Nemar dolazi na naplatu

Desetljeća nemara, neodgovornosti, uvoza i zatiranja proizvodnje, sada su posve vidljiva.

Više je jakih evolucijskih/psiholoških i povijesnih razloga zašto se ljudi u teška krizna vremena – sada zbog globalne zaraze Covidom-19, tzv. koronavirusom – instinktivno više boje gladi i nestašice hrane od smrtne ugroze i najtežom bolešću.

Hrvatska bi – da je bilo vladajuće pameti prošlih tri desetljeća državne tzv. samostalosti, neovisnosti i suverenosti, kao što nije – mogla svojim prirodnim/ljudskim resursima komotno hraniti pet puta više ljudi no što ima žitelja, a ovisna je o uvozu otprilike svakog drugog svog zalogaja i to plaća blizu tri milijarde eura. Ta je činjenica dodatno, iako zasad bez razumna razloga, natjerala i staro i mlado u stampedo na trgovačke centre, ljekarne, banke i takva neka životno važna mjesta, gdje su na brzaka razgrabljene zalihe hrane, higijenskih proizvoda i zaštitne opreme.

Tri desetljeća nemara prema vlastitoj proizvodnji hrane – ali i industriji, nekad najjačoj u SFR Jugoslaviji i trećoj među srednje razvijenima u Europi – pa razvojno toksičnih političkih budalaština o proizvodnim tzv. socijalističkim mastodontima bacili su Bijednu Našu i na prehrambeno ovisnički štap. Uvozi se sve i svašta, bofl sa Zapada zlatom plaća, sela se iseljavaju jer se više ne isplati proizvoditi hranu ispod cijene koju pak država “ne zna” učinkovitom politikom konkurentno dostaviti potrošaču.

Tri desetljeća nemara, nebrige, neodgovornosti, pa i političkog krimena prema domaćoj proizvodnji hrane za domaće potrebe, ali i za itekako unosan izvoz već su i prije ove pandemijske krize dospijevali na naplatu. Sada je to pitanje prehrambene samodostatnosti u uvjetima dugotrajnije krize pitanje nad pitanjima budući da pandemija Covida-19 neće prestati ni za mjesec-dva-tri, a ljudi nešto moraju jesti. Gospodarsko-ekonomske posljedice bit će strašnije u razvojno deficitarnim zemljama kao naša no što se može zamisliti.

Recesija iz 2008. godine, koja se nije dala iz RH još desetak godina i bila je najsporija u odnosu na usporedive zemlje u Europi bit će mačji kašalj. Strah nije neosnovan sudeći po tomu koja je hrana (i ne samo hrana) već itekako racionirana u prodavaonicama – u slučaju većih teškoća razmišlja se o ograničenju količine proizvoda po kupcu.

Nacionalni stožer Civilne zaštite ktomu je zatvorio tržnice gdje se uglavnom prodaje hrana s većine od 160.000 domaćih OPG-ova. U zatvorenim ugostiteljskim objektima također se dobrim dijelom plasiralo domaće meso, milijeko, sir, riba, morski plodovi, voće, povrće, etc. i sada je tomu kraj. Koliko dugo? Nitko ne zna. A poljodjeci, stočari i ribari imaju obaveze prema državi, obaveze prema svojim proizvodnim resursima te i njihove obitelji nešto moraju jesti. Da bi jele, moraju nešto uprihoditi, ili…

Ulje na vatru dolijevaju i nesuvisla dramatiziranja, sijanje neizvjesnosti i straha pojmom panika u diskursima medijskih neprofesionalaca i nezrelih političara. Svaka druga riječ im je panika i pitanje “ima li panike, ima li razloga za paniku“, iako panike nije bilo niti je bilo razloga za paniku. Hoće li biti ubuduće, odredit će tijek zbivanja.

Novinarski profesionalci i odgovorni političari ne služe se pojmovima kojima ne znaju značenje, a ti pojmovi bi mogli imati neželjen učinak u javnosti. Tim više, jer su se prve prognoze o dva-tri tjedna virusne ugroze pretvorile u mjesec-dva-tri sve ozbiljnije restrikcije tzv. našeg načina života.

Nevjerojatno, na vrhu liste uvozne hrane, po čemu je Bijedna Naša prva u Uniji, nalaze se svinjetina i kruh s mlinarsko-pekarskim proizvodima na koje odlazi cca 300 milijuna eura godišnje. Što bi bilo sasvim u redu da je RH pustinja Atacama u čijim nekim dijelovima već više od 400 godina nije pala ni kap kiše, ni travka ne raste, pa je sasvim u redu da nema ni onu jednu jedinu preostalu klaonicu (privatnu, Ravlićeve mesne industrije) od tridesetak u tzv. komunističkomu mraku. Sada se ljudi pitaju zašto se u tzv. komunističkomu mraku moglo obrađivati 1,7 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta, podmirivati domaće potrebe i izvoziti, a danas nije rentabilno obrađivati više od 700.000 hektara?

