Nitko nije kriv?

Na građanima se trenira strogoću, ljudi umiru, odlaze, a nitko nije kriv? Smiješna zemlja.

Jesmo li svi mi, tzv. obični, mali ljudi što kuburimo od danas do sutra s (pre)malim plaćama i još crkavičnijim mirovinama, zbunjeni neredom oko sebe i nepravdama do neba zapravo – Kristian Vukasović? Onaj bolesni mladić što je bespomoćan i ostavljen od svih, osim obitelji kojoj nije bio na oku, umro od straha zbog okolnosti boravka u splitskom istražnom zatvoru na Bilicama.

Pa kad nam se iz nekih razloga smrači pred očima ili zalutamo na putu – što život nepredviđeno nosi sa sobom – i zavapimo vlastitoj državi za pomoć, kako je red i prava adresa, ona nam se lisičje iskesi, odmahne rukom i ostavi nas bacakati se u svojim mukama koje nikog ne zanimaju tko je plaćen olakšati ih.

Na sâm državni praznik, Dan neovisnosti, u Splitu je pred Županijskim sudom održan mirni prosvjed zabrinutih građana zbog dugo već nerazjašnjenih okolnosti/razloga smrti 18-godišnjeg Kristiana Vukasovića i potpore njegovim roditeljima u borbi za kažnjavanje odgovornih “za ubojstvo”. Javnost je izgubila strpljenje.

Prosvjednici, oboružani parolama optužujuće-upozoravajućeg sadržaja, nisu morali objaviti kako pravosudni sustav ne funkcionira, jer se to znâ otkako je vlast prije tri desetljeća provela personalnu zamjenu “njihovih” ideološki nepoćudnih “našima” u svakom smislu poćudnim djeliteljima (ne)pravde. Onoj božici s mačem u desnici i kantarom u ljevici samo je povez na očima zamijenjen: umjesto crvenog namaknut joj je plavocrni, ali jednako providan kako pri završnom lupanju čekićem u sudnici ne bi bilo zabune.

Pa tako, je li, nije bilo niti je smjelo biti zabune institucija koje samo rade svoj posao kod jedva punoljetnog psihičkog i tjelesnog bolesnika – “piroman” je, pa… – sprašiti ga u ćeliju među kriminalce i nasilnike. Ne u bolnicu na liječenje. Zbog jezivog horrora među četiri zida na Bilicama, koji jamačno nije bio pod kontrolom zatvorskih službenika, psihički je disfunkcionalnom i fizički oštećenom Kristianu puknulo srce te je pet poslije dvanaest u komatoznom stanju prevezen umrijeti u KBC-u Split. Gdje mu se, kažu, više nije moglo pomoći.

Roditelji će – s pravom, jer krivci moraju odgovarati, a pravosuđe RH ne daje uvjerljive dokaze da će postupiti u interesu oštećenika – tužiti državu i zatražiti međunarodnu pravdu. Otac pokojnog Kristiana Vukasovića bez dlake na jeziku tvrdi da je posrijedi ubojstvo te upire prstom u odgovorno osoblje na Bilicama, pravosudni sustav i pravosudnog ministra Dražena Bošnjakovića.

Nepovjerenje nije bez osnove s obzirom na to kako su se institucije (koje samo rade svoj posao, je li) očitovale o ovom tragičnom događaju. Ministar Bošnjaković je po izbijanju skandala posjetio Bilice i potom pred istražnim zatvorom izjavio novinarima kako se uvjerio da su nadležni u toj ustanovi u svemu postupali po zakonu i pravilima službe, višekratno osigurali odgovarajući specijalistički liječnički tretman uzniku i skrbili o njegovoj sigurnosti u zatvorskoj ćeliji. To su kazali i zatvorski službenici, odnosno predstavnici uprave.

