Postoji li racionalna jezgra subotnjeg prosvjeda?

Nakon subotnjeg zagrebačkog prosvjeda protiv uvođenja covid-potvrda vrlo brzo se kao glavna zanimacija isprofilirala potraga za najbizarnijim porukama i pojavama. Fotogalerije su pregledavali i novinari u nastojanju da pronađu što klikabilniju vijest, a i korisnici društvenih mreža koji znaju da ih samo pravi kepšn dijeli od nekoliko stotina lajkova. Materijala je, dakako, bilo u izobilju: od kartonskih procesija preko dobrovoljačkih gardi do gospodina koji je uprizorio narodnu izreku “iz guzice u glavu”. Međutim, već u ponedjeljak je počela potraga za racionalnom jezgrom prosvjeda. Sam impuls je bio opravdan: previše se ljudi skupilo da bi se sve moglo svesti na egzibicioniste i političke lunatike.

U tu su se potragu upustili i analitičari i sami prosvjednici koji ne žele da ih se poistovjećuje s opskurnjacima koji su zauzeli središnje mjesto. Jedan od analitičara je tako primijetio da prisustvo tako različitih ljudi kao što su Branimir Pofuk i Velimir Bujanec jasno sugerira nesvodivost prosvjeda na paradu ustašluka i bizarluka. I sigurno je u pravu, definitivno je potreban nijansiraniji pristup. Između ostalih, na primjer, svoj babl unutar prosvjeda pokušala je pronaći i grupa koju bismo za ovu priliku mogli odrediti kao srednjoklasne njuejdžere. Njihova se prisutnost na prosvjedu protiv epidemioloških mjera zasniva na vjeri u individualno rješavanje svih problema pa tako i zdravstvenih. Oni naprosto žive zdravo, stavljaju kurkumu u sve i ne žele ovisiti o “kolektivističkim” sustavima kakvo je javno zdravstvo. Uglavnom dosad nisu bili politički aktivni, ali je pandemija i njima poslužila kao poligon za improvizaciju društvene kritike, motiviranu prije svega nametnutim ustupcima vlastitoj komociji.

Koliko god bili distancirani od svijeta, neminovno se moraju suočiti s možda neželjenim suborcima poput bračnog para Selak-Raspudić koji se nastoji profilirati kao OPG Intelektualno krilo Mosta. Nino Raspudić je bio na prosvjedu i naknadno izrazio žal za neskladom između govornika i veličine i važnosti skupa. I tu je Raspudić u pravu, bizarni govornici zasigurno nisu reflektirali sve nijanse prosvjedne mase. Međutim, argument mu zapinje na činjenici da se svojim istupima i objavama na društvenim mrežama nimalo od bizarnih govornika nije razlikovao njegov stranački drug Marin Miletić. Nakon tog žalovanja, Raspudić je u intervjuu nastojao formulirati racionalnu jezgru zahtjeva prosvjednika: ukidanje covid-potvrda. Nažalost, sva racionalnost mu počiva na činjenici da cijepljeni također mogu prenositi virus. I da samim tim covid-potvrde dovode do toga da cijepljeni ugrožavaju bolesnike u bolnicama jer mogu njima komotno šetati.

Da, mogu ga prenositi, ali znatno slabije nego necijepljeni i u kraćem vremenskom roku. I tu cijela priča staje. Protivljenje bilo čemu što sa sobom ne nosi stopostotnu izvjesnost doslovno znači protivljenje društvenom životu kao takvom. Funkcionalna društva se zasnivaju na nizu grubih aproksimacija koje život čine lakšim i organiziranijim. Potraga za stopostotnom izvjesnošću je naprosto dječji alibi za navodnu dosljednost. No, i unatoč tome je rasprava o uvođenju covid-potvrda opravdana. I tu su Raspudić i ostali kritičari nedvojbeno u pravu. Ali da bi sudjelovanje u toj raspravi bilo konstruktivno moraju se zadovoljiti dva uvjeta. Prvi je kontraprijedlog zaštite zdravstvenog sustava od preopterećenja. Argument u prilog “ne-diskriminatornom” stalnom testiranju cijepljenih i necijepljenih je također alibi argument jer njegovi zastupnici znaju da je logistički neodrživ. Prijedlog o testiranju svih na ulasku u bolnice ili druga osjetljivija mjesta možda se i može realizirati, ali on ne mora funkcionirati kao zamjena za covid-potvrde već kao pojačanje opreza na rizičnijim mjestima.

Očito je da protivnici uvođenja covid-potvrda nemaju uvjerljiv kontraprijedlog. No, postoji još jedan uvjet za konstruktivno sudjelovanje u raspravi, pogotovo kad je riječ o utjecajnim ljudima poput političara. Svakom protivljenju uvođenju covid-potvrda koje pretendira na uvjerljivost nužno mora prethoditi poziv ljudima na cijepljenje. Tek onda možemo raspravljati o tome imaju li covid-potvrde svrhu, ima li smisla da nisu potrebne u kafićima, a jesu u javnim institucijama i slično. Skrivanje iza slobode izbora u situaciji u kojoj ljudi ne mogu realizirati slobodni izbor zdravstvene zaštite zbog opterećenosti bolnica ili iza individualnih prava u kontekstu zarazne (!) bolesti samo su argumentacijske vratolomije. Najbolju maksimu za trenutnu situaciju jučer je u emisiji Otvoreno na HTV-u dao nadbiskup Mate Uzinić: “Radije bih umro zbog toga što sam se cijepio, nego da zbog toga što se nisam cijepio bilo kome uzrokujem bolest i smrt.”

bilten

Odgovori