Njonjo i pederi

Gordan Jandroković Njonjo ne propušta istaknuti važnost kršćanske tradicije i tradicionalnih vrijednosti u Hrvata

„Kao što je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u svom govoru na konstituirajućoj sjednici Hrvatskoga sabora istaknuo: ‘Hrvatska je učinila prvi korak na povratku hrvatskoga naroda i njegove države europskoj civilizacijskoj, političkoj, kulturnoj i gospodarskoj tradiciji.’ A ja bih dodao: i povratak kršćanskoj tradiciji.“ Tako je prije nekoliko mjeseci, na Dan hrvatskog Sabora 30. svibnja, predsjednik parlamenta Gordan Jandroković rečeni Njonjo – uvjerivši se da je ovaj već dvadeset godina mrtav – oprezno ispravio i dopunio dr. Franju Tuđmana.

Sve otada, Gordan Jandroković Njonjo ne propušta istaknuti važnost kršćanske tradicije i tradicionalnih vrijednosti u Hrvata. Mjesec dana kasnije, recimo, o HDZ-u kao „čuvaru hrvatskog identiteta i tradicije“ predsjednik Sabora govorio je i na svečanoj akademiji povodom tridesete godišnjice stranke, a u kolovozu, primajući izaslanstvo Viteškog alkarskog društva iz Sinja, „važnost alke kao simbola tradicionalnih vrijednosti i njezine više od tri stoljeća duge tradicije“ na virtuozan način uspio vidjeti čak i „u svjetlu budućeg predsjedanja Hrvatske Europskom unijom“. Svega par dana kasnije, na primjer, u svom govoru na Dan pobjede u Kninu poručio je kako „naša domovina mora biti zemlja koja koja štuje svoje svetinje i heroje, zemlja koja čuva svoj identitet, tradiciju i temeljne kršćanske vrijednosti na kojima je stvorena“.

„Identitet, tradicija i temeljne kršćanske vrijednosti“ tri su stupa na kojima počiva Njonjina Hrvatska, svejedno je li na Tjednu kajkavske kulture u rujnu govori o „manifestaciji koja pokazuje snažnu povezanost današnjeg Zagorja sa svojim identitetom i tradicijom“, ili u listopadu na Dan neovisnosti ponavlja kako je „Hrvatska zemlja koja štiti obitelj, zemlja koja trajno osnažuje svoj identitet, tradiciju i temeljne vrijednosti“. Svejedno je li u studenome, otvarajući Plenarnu sjednicu Kongresa Europske pučke stranke u zagrebačkoj Areni, podsjetio kako je „EPP najjača europska stranka zbog vrijednosti kršćanske demokracije koju vučemo iz kršćanske tradicije“, ili je u prosincu, u božićnoj čestitci hrvatskom narodu, poželio da „blagdan Božića učvrsti naše kršćanske korijene, temeljne vrijednosti koje trebamo dalje prenositi na mlađe naraštaje, našu povijest, kulturu i tradiciju“.

I sve to samo u posljednjih nekoliko mjeseci. Desetak puta u tih nekoliko mjeseci – što je zabilježeno – Gordan Jandroković rečeni Njonjo u katoličko-domoljubnoj ognjici, poput papige s ptičjom gripom, ponovio je svoju mantru o „identitetu, vrijednostima i tradiciji“. Pa onda ovoga siječnja, na svečanom obilježavanju tridesete godišnjice imotskog HDZ-a, za svaki slučaj još jednom s domaćinima nazdravio stranci koja jedina čuva, kako ono, „temeljne kršćanske vrijednosti, hrvatski identitet i tradiciju“.

Onda su, svega mjesec dana kasnije, u tom istom kršćanskom i tradicionalnom Imotskom na karnevalu ritualno spaljene figure homoseksualnog para s usvojenim djetetom, a organizator karnevala – jednostavni neki oblik života kojemu ime za ovu priču zaista nije važno – ponosno je u Slobodnoj Dalmaciji objasnio kako su se oni samo „držali tradicije“.

