Miljenko Jergović: Josip Manolić, superjunak ne ide preko reda

Prizori iz dubokoga srednjeg vijeka. U gradu pod opsadom, razrušenom od potresa, nebrige i lijenosti njegovih vladara, vrijeme je beznađa i gladi. Oko zajedničkog kazana skupljaju se i jedu, takav je društveni dogovor, stari i bolesni. Oni koji bi inače svisnuli od bolesti i gladi. A poslije se, u sumrak, kada se sav taj jad raziđe, počinje dovlačiti ološ: krijumčari, krivotvoritelji, lažljivci, kradljivci armature, rektori, savjetnici, župani, burilovići, stričevi iz Amerike i njihove žene, koji, kršeći ono posljednje na čemu se još drži grad, prije nego što se uruši, padne ili pretvori u ludnicu, dolaze na žderilo koje im ne pripada. Običan svijet ih najprije gleda sa zaprepaštenjem: kako im nije baš nimalo neugodno? Ali oni će, za razliku od nas, preživjeti.

To, međutim, nije kraj pripovijesti. Gazde od zajedničkog kazana, sve neka gradska elita, koja je i sama dobro najedena, jer od njihovog preživljavanja ovisi život grada, stižu da opravdaju taj ološ koji uzima nešto što mu ne pripada. Govore da su se oni tu zatekli slučajno, govore da im je dano žderilo, samo zato da se ne baci. Bilo bi grehota baciti. Nekršćanski bi to bilo.

A gradski suci i neki Kaić, posvećenik Hipokratove zakletve, govore zatim da se oko imena tih krijumčara, krivotvoritelja, župana i rektora, tih burilovića i neburilovića, nemamo pravo raspitivati, jer da je to tajna. I da tu nikoga ne možemo tužiti, jer da bismo prethodno morali dokazati tko je uopće tu njihovim neovlaštenim žderanjem oštećen. Tko je ostao gladan u gradu bez zrna žita? To je za suce i kaiće, za capake i markotićke, teško pitanje, oko kojeg bi trebalo koncil sazvati.

Tako bismo, bez velikih intervencija u scenografiju, mogli sredinom veljače 2021. iskoristiti Zagreb za uprizorenje srednjevjekovne groteske. Jedva da bi se tu nešto moralo mijenjati u dramaturgiji. Samo bi rekvizita bila ponešto drukčija. Jer umjesto kazana, za koji u sumrak stiže elita gora od rulje, da bi se do sita nažderala, imamo cjepivo s dna ampula. Po koje elita dolazi da bi se pred svim licima grada i zemlje, ali i pred svim tim stožerašima, hipokratovcima, svršenim medicinarima s visokim idealima, te kršćanima, preko reda, mimo reda i mimo svake ljudskosti, cijepili. Uz to odvratno, prljavo cinično i naravno lažno objašnjenje: da se cjepivo ne baci! Žrtvuju se, jer su ne navikli žrtvovati za ovaj nezahvalni narod, za nezahvalne i bijedne građane ovoga duboko potresenog i ožalošćenog grada, pokraj kojih bi se cjepivo bacalo štakorima i teklo bi kanalizacijama.

U svemu tome odnekud javlja se čudna, krajnje živopisna figura Josipa Manolića. Nekadašnji stari partizan, opasan udbaš, čuvar stotina tajni, privatnih i kolektivnih, potom osnivač HDZ-a, potpredsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske u vrijeme kada je prestajala biti socijalistička, pa prvi predsjednik Vlade Republike Hrvatske… Sve do u novo tisućljeće, Josip Manolić bio je stvarna povijesna i politička figura. Ovome njegovu pratitelju i piscu sasvim nezanimljiva. Jer takvi su nalik kamenim ili brončanim bistama. Ne saznaješ o njima ništa što oni ne žele da znaš. O tom je Manoliću nemoguće bilo napisati pripovijetku. Ne zanimaju me ljudi o kojima se ne može napisati pripovijetka, kratka priča, makar crtica.

Ali onda je Manolić poživio. Već negdje oko njegove devedesete stvarna se ljudska egzistencija, ona koja je sklona truljenju, jer je načinjena od krvi, mesa i kostiju, počela pretvarati u nešto drugo. Kako se počelo primjećivati da dugo živi, tako je Manolićevo postojanje na zemlji i u javnosti poprimalo neke nove, drukčije oblike. Nije to više bio onaj čovjek, ni stvarni čovjek, rođen od oca i majke, nego sve više lik iz stripa, iz vica, iz tramvajske i autobuske legende, koji se tek posredno ticao onoga davnog Josipa Manolića. Pojavljivao se na vrtnim primanjima nekoliko predsjednika Republike, davao je kriptične izjave, koje su katkad podsjećale na Sfinginu zagonetku, a katkad su naprosto bile istinite. Taj Manolić, za razliku od većine ljudi koji dožive duboku starost, nije bio lik iz nekog prošlog vremena. On je bio lik koji je izvan vremena.

