Mržnja na ljevicu

Mjesto gdje se nasilništvo brka s karakterom – to je definicija balkanštine. Nove dokaze istinitosti takvog opisa iz dana u dan podastire hrvatski predsjednik Zoran Milanović. No politička patologija koja posljednjih dana obuzima tog čudnovatog čovjeka u medijima je razotkrila dublji, dugoročno vjerojatno pogubniji političko-civilizacijski trend u Hrvatskoj – mržnju prema ljevici.

Milanović postaje notoran. Dopustio je sebi da političku komunikaciju u Hrvatskoj sroza na razine dvorskih luda tuđmanizma: čuvara državnog pečata Ivana Milasa, koji se u Saboru obrazovanima rugao doskočicom da “kilo mozga košta dvije marke”; Vice Vukojevića, koji je saborskoj zastupnici doviknuo: “Manje pričaj, više rađaj!”; Ante Kovačevića, koji je verbalno silovao Vesnu Pusić. Takvom vrstom govora, prosijanim kroz plitko sito intelektualne bižuterije, danas govori predsjednik Republike Zoran Milanović, čovjek – očito – suvremenog doba.

U političkom smislu irelevantno je sve što je rekao: toliko je očito da su Milanovićevi napadi plod osobne frustracije, da se čak ni HDZ njima neće okoristiti bude li želio smjenjivati ombudsmane ili demontirati neovisne institucije za zaštitu ranjivih skupina – o tome svjedoče lakonske, superiorne reakcije kojima hrvatski premijer Andrej Plenković svisoka dočekuje nedostojno Milanovićevo tračanje pred kamerama.

Ali civilizacijski, Milanovićeve su intervencije pogubne. Svojim zapanjujućim, nasilničkim, špiclovskim napadima na žene, neovisne institucije, nevladine udruge, novinare i aktiviste za ljudska prava on javnu komunikaciju degradira na razinu likvidacije, rehabilitirajući najmučnije razdoblje tuđmanizma, u kojemu je svaki nedotupavni bezimeni hadezeovac uzimao pravo ostrvljivati se na pristojne i obrazovane ljude dobre volje. Jer ako može predsjednik, jel’ tako, zašto ne bismo i mi?

Kao osoba Milanović je nevažan, ali valja ovdje razbiti predrasudu koja je plod javnoga snobizma: stereotip da je Milanović uvjerljiv, obrazovan i dobar govornik, predodžba kakvu ovaj o sebi pažljivo i pomno gradi.

Ne, on nije dobar govornik; štoviše, govoriti ne zna. Teško oblikuje suvisle rečenice – ako uopće može. U svakoj mu je nekoliko digresija. Često je teško razumjeti što želi reći, i stječe se dojam da ni sam ne zna. Javni mu je govor na rubu struje svijesti; ubacuje, muca, srlja, mijenja teme, nabacuje… A erudicija? Zašto je erudicija važna, ako dobre volje nema? Svojedobno, polovinom devedesetih, mediji u Hrvatskoj “padali su mrtvi” pred običajem Mladena Naletilića Tute da se razmeće vlastitim obrazovanjem. Taj se znao izdavati za, ono, “reć’emo”, Hrvata s karakterom. Ma vidi ti našeg Tute – obrazovan, a zajeban. “Svetsko, a naše.” Kako je to završilo, znamo. Usporedba, žalibože Milanovića, ovdje je na mjestu: predsjednik s karakterom – obrazovan, a, ono, znaš, otvoren. Iskren. E, moj brate: “Sve u bebu”. Tako treba. Nećeš majci. Reć’e on njima, mamicu im nji’ovu. Najslabijima naročito.

I tu – kod tih najslabijih – stižemo do važnijeg, a svakako skrivenijeg sloja groteske zvane “slučaj Zorana Milanovića”: do potisnute, ali snažne javne mržnje prema ljevici.

I ne treba tu citirati samo dežurne istjerivače crvenih đavola kakav je današnji povjesničar i analitičar, a svojedobni ratni špijun Herceg-Bosne Ivo Lučić, koji je – posve promašeno, uostalom – primijetio kako Milanović “ima pravo” propitivati “neke organizacije i neke ljude” koji su “postali zaštićena vrsta”. “Za primjer možemo uzeti određene nevladine udruge koje postavljaju standarde ljudskih prava. Određuju što se smije, što se ne smije, rade se gotovo pa popisi islamofoba, homofoba”, zapjevao je staru pjesmu Lučić u Večernjem listu, s uvijek istim falšim refrenom: da su često oni koji su “do ‘90. proganjali sve građansko sada moralne vertikale”. Koji su to, dakako, od Lučića nismo čuli.

Pa će tako i mlada novinarka Večernjeg lista – možda automatski i bez razmišljanja – napisati kako Milanović “zna da su mu smjer nevladine organizacije i liberalna ljevica, koju su se dosad rijetki usudili dirati”. “Rijetki usudili dirati”? Ma jeste li baš sigurni?

Ali, hajde, reći će netko, to su Ivo Lučić i Večernji list, barjaktari protuljevičarskog sentimenta. Neka bude tako, premda je i to još jedna od definicija balkanštine – da se i neistine prihvaćaju kao legitiman argument.

