Nula od premijera

Tako to, valjda, mora biti kada na čelo države dođe menadžer zadužen za implementaciju ružnih nužnih mjera: dobili smo strogi numerički izvod ljudskih tragedija, dobili smo čist račun jedne prljave politike prema migrantima i dobili smo nulu u rubrici humanosti

OreškovićMisterij mister Tima i njegova tima napokon je riješen. Ako smo mislili da je problem u tome što premijera nismo izabrali, što nema nikakvog političkog iskustva, što ne govori baš najbolje jezik države koju vodi i što upravlja shizoidnom koalicijom ultrakonzervativnih nacionalista i autističnih fetišista stručnosti dok drugi upravljaju njime, Tihomir Orešković sada nas je uspio razuvjeriti. Jer ništa od svega toga – doznali smo prošlog tjedna, na konferenciji u povodu zatvaranja tzv. balkanske izbjegličke rute – nije problem: to su, naime, rješenja. Ili, u konkretnom slučaju, to su rješenja izbjegličke krize.

Naravno, kada na mjestu premijera imate menadžera – domaćeg mandatara po mjeri stranih kamatara, zaduženog uglavnom za pitanja zaduživanja – onda ionako ne smijete očekivati previše. Samo, to što ne očekujete previše ne znači da nećete dobiti manje od očekivanog. ‘Slovenija je aktivirala šengenska pravila’, strpljivo je predsjednik Vlade pred okupljenim novinarima deducirao malenu, ali nezanemarivu ulogu Hrvatske u zaustavljanju velikog migrantskog vala, ‘to je stvorilo domino-efekt, mi smo to uveli, a uvela je to i Srbija.’ Pa je iz ponuđenih premisa izveo slavodobitnu konkluziju: ‘Danas smo na nuli, sa 3200 migranata, što mislim da je pozitivan rezultat za Hrvatsku.’

Nismo, rekosmo, očekivali previše, ali premijer nam je ipak uspio dati znatno manje. Konkretno, dao nam je nulu. Eto kako politika može biti jednostavna kada se stavi u službu aritmetike. Mislili smo da smo s Oreškovićem na čelu države dobili golemu nepoznanicu, a sada vidimo da je baš ta nepoznanica ključna za rješavanje migrantske jednadžbe. Pišemo nula ulazaka u zemlju, pamtimo 3200 migranata s kojima ćemo još vidjeti što i kamo, dodamo premijera, povučemo crtu – iza nje, u grčkom kampu u Idomeniju, ostaje petnaestak tisuća ljudi osuđenih na prljavštinu, glad, blato i bolest – i rezultat je, jasno, ‘pozitivan za Hrvatsku’. Pa zašto bi se onda Orešković trebao bolje služiti našim jezikom, kada tako dobro barata univerzalnim brojkama? Zašto bi morao izići na izbore, kada ionako vodi domino-politiku bez ikakvog izbora? I zašto bismo mu, naposljetku, zamjerali to što je pristao upravljati ovim galimatijasom na vlasti, kratkim stranačkim spojem još kraće pameti, kada on u svojoj osobi tako elegantno pomiruje obje koalicijske tendencije, virtuozno sljubljujući prijesni ekstremizam i desni ekspertizam?

Pišemo nula ulazaka u zemlju, pamtimo 3200 migranata s kojima ćemo još vidjeti što i kamo, dodamo premijera, povučemo crtu – iza nje, u grčkom kampu u Idomeniju, ostaje petnaestak tisuća ljudi – i rezultat je, jasno, ‘pozitivan za Hrvatsku’

Jer ovdje se uistinu radi tek o ekspertnoj stilizaciji ksenofobne politike, sofisticiranom menadžeriranju sirove isključivosti, preciznoj matematičkoj formuli kojom se operacija oduzimanja posljednje nade onim nesretnicima u masovnom zbjegu računovodstveno prevodi u nacionalni dobitak. To što je Hrvatska samo jedna u nizu država koje zatvaraju svoje granice u ime otvorenog šengenskog prostora – mala domino-pločica koja je u pravom trenutku poslušno pala na testu elementarne solidarnosti – ne mijenja pritom na stvari: nije li, uostalom, svaka pločica podjednako zaslužna za konačni dominodefekt evropske politike? A Tihomir Orešković upravo je idealan egzekutor i promotor takve politike, dovoljno spreman da je provodi i dovoljno spretan da je prevodi iz dominirajućeg defekta u verbalnu defekaciju. Snop političkih osobina njegove premijerske figure – štedljivost, podređenost vanjskim autoritetima, pedantnost, točnost, vrhunska kontrola – čine gotovo pa definiciju onoga što se u ranijim danima psihoanalize nazivalo ‘analnim karakterom’: ima li, zbilja, boljeg kandidata za štedljivo svođenje tisuća ljudskih sudbina na pozitivnu nulu, ima li pedantnijeg kontrolora vanjskih granica, ima li državnika primjerenijeg aktualnoj evropskoj politici? Nejasno je samo kako se točno zove takva politika koja nam ispostavlja besprijekorno čiste račune ne bi li dehumanizirala ljude što ih tjera natrag u smrt: saldo mortale? Ili je u pitanju, jednostavno, analnost zla?

Jer ništa dobro ne da se pronaći u Oreškovićevoj usputnoj najavi, umotanoj u celofan korporacijske komunikacije, kako će se obračunati s ‘biznis-modelom krijumčara’: ako se krijumčarski ‘biznis-modeli’ oduvijek temelje na zaobilaženju zakonskih zabrana, onda ih uvođenje novih zapreka valjda može samo potaknuti. Ništa dobro ne da se pronaći ni u njegovom komentaru kako je novi pristup zapravo humaniji od krijumčarenja ljudi, ‘iako tako ne izgleda’: ako se nešto već na prvi pogled doima lošijim čak i od krijumčarskog kriminala, teško je to prokrijumčariti kao ‘humaniji model’. Ništa dobro ne da se pronaći, napokon, u potpori planu da se konačno rješenje krize delegira Turskoj: ako je baš Erdoganova autoritarna tvorevina prva i posljednja crta odbrane evropskih vrijednosti, onda smo o trenutnom stanju tih vrijednosti vjerojatno doznali dovoljno.

Ali tako to, valjda, mora biti kada na čelo države dođe menadžer zadužen isključivo za implementaciju ružnih nužnih mjera: dobili smo strogi numerički izvod ljudskih tragedija, dobili smo čist račun jedne prljave politike i dobili smo nulu u rubrici humanosti. Možemo, doduše, tu nulu proglasiti pozitivnom, ali ishod je svejedno isti: kada zbrojimo sve dobitke i oduzmemo ljudske gubitke, ostaje činjenica da smo dobili nulu od premijera.

portalnovosti

 

 

2 comments

  1. mislim da su migranti najmanje hrvatski problem imamo mi dosta svojih problema a sa druge strane nitko od europskih veličina se ne usudi reći da su ameri krivi za emigrantsku krizu i sad bi mi trebali sve to rješavati mi smo svoje učinili ameri neka pošalju dva crusera u grčku i tursku pokupe izbjeglice i iskrcaju u ameriku i problem rješen kao što su zaradili 200 milijardi duga svrgnučem gadafija ne moraju platiti naftu

Odgovori