Tada se teletina izvozila u Belgiju i na kraljevske dvorove po Europi, junetina nije bila crne boje prekucanog nasred oceana roka trajanja i mesnice nisu neugodno vonjale po nečemu gotovo nepodnošljivom. Domaće velike mljekare radile su širom Hrvatske, od Zagreba i Karlovca do Varaždina, Osijeka, Starog Petrovog Sela, etc. U svakom zaseoku od Dunava do Save, Drave, Mure… dnevno su bili redovi u stanicama za otkup mlijeka, farme za uzgoj stoke, peradi nesilica (jaja) i konzumne su opskrbljivale tržište svježim domaćim proizvodima. Danas to RH uvozi i plaća devizama.

Ministrica Marija Vučković u revitalizaciji proizvodnje i prerade domaće hrane kratko je na poziciji kormilarice ruzinavim poljoprivrednim brodom, ali i da jest čak i prije kompromitiranog imovinskim sumnjama Tomislava Tolušića, ništa se bitno ne bi promijenilo. Neke zadanosti stanju i perspektivama proizvodnje hrane u RH više ne ovise samo o domoljubnoj volji Banskih dvora, želji i potrebama vrlo skromnih četiri milijuna žitelja balkanskog kiflića… Stoga i ministričino verbalno vatrogastvo valja uzeti s rezervom.

Uvozimo i čega imamo previše. Samo je 2016. godine iz tzv. trećih zemalja uvezeno je u RH 45.708 tona voća i 41.774 tone povrća. Lubenice iz Makedonije, grožđe iz BiH i Makedonije, mladi krumpir iz Egipta i BiH, svježi krastavci i salata glavatica iz BiH, mrkva, crveni luk, slatka paprika, grah, grašak i ino mahunasto povrće, šljive, zamrznuto voće i orašasti plodovi iz Srbije, limun iz Turske. Je li to budućnost ozbiljne zemlje? I osobito u okolnostima tako dramatičnih, upravo tektonskih poremećaja kakve će na gospodarsko-ekonomskom, ali i psihološkom, socijalnom i svakom drugom planu globalno i po zemljama ostaviti pandemija.

Postoje,eto, međunarodna trgovinska pravila kojih se države moraju pridržavati, soliranja su nedopuštena, pa ni ministrici Vučković ili vladi premijera Andreja Plenkovića nije niti će biti moguće razbacivati se nekim suverenističkim projektima u tom smislu, nekorespondentnim s preuzetim međunarodnim obavezama u robnoj razmjeni. Na drugoj strani, Češka, Slovačka, Mađarska i Poljska među članicama EU-a zapasale su svojim izvozom hrvatsko tržište kao nikad dosad i neusporedivo snažnije no što je RH sposoban za reciprocitet tako da u vanjskotrgovinskoj razmjeni gubi u zemljama tzv. nove Europe. 

Neugodna je činjenica i da je RH peta zemlja na Starom kontinentu s najvećim udjelom troška za podmirenje osnovnih životnih potreba. Samo 2017. godine, Hrvati su za prehranu i bezalkoholna pića potrošili cca sedam milijardâ eura ili 540 milijuna više no pretkrizne 2008. godine. RH je tridesetak godina zdušno vodila poljoprivrednu “politiku” u korist vlastite štete. I to se više ne dâ popraviti preko noći.

Hoće li pandemijska kriza u RH djelovati u tom smislu otrježnjavajuće na vladajući tzv. mainstream, bez obzira na to čijestranački bio? Neće i ne može. Zbog preteških posljedica što će ih državi namrijeti virusni tsunami i kritičnih okolnosti održavanja pukog hladnog pogona u gospodarstvu za što će biti neizbježno znatnije zaduživanje u svjetskih vlasnika gotovine. Koji, je li – Svjetska banka, MMF, EBRD, J. P. Morgan, Goldman Sachs, etc. – imaju svoje uvjete/diktate i već unaprijed zadovoljno trljaju ruke na svaki globalniji ekonomski poremećaj. I koje su debelo zaradile prošlom recesijom, a bonusi menadžerima bezobrazno suknuli u stratosferu.

Ako se ne stvara nova vrijednost, ekonomija će raditi u leru na zalihama i samo je pitanje trenutka/vremena kada će zalihe presahnuti, a ekonomija zatrokirati i stati. Psiholozi već primjećuju pojavu kako ljude – bez obzira gdje i kako žive, a zbog virusne ugroze trpe sve strože restrikcije tzv. svog načina života – opasno počinje psihički destabilizirati neizvjesnost.

Što će biti sutra? Hoću li oboljeti? Što ću jesti i kako podmiriti režije, ako ne radim? Koliko će sve to trajati? Može li se izdržati? Kako platiti život bez rada? Otkud, ako su ionako za vratom minusi na računu, krediti…?

h-alter

Odgovori