Preživljavao je u tom dobu osobne tragedije. Požar u domu. Smrt supruge, jedne pa druge. I nije ga ubilo ono što ubije većinu staraca. Ne samo da je u odnosu na privatne okolnosti bio tvrd kao svinga i kao kamena ili brončana bista, nego je istu čvrstoću pokazao u odnosu na okolnosti koje sugeriraju propast svijeta, onog globalnog i ovog našeg malog lokalnog, zagrebačkog i hrvatskog. Zahvaljujući tome počelo ga se doživljavati kao pop zvijezdu. Taj Josip Manolić, nestvaran kao duh i prisutan kao bista, postao je za dokone portale i za čeljad koja živi i preživa po društvenim mrežama, jedan od temeljnih likova u fikciji koja se naokolo rađa oko potresa i epidemije koronavirusa. Manolića se sjetimo, i njegove stotinu i jedne godine, da bismo rastjerali vlastiti strah i nelagodu. On nam pomaže da razvedrimo svakodnevne užase. Pomaže nam da se smirimo i saberemo, da shvatimo da možda i nismo prve sljedeće žrtve velike imaginarne klanice, koja je već davno otvorena u Wuhanu, i neće joj biti kraja, jer ne kolje nas virus, nego nas kolju oni koji se preko reda cijepe i koji na taj način ruše temelje našeg opstanka, naše ljudskosti i naših kršćanskih i nekršćanskih uvjerenja. Oni i njihovi cinični pokrovitelji, stožeraši i hipokratovci, direktori i šefovi nadležnih bolnica i klinika, tom laži – cijepili smo ih da se cjepivo ne baci! – ruše društvo. I počinjemo živjeti u divljaštvu. Divljaštvo je kraj svega.

Josip Manolić, međutim, na novinarsko pitanje o cijepljenju veli da će se cijepiti kad na njega dođe red. Po tome se ovaj stogodišnjak razlikuje od tridesetosmogodišnjeg savjetnika Kolinde Grabar Kitarović, koji se cijepio kad je htio. Razlika između onih koji svoje postojanje nastoje uskladiti s iluzijama društvenog reda, i onih koji rade što hoće i kad hoće, prva je razlika između civilizacije i pećine. Kada je tonuo Titanic, a bilo je to osam godina prije Manolićeva rođenja, časnici su oružjem branili muškarcima da se ukrcaju u čamce za spasavanje. Prvo žene i djeca! Premda je bilo savršeno jasno da na muškarce neće doći red, da će se oni utopiti, i da sam ceremonijal nema praktičnog smisla. Ali da su od njega odustali, ti bi ljudi prestali biti ljudi. Potpuno je ista stvar sa cijepljenjem – da se ne baci! I kad onaj cinični zubar kaže da bi se bacilo da se Boras i njegova žena nisu cijepili, i kad onaj šef Rebra kaže to isto, i kad to govore svi ti zagrebački liječnici, koji su se odlučili ponašati suprotno časnicima na Titanicu, valja im mirno reći ono što ih spada. Ja im to, evo, glasno govorim, ali ne zapisujem – jer je utuživo. I treba im reći da je bolje da se cjepivo baci, kao što je bolje da čamci na brodu koji tone ostanu poluprazni, nego da prestanemo biti ljudi i pretvorimo se u živinu. Živinu nije moguće oljuditi, upristojiti, kristijanizirati, oblikovati u zajednicu… Živina je živina.

Zašto se nasmijemo kad pročitamo da Josip Manolić kaže da će se cijepiti kad na njega dođe red? Zato što nam on nije stvaran. Zato što je taj Josip Manolić godinama već lik iz bajke. Iz stripa. Ili iz nekoga vedrog novinskog romana u nastavcima, kakvi se već odavno ne pišu. I on nam, bolje od priručnika za samopomoć i priručnika za samokontrolu, pomaže da živimo. Manolić je motiv internetskih meme-ova, njegove fiktivne i fikcionalne poruke prenose se po društvenim mrežama, on je nestvarna pojava koja ljude tješi i umiruje pred užasom i poniženjima stvarnoga života. Manolić je jedna od, u žanrovskom smislu, najneobičnijih pojava našega doba i našeg živog pučkog pripovjedalaštva. Živ je čovjek, a imaginaran poput Petra Pana. O toj pretvorbi Manolićevoj iz bivšeg političara i policajca u superjunaka čija moć je starost vrijedilo bi pisati. U pojavi superjunaka ogledaju se želje, čežnje i frustracije nemoćne njegove publike.

jergovic

2 comments

    • Maki on 24.02.2021 at 07:45

    Nadživio je Tuđmana i napisao memeoare u kojima je i krivousti. I to je njegova ostavština. Neka živi.

  1. Odlično Jergoviću : slika nije potrebna jer u ovih 100 god objavljeno je dosta slika iz svih vremenskih razdoblja……Sada, taj isti Manolić koji je nadživio skoro samoga sebe, postaje ” junak našeg doba ” kao mumificirani ostatak nekog poštenog vremena i zaboravljenih benefita……

    On čeka svoj red pa ma što to značilo na kraju

Odgovori