Poduzeli su navodno sve na što su po zakonu bili obvezni i nikakvog krivnje ne može biti. Ministar je podržao to objašnjenje. KBC Split se također očitovao te porekao svaku možebitnu odgovornost u svom postupanju. U međuvremenu se pojavilo pismo i javni tv-istup izvjesnog uznika, koji je jedno vrijeme dijelio ćeliju s pokojnim Kristianom i to je svjedočenje grozno odjeknulo. Mladića su u ćeliji, navodno, sustavno fizički i psihički maltretirali, plakao je i umirao od straha, nitko ga od zatvorskog osoblja nije zaštitio, proživljavao je pakao.

Umro je 18-godišnjak, a nije smio umrijeti. Svi su zakazali, koji su ga u ime države imali na tretmanu do ministra Dražena Bošnjakovića po tzv. zapovjednoj odgovornosti. Milijun je neodgovorenih pitanja ostalo i nakon obdukcije tijela pokojnika, kojom je utvrđen uzrok mladićeve smrti. Taj je zatajenje srca, ali su na tijelu pronađene brojne ozljede te podljevi po glavi, trbuhu i nogama.

Što je uzrokovalo zatajenje srca i otkud ozljede i podljevi, ako su svi u pritvorskom i zdravstvenom sustavu propisno skrbili o zatvoreniku? Pitanje za državu/pravosuđe: kako se i zašto dogodilo ili tko mora snositi posljedice za to što je mentalno i fizički “oštećen”, jedva punoljetan mladić, smješten u zatvorsku ćeliju s kriminalcima/nasilnicima, a ne u specijaliziranu medicinsku ustanovu? Gdje će se vjerodostojnije, nego na sudu s kolateralnim zadržavanjem u zatvorskoj ćeliji procijeniti je li Kristian Vukasović uopće bio svjestan posljedica podmetanja požara.

Uzimajući pod račun da laički pogled sa strane na tako teške slučajeve u mnogočemu ne treba biti i nije identičan nalazu stručne ekspertize, teško se oteti dojmu nismo svi jednaki pred institucijama koje samo rade svoj posao. Svi su u sustavu odgovorno i savjesno odradili svoj dio zadatka, ali Kristiana Vukasovića više nema.

U obdukcijskom nalazu stoji da je umro od zatajenja srca i pluća. Medicinsko-pravosudna farsa u kojoj je 20-godišnji Rabljanin Miroslav Maškarin još 2006. godine ostao bez noge na više no rutinskoj operaciji slijepog crijeva u KBC-u Rijeka okončan je tek 2019. godine na Županijskom sudu oslobađajućom (zbog zastare!?) presudom kirurgu Branku Popoviću.

Prosvjed neki dan na Markovom trgu u Zagrebu internetski okupljenih mimo sindikata oko 1500 medicinskih sestara, debelo potplaćenih za ono što im je u opisu posla i još neplaćeni kusur, iznjedrio je i šaljivu opasku koju sestre neće operacionalizirati, ne samo zato što nema veze sa starim Hipokratom: “Političari, znajte da ćete kad-tad doći nama u ruke”.

Više no solidno – barem dvostruko više – plaćeni vjernici navodno ćorave božice s mačem u desnici i kantarom u ljevici ne moraju se bojati komu će i kada doći u ruke kad im životni mehanizam počne trokirati; ruka ruku mije. Dobro, nastavak o obrazu i obadvije (ruke) nema veze?

Šalju se, dakle, na više razina, poruke upozorenja vladajućima da izborno “preuzetu odgovornost” ozbiljno shvate dok ne bude prekasno i za njih i za državu kao takvu. Aktivist građanske inicijative i jedan od organizatora prosvjeda Zoran Burić tvrdi da je “Vukasovićima sustav ubio sina” i taj je sustav sada dužan naći i sankcionirati krivce, “što je apsurd društva u kojem živimo”. Istina i pravda nemaju alternativu.

Izvjesni predsjednički kandidat presreo je premijera na Markovom trgu nakon prigodne prazničke parade s kostimiranim gardistima te ga pitao što će poduzeti u tom tragičnom slučaju i hoće li smijeniti svog ministra, a ovaj mu je vidno nevoljan odbrusio u stilu daj, ne gnjavi, ne dosađuj, kakvi lonci, kakvi bakrači... I izgubio se sa svitom u Banskim dvorima. Je li, pojeo vuk magarca.