I zato, uistinu simptomatičan primjer ukorjenjivanja mržnje prema ljevici, koja se uvlači i u zrak koji dišemo, komentar je Ivana Violića objavljen 3. listopada na liberalno-lijevom hrvatskog portalu Telegram pod naslovom “Što to Zoran Milanović zapravo izvodi?”. Za ovu priliku nećemo ulaziti u javnu tajnu hrvatskog novinarstva, da je “Ivan Violić” pseudonim jednoga mnogo poznatijeg bivšeg opinion-makera, ali ćemo ipak napomenuti da taj nekada utjecajni hrvatski komentator također pripada liberalnoj ljevici, pa njegove kolumnističke primjedbe dobro ilustriraju stupanj do kojega je hrvatski liberalizam otklizao u desni ekstremizam centra.

Ovako dakle Violić: “Milanović je reagirao kako je reagirao (mislimo da nikako nije smio upotrijebiti sintagmu o kojoj već danima govori cijela Hrvatska), pa mu se na glavu srušio kompletni lijevi hrvatski civilni sektor, što je predsjednik iskoristio kako bi upozorio na činjenicu da veći dio hrvatskog lijevo liberalnog civilnog sektora uglavnom ništa ne radi, i da živi od državnog proračuna i donacija.”

Ništa od toga nije istina, i avatar Violić to vrlo dobro zna. Nije istina da “veći dio hrvatskog lijevo liberalnog civilnog sektora uglavnom ništa ne radi”. Ta nije li Milanović Gong i napao zato što jest radio – njega i momke prijavio Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa jer su posjećivali Klub Dragana Kovačevića – a ne zato što nije radio? Dokaza o ozbiljnom i predanom radu “hrvatskog lijevo liberalnog civilnog sektora” moglo bi se navoditi unedogled – samo, valjalo bi prvo odgovoriti na pitanje: što je uopće to “hrvatski lijevo liberalni civilni sektor”? Takvo što ne postoji – postoji “civilni sektor”, čiji je raznoliki rad osovljen oko zaštite ljudskih prava, a postoji i ono što “civilni sektor” nije – desničari angažirani na razgrađivanju, zamagljivanju i kljaštrenju ljudskih prava i socijalne pravde. Ti su ljudi, a ne nikakav objektivan uvid, nametnuli javni privid navodnoga postojanja “lijevo liberalnog civilnog sektora”, nametnuli ga od Hrvatske do Trumpove Amerike. Ali takvo što, ponavljamo, ne postoji – postoje organizacije koje ljudska prava štite i unapređuju, i one koje ljudska prava ruše, suzuju, kleveću i opanjkavaju.

Violić nastavlja: “Feral Tribune, kao svojedobno vodeći aktivistički medij u zemlji, godinama je živio isključivo od naklade, dok se rano otvoreno društvo, ono iz devedesetih, iznimno hrabro i zaista beskompromisno borilo protiv svih mogućih devijacija Tuđmanova sustava. Takav je civilni sektor zaista imao smisla”. Ni to nije istina. Nije Feral Tribune “godinama živio isključivo od naklade”. Štoviše, da nije bilo Otvorenog društva, ne bi Feral Tribune dočekao 1996, nakon što su ga prikliještili porezom na pornografiju. Zašto onda Violić to tvrdi? Da prikrije vlastito desnilo, jer valja se izdati za liberala, a za liberalno društvo nema bolje ulaznice od Ferala – pa hajdmo ga onda i krivotvoriti, sve da perjanicu slobodarstva iskoristimo kako bismo skliznuli niz dlaku današnjim progoniteljima slobode. Lukavo, možda – ali ne dovoljno lukavo.

I tako – dok se “otvoreno društvo, ono iz devedesetih, iznimno hrabro i zaista beskompromisno borilo protiv svih mogućih devijacija Tuđmanova sustava” ovo današnje – “koje najglasnije reagira na nepristojnu formulaciju predsjednika Republike, u zemlji koja vrišti korupcijom, doima se dosta besmisleno i benigno”, poentirat će Violić.

Nikada se “otvoreno društvo iz devedesetih” nije borilo protiv korupcije, koja hrvatskom devedesetih nije vrištala ništa manje nego danas – štoviše. Ondašnje su se nevladine organizacije borile protiv ratnih zločina, samovoljnog ubijanja i istjerivanja iz stanova, takvo je to vrijeme bilo.

Ali tko mari za istinu – nije važno biti precizan, nego smisliti “argument” da opanjkaš današnje civilne organizacije, koje su, eto “besmislene i benigne”, jer “najglasnije reagiraju na nepristojnu formulaciju predsjednika Republike” i navodno se ne bore protiv korupcije. Samo što, eto, nije točno da današnje civilne organizacije “najglasnije reagiraju na nepristojnu formulaciju predsjednika Republike”. Ponavljamo još jednom – Zoran Milanović napao je Gong ne zato što je kritizirao njegov mizogini i otrovan javni govor, nego zato što je njega i bratiju prijavio Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa – a što je to, ako nije borba protiv potencijalne korupcije?

Pa baš je Gong, da ostanemo na Milanovićevu omiljenom primjeru, nedavno udario u samo srce institucionalne političke korupcije, kada je angažirao relevantne stručnjake za izborni sustav s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Gorana Čulara i Bertu Šalaja, koji su argumentirali da je hrvatski izborni sustav – protuustavan. Što je to, ako nije borba protiv korupcije?

Moglo bi se tako unedogled. No i ovo je već dovoljno da razotkrije skrivene motive navodno liberalnog komentatora: njegova navodno lijeva kritika navodno lijeve kritike navodno lijevog Milanovića, opskrbljena – a čime bi drugim – neistinama i površnostima, motivirana je samo jednim motivom, koji od agitatorstva prerasta u mentalitet: mržnjom prema ljevici.

tacno

Odgovori