Onda je zgranuti predsjednik Sabora Gordan Jandroković Njonjo pred novinarima ritualno iskrivio lice u šok i nevjericu, izjavivši kako on „uvažava tradiciju“, ali da „ipak treba imati određene granice“.

Kakve sad „određene granice“?, u šoku i nevjerici krivili su lica čestiti i vjerni hadezeovci, koji nikad u svih trideset godina HDZ-a, HDZ-ove Hrvatske, hrvatske tradicije i tradicionalnih vrijednosti nisu čuli da ta „tradicija“ ima ikakve, a kamoli one, kako ste rekli, „određene granice“. Što se njiju tiče, i jedina granica za koju uopće znaju, ona u parsto metara dalekim Vinjanima Donjim, Imoćanima je preblizu: nikad oni nisu čuli da postoji granična policija i za „određene granice“ hrvatske tradicije. A sad ispalo kako hrvatska tradicija ne samo da ima „određene granice“ i na njima, hm, „određene graničare“, nego da su u tim seoskim stražama postrojeni upravo – HDZ i Gordan Jandroković!

Isti onaj Gordan Jandroković Njonjo koji je onomad objašnjavao kako „nije ništa neobično da u radnoj skupini koja će raspravljati o novom Zakonu o pobačaju sudjeluju i predstavnici Crkve“. Isti onaj Njonjo koji je onomad i termin stranačkog sastanka pomaknuo “kako bi se oni koji to žele mogli pridružiti prosvjedu Hoda za život“, objašnjavajući kako su „briga za Hrvatsku i tradicionalne vrijednosti u kojima su obitelj, vjera i nacija dio programa HDZ-a“.

Isti onaj Gordan Jandroković Njonjo koji je onomad optuživao SDP da „zagovara homoseksualne brakove i eutanaziju te time predstavlja sebe kao zaštitnike europskih vrijednosti, dok za HDZ vele da smo primitivni nacionalisti“. Isti onaj Njonjo koji je onomad pozdravio referendumsku pobjedu inicijative U ime obitelji kao „dobru za HDZ, jer su ljudi glasali za ista uvjerenja koja ima naša stranka“. Konačno, isti onaj Njonjo koji je onomad izrijekom govorio kako se „protivi tome da homoseksualni parovi posvajaju djecu“, i kako su „za nas u HDZ-u brak zajednica muškarca i žene, i smatramo da tako treba i ostati“.

Isti taj Gordan Jandroković, foto-robot tipičnog hadezeovskog konzervativnog, tradicionalnog katoličkog muža, u zabavnom se obratu našao, eto, konsterniran kad je drugi jedan njonjo – isti takav oblik života, samo bez saborske i stranačke funkcije – s potpuno istim argumentom o „držanju tradicije“ u Imotskom pošteno i konzekventno zapalio lutke gay-para s usvojenim djetetom.

Punih trideset godina Jandrokovićev HDZ – sve ponavljajući mantru o „temeljnim kršćanskim vrijednostima, hrvatskom identitetu i tradiciji“ – vezuje homoseksualce na stupove srama, trideset godina polijeva ih tako vezane benzinom, i svih tih trideset godina gura Hrvatima u ruke baklje i šibice, da bi se siromah Njonjo na koncu našao zapanjen kad su Hrvati nakon trideset godina konačno shvatili što da rade s bakljama, šibicama i lomačom natopljenom benzinom.

Kako sam ja, međutim, shvatio tu stvar s tradicijom, jedini problem s tradicionalnom katoličkom lomačom u Imotskom jest u tome što su dvojica homoseksualaca i njihovo usvojeno dijete bili samo lutke od kaširanog papira.

„Tradicija“, shvatili ste, „ipak treba imati određene granice.“

N1

2 comments

  1. Pitam se često kako je Njonji & kompaniji trpjeti kad ih se svlači na ovaj način. Stide li se, korigiraju li ponašanje ili ih boli mlohava ćuna?

  2. Puno je smradova u HDZ-u a opisani gospodin Njojo je među većim smradovima na političkoj sceni Bijedne naše.

Odgovori