“Očekujemo kaznene prijave i hitan postupak”, čulo se iz Splita. “Zahtijevamo vladavinu prava. Dolazit ćemo opet. Ovo nije gotovo.” Suorganizatorica prosvjeda i građanska aktivistica Gordana Šprajc, javlja Hina, kazala je da je premijer Plenković kriv, “jer je svjestan toga da je ministar Bošnjaković zanemario svoje obaveze, a uporno ga drži. Ministar koji u ovom ubojstvu ne vidi ništa loše nije ministar koji zastupa interese naroda RH. Dok je ova država maćeha nekima, mi nismo samostalni niti neovisni”.

Stari bi Fric rekao da “ni med cvetjem ni pravice”, što otprilike misle, ali ne smiju javno reći, jer jednostavno ne mogu ispraviti i ovi što ih splitski prosvjednici prozivaju zbog “ubojstva”. Dakako da premijer Plenković i ministar Bošnjaković nisu nikog ubili niti su krivi za konkretnu tragediju u Bilicama, ali jesu odgovorni za nefunkcioniranje sustava kojima su na čelu.

Nije ni prvi niti će biti zadnji put da će ekscesi u pravosuđu, ili u zdravstvu, ili u policiji ili bilo gdje uznemiriti javnost – “zauzeti” samouci u novinarstvu imaju već spremno klasika-pitanje: je li se to moglo spriječiti – ali to nije alibi da se u proračiunskim prioritetima, a sada će se upravo krojiti za 2020. godinu, vitalni sektori ostavljju na korici kruha i čaši vode.

Pogotovo to nije alibi za kadroviranje u tim sektorima po polit-stranačkoj, nacionalnoj, ideološkoj, vjerskoj itsl. podobnosti, koje pak hrani korupciju, dugoprste apetite, klijentelizam, nepotizam i na toj kontaminaciji društva bujajuću apatiju, nezadovoljstvo i iseljavanje. Nepravda više boli od male plaće. No, građani još ne koriste, je li, kako bog zapovijeda jedino svoje ubojito/učinkovito oružje protiv neodgovornih na vlasti: biračku volju.

Pa se jamačno ne bi događalo da osuđeni ratni zločinci teške kategorije – npr. Mirko Norac ili Tomislav Merčep, da ih ne nabrajamo, ima ih ohoho – okajavaju grijehe u apartmanskom smještaju tzv. poluotvorenog tipa (Popovača-Lipovica), imaju slobodne dane i vikende s obitelji kod kuće, ali i redovitu rehabilitaciju u toplicama, što je većini tzv. običnih, malih bolesnika – mislena imenica.

Splitske prosvjednike, ali i većinu tzv. običnih, malih ljudi anketiranih na ulici, ad hoc, najviše boli što nismo svi jednaki ni na sudu, ni u liječnika, ni pred birokratskim šalterom, ni u školi, čak niti u jaslicama i dječjem vrtiću. Ma kako to zakon traži, a političkom mainstreamu ne silazi s jezika ni kad buncaju u snu. Vukasović – s par podmetnutih požara iza sebe, što jest krimen, ali s obzirom na posljedice valjda dvojbeno tretiran – brzopotezno završava u zatvorskoj ćeliji, a politički kapitalci pljačke i kriminalnih hobotnica, svi im znaju imena, završavaju sa stotinjak sati tzv. rada za opće dobro ili im se sudski procesi razvlače do zastare.

Iako su zdrobili stotine milijuna kuna javnog novca, osramotili stranku i državu iznad stratosfere i raspolažu imovinom kakvu nije moglo pošteno zaraditi ni nekoliko naraštaja njihove obitelji. Građani ne pristaju na nepoštenu državu, koja jednima gleda kroz prste, a na drugima drastično trenira strogoću. Tako ne ide ili – ne može dugo. Ljudi umiru i iseljavaju se, a nitko nije kriv!? Smiješna zemlja.

h-alter

Odgovori