Mi, Hrvati: ideološki pogubljeni, nepristojni čak i vulgarni

Velika je polemika o tome što nas povezuje u zajednicu. Jesmo li država jednog naroda ili smo država građana čija je privatna stvar izbor narodnosnog identiteta? Da li nas povezuje prošlost, čak nejasna a davna prošlost, ili nas povezuje budućnost i sudbina?

U govorima i u navijanju viče se ”Mi, Hrvati”. Sama po sebi to je patriotska i benigna poruka koja nas povezuje u žaru nadmetanja. Isti poklič u žaru izborne kampanje već pomalo miriši na demagogiju i nacionalizam, a u nekim prilikama postaje prkosni izazov.

Tko smo to mi? Nas se općenito zove narodom, naše stvarne razlike su velike, a zajednički nazivnik zamršen. Stvarno smo zamišljena, a ne realna zajednica života.

Čine li nas zajednicom naši neprijatelji ili različiti, oni koji nisu mi? Ili nas zajednicom čini sloboda u kojoj možemo biti pojedinci koji žive uz druge, s drugima i za druge – a da istodobno ostajemo svoji i osobno slobodni.

Čine li nas zajednicom naši neprijatelji ili različiti, oni koji nisu mi? Ili nas zajednicom čini sloboda u kojoj možemo biti pojedinci koji žive uz druge, s drugima i za druge – a da istodobno ostajemo svoji i osobno

Ne bih htio sve zakomplicirati i odvući temu na skliske terene i nejasne zaključke jer želim ukazati na to da se usklik ”mi, Hrvati” tumači, mislim, prilično idiotskim načinom političke identifikacije. Jer mi, Hrvati, se razlikujemo: neki su bogati i sretni, neki su u oskudici i nezaposleni, neki su mladi i bez ožiljaka, neki su previše iskusni i zasićeni obećanjima.

Tko nas je opljačkao privatizacijom? Sve Hrvati. Zar su inovjerci bespravni graditelji? Hrvati tuku žene.

Razlikujemo se i u sasvim jasnim određenjima porijekla. Uz sva seljenja i protjerivanja, traganjem za sigurnim mjestom, slobodnom zemljom ili poslom, naši preci su postali Hrvati, a neki se odselili i prihvatili drugi identitet

Nema biološke vrste Hrvata, razlikovanja prema genima, preci su nam stizali različitim putevima, možemo se razmnožavati sa sasvim različitim rasama.

Neki su više određeni regionalnom kulturnom identifikacijom: Dalmatinci se dosta razlikuju od Slavonaca, Istrijani od Zagoraca. Nekad se ne razumijemo u sasvim doslovnom smislu jer neki radije govore dijalektom nego standardnim govorom. Hrvati su u izbornim većinama i manjinama, građani koji nisu Hrvati biraju predsjednika, gradonačelnike i zastupnike.

Jesmo li to sve mi? Da li nas u jedno povezuju knezovi i vazali? Jesu li se li se naši preci sastali i napisali Pacta Conventu, tko ih je odabrao i u čije ime su se neki odlučili i priznali mađarske, ili kasnije, austrijske vladare? Nije bilo ni plebiscita ni referenduma. Je li to doista temelj države? Ili je postojao narod bez države?

Problem počinje kada se država izjednači s narodom. Racionalno i stvarno. Državom nas ne čine propisi nego vjerodostojnost vlasti nad svima. Vlast nije od Boga, i nije temeljena na vječitoj žudnji za državom (kojom? čijom?), nego je rezultat slobodnog izbora pojedinaca i općeg uvjerenja da su izbori legitimni zbog poštenih pravila (to je ipak stvarno upitno?) i ravnopravnosti (a mediji, financiranje?).

Nema nikakvih izbora, nema nikakve odgovornosti ako sve prekriva riječ ”mi”. Ni političari, ni dužnosnici, ni institucije, ni nogometni klubovi, ni udruge skupljača leptira, makar su u nazivu hrvatski, nisu sastavljene od samih Hrvata.

Velika je polemika o tome što nas povezuje u zajednicu. Jesmo li država jednog naroda ili smo država građana čija je privatna stvar izbor narodnosnog identiteta? Da li nas povezuje prošlost, čak nejasna a davna prošlost, ili nas povezuje budućnost i sudbina?

Nema hrvatske fizike, hrvatske medicine (”znanost je ili univerzalna ili nije znanost”). Dobrodošli su svi koji znaju, koji hoće i koji mogu obaviti posao za zajednicu. Konstrukcijski element države je građanin i pojedinac, a mitski element je identitet i porijeklo, usud povijesne zbilje i slično, povijesne silnice, sudbine i snovi nacije.

