krčmu, u kojoj jedva vidiš prvog do sebe za stolom, a kamoli dalje. Kada bi se tu krčmu provjetrilo, vidjelo bi se da je baš proglašenje Rijeke Evropskom prijestolnicom kulture bilo rijetka, možda i jedina prilika u vrijeme tog predsjedavanja da ova zemlja predstavi sebe kao nešto relevantno i važno. Sve ostale prilike vise u zraku kao škrlaci obješeni o zid spomenute seoske birtije. Evo kratkog, skicoznog prikaza te nevažnosti.

Koliko god Zagreb sebe teatralno nazivao aktualnim glavnim gradom Evrope, njega nitko, ali vjerujte mi baš nitko, neće pitati o Brexitu, tj. o tome kako će se voditi predstojeći pregovori Londona i Bruxellesa o njegovoj provedbi (glavna je dilema hoće li Velika Britanija prihvatiti zajedničko tržište radne snage u Evropi, jer ako to ne učini, za nju će biti ukinuto i tržište roba, tj. uvest će joj se carine). Zagreb nitko neće pitati, opet mi vjerujte na riječ, ni o tome hoće li Evropska unija ići prema federalizaciji (što uz zajedničku valutu podrazumijeva i zajednički budžet i zajedničku fiskalnu politiku) ili prema konfederalizaciji, što je otprilike ono što već imamo. Dobro, Plenkovićevu vladu pitat će se malo više, ali stvarno samo malo više, kada je riječ o bržem uključivanju zemalja zapadnog Balkana u EU, o čemu je ona protestno zabubnjala nakon prekida pristupnih pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom. Ali ti njeni bubnjevi zvuče probušeno jer se o tome očito puno više pita utjecajnije članice Unije, prvenstveno Francusku koja je izričito protiv, iako u posljednje vrijeme malo ublažava taj stav. No nešto drugo je ovdje važnije. Službeni Zagreb očito gura zapadni Balkan u okrilje Bruxellesa najviše zbog hrvatskog dijela Bosne i Hercegovine, koji na taj način želi izvući iz navodno pogubnog balkanskog okvira na isti način kako je to sam učinio. To znači da su Albanija i Sjeverna Makedonija više alibi nego stvarna briga Zagreba i debelo padaju na listi njegovih prioriteta, otprilike negdje na razinu Crne Gore ili Kosova, dok je na dnu Srbija. Nju se, unatoč službenoj deklaraciji Sabora otprije nekoliko godina, već i otvoreno ucjenjuje da će, ako ne ispuni ovo i ono, biti spriječena u ulasku u obitelj evropskih država.

Treba li i ovo podvesti pod naslovnu sintagmu ‘prijestolnica antikulture’? Ne samo da treba, nego se i mora. Bojkotirajući riječki EPK i njegovu ‘Operu industriale’, službena Hrvatska pokazala je da nije u stanju živjeti s kulturnim, etničkim, industrijskim i drugim razlikama koje je iznutra prožimaju. A istodobno je očito i da nije u stanju živjeti s razlikama koje je izvana dodiruju. Ovo drugo sada se pokazuje na sasvim razvidan, ali isto toliko groteskan način. Hrvatska je vrlo agilna članica neformalne grupe zemalja EU-a koje sebe nazivaju ‘prijateljima kohezije’, a povezuje ih to što protestiraju protiv smanjena kohezijskog fonda kojim bogatije članice Unije pomažu brži razvoj siromašnijih. Protestiraju s pravom, jer u izvorna načela EU-a pripada i to da se ona uravnoteženo razvija, na što se, uostalom, izdvaja samo crkavih jedan posto evropskog BDP-a, pa to nimalo ne izgleda kao neka strašna žrtva. Ali vidi ovo, otprilike istih tih jedan posto izdvajala je Hrvatska za Kosovo i druge nerazvijene dijelove bivše države, pa je svejedno dizala urnebesnu dreku da joj je to olovni uteg koji podriva njen brži razvoj. Naravno da kohezijski fondovi ni u evropskom ni u hrvatskom slučaju nisu hendikepirali bogatije, jer su im siromašniji širom otvorili svoja tržišta na kojima su itekako omastili brk. Zato oni ne samo da smiju biti nezadovoljni ovom vrstom ‘kohezije’, nego i bijesni na nju, pa su ovih dana u Portugalu organizirali i evropski samit ‘siromašnih’, kako ih već nazivaju, a ondje je bio i Andrej Plenković. I neka je. Zamjera mu se da je istog dana bilo i otvorenje riječkog EPK-a kojem nije prisustvovao, ali to ne bi bio problem da se pojavio itko drugi iz trolista vrha državne vlasti. Nije se, međutim, pojavio nitko. To je pouzdani znak da se taj vrh toliko prepao ‘Belle ciao’ da mu je jednostavnije bilo dematerijalizirati se ni u što nego se tog dana pojaviti u Rijeci, iako su odande stigle mnogo kompleksnije poruke nego što su ih vrh HDZ-a i još desnija desnica shvatili. Ova druga čak se toliko zapjenila da je ljutito predbacila što je u Rijeci istaknuta zastava Jugoslavije, a ne i zastava NDH, iako to logično proizlazi iz činjenice da je prva ondje vladala desetljećima, a druga ni minute. To će reći da naša radikalna desnica nije u stanju prekoračiti ni tu početnu stepenicu političkog opismenjavanja.

Druga višeslojnost koja je promaknula onima koji su u Rijeci htjeli vidjeti ne ovo što smo vidjeli nego uobičajeni nacionalistički kičeraj jest da je riječka ‘Opera industriale’ bila izravna kritika ne samo hrvatskog nacionalizma nego i navodnog, glumljenog evropskog internacionalizma. Jer Evropa je ravnodušno gledala, ako ne i poticala, da ovaj grad nekada slavnog industrijskog modernizma spuzne na razinu emigracijskog kolodvora odakle se stanovništvo iseljava gotovo jednako brzo kao iz Slavonije. I neki kritičari s ruba ljevice (vanjskog) prigovaraju da je ovime riječki EPK umjesto nacionalističkog kiča instalirao pozerski prokomunistički kič, što bi čak vuklo na poziv na revoluciju kada bi oni makar mrdnuli dupetom da se ona zbilja dogodi. Ali ne mrdaju. Zato je najbliže istini da je Rijeka opravdala povjerenje prijestolnice kulture, a ostali, prvenstveno službeni Zagreb, učinili su sve što su mogli, a mogli su dosta, da ona bude pretvorena u – prijestolnicu antikulture.

1 comment

  1. Rijeka je spektar, a hrvatska vlast je sivo crna.

Odgovori