U knjizi Jevgenija Zamjatina ”Mi”, jednom beskrajno zbrkanom djelu, koje mogu čitati tek uz uputu da tražim ono što piše između redova, prikazuje se društvo u kojem je pojedinac suvišan i nepotreban. Važno je samo društvo, njegova nejasna prošlost i budućnost u kojoj su ljudi nepotrebni.

Svi bi trebali biti ”Mi”, iako je takvo jedinstvo u detaljima nemoguće, a kao program, to je zahtjev da mislimo isto, da osjećamo zajedno i da nismo svoji nego naši.

Autor je iz SSSR-a pobjegao na Zapad i nije opisivao Hrvatsku. Prema istom, obrascu i ideji pisali su Orwell i Huxley. Roman je napisan 1921. godine i futuristički je prikaz moguće budućnosti staljinizma.

Nije to Hrvatska ali u nekim riječima naših vođa zlobni čitatelj koji mrzi sve hrvatsko, prepoznat će opasnost. Ne mogu braniti, niti tvrdim da nakon sto godina ijedno društvo danas slijedi takav obrazac.

Takvo društvo nije nastalo u takvom čistom obliku represije, jer iskustvo potvrđuje da je takav program laž i zavaravanje, a kada bi i nastalo, to bi bila država stvarne nesloge i nesigurnosti – totalitarna tiranija. Zamjatin je možda na vrijeme primijetio neke opasnosti, no u svom neznanju i mašti, nije baš sasvim pogodio. Možda se one zbog upozorenja nisu ni dogodile.

Recimo, njegovo društvo, on ga naziva Jedinstvenom Državom, odvojenom staklenim zidom od divljeg svijeta, živi zajednica istog porijekla, istih uvjerenja i ideala. Svi misle isto. Vjeruju u mudrost i nepogrešivost vođe nazvanog titulom Dobrotvor koji se bira aklamacijom i neposredno od naroda.

Cilj države su veliki poduhvati, prije svega izgradnja broda Integral, i svi se moraju podrediti tom cilju. ”Duboki smisao je upravo u neslobodnoj estetskoj podčinjenosti, idealnoj neslobodi. I ako je točno da su se naši preci prepuštali igri u najnadahnutijim trenucima svog života (religiozne misterije, vojne parade) onda to znači samo jedno: instinkt neslobode je od davnina organski svojstven svakom čovjeku…” (Zamjatin).

Nema hrvatske fizike, hrvatske medicine (”znanost je ili univerzalna ili nije znanost”). Dobrodošli su svi koji znaju, koji hoće i koji mogu obaviti posao za zajednicu. Konstrukcijski element države je građanin i pojedinac, a mitski element je identitet i porijeklo, usud povijesne zbilje i slično, povijesne silnice, sudbine i snovi nacije

Bitka tko će biti Dobrotvor je stalna i bespoštedna. Ideja da nam je zadatak graditi državu a ne obožavati Dobrotvora, ima uspone i padove. Institucije odumiru, kržljave i propadaju ali broj i veličina Dobrotvora raste.

Oni koji neprestano tvrde da moramo misliti isto, biti jedno i da drugima treba začepiti usta i otjerati one koji kritiziraju državu ili vladu, takvi valjda ne shvaćaju da govore gluposti i ne misle da je politički pluralizam prirodno stanje, da su razlike u interesu, mišljenjima i izražavanju mišljenja pretpostavka demokracije.

Oni ekstatično pozivaju Hrvatice i Hrvate, a tiho dodaju i druge, no to nije samo zavjera dodvoravanja instinktu roda, već je prikrivanje istine da se baš mi Hrvati razlikujemo, jer se razlikujemo kao bogati i siromašni, stari i mladi, uhljebi i nezaposleni.

Poziv na jedinstvo nije poziv na slogu i tolerantnost, svi k’o jedan priliči sletovima, a ne politici. To je poziv na zaborav i sljepilo.

”Jedinstven narod uljudan
na misi smo svaki dan
čak i aveti iz prošlosti
ne mogu nam napakostiti
a ljudska prava
i rasizam ukinuti
Za dom spremni
jer to smo mi Hrvati

Sami sebi dovoljni
nikom drugom povoljni
ideološki pogubljeni
nepristojni čak i
vulgarni
puni mržnje prema svakom
koji isto ne misli
to smo mi Hrvati

(Tekst pjesme Renea Bitorajca – ”Mi Hrvati”).

autograf

2 comments

  1. Navijači su MI tipovi. Pobijedili smo ih, izgovara tip sa šalom kao da je on bio na terenu. Kolektivizam krda.

  2. “Velika je polemika o tome što nas povezuje u zajednicu. Jesmo li država jednog naroda ili smo država građana čija je privatna stvar izbor narodnosnog identiteta? Da li nas povezuje prošlost, čak nejasna a davna prošlost, ili nas povezuje budućnost i sudbina?” … ma samo genije ovako rezonira!

Odgovori