Kako nas je ekstremna desnica uvela u Europu

Nakon što je otprilike 2013. dospjela u politički mainstream, hrvatska ekstremna desnica posustaje i čini se da se vraća na marginu. Boris Postnikov podsjeća kako je uopće dospjela u središte zbivanja kroz rekapitulaciju njezinih pobjeda i poraza u posljednjih sedam godina.

Izbor Zorana Milanovića za predsjednika Hrvatske prvi je elektoralni poraz desnice još od 2011. godine. U međuvremenu, HDZ je – što sam, što u koalicijama – dobivao najveći ukupni broj glasova na čak osam uzastopnih izbora, od parlamentarnih i evroparlamentarnih, preko predsjedničkih pa sve od onih lokalnih i regionalnih. Zato Milanovićev trijumf znači mnogo više od osvajanja ceremonijalne državne dužnosti: on predstavlja preokret. A taj je preokret toliko snažan i važan da se nekima čak učinilo kako bi Milanovićeva pobjeda mogla najaviti ništa manje nego zaustavljanje kompletnog desničarsko-populističkog vala koji se godinama širi Evropskom unijom i potapa prvenstveno njene novije, istočne članice.

Ekstremna desnica posustaje

Ma koliko ova očekivanja bila pretjerana, činjenica jest da je Zoran Milanović u izbornoj kampanji igrao prvenstveno na revolt, umor i strah široke lijevo-liberalne javnosti pred ekstremno desnom pošasti: odatle centralni slogan o “normalnoj Hrvatskoj”, odatle isticanje elementarnih “civilizacijskih vrijednosti” umjesto političkog programa. I strategija je – za razliku od nekih ranijih Milanovićevih pokušaja podilaženja domoljubnim desničarima – evidentno upalila. Odluka budućeg predsjednika da nam se pretpremijerno ukaže na svečanosti otvaranja projekta Evropske prijestolnice kulture u Rijeci, na proslavi režiranoj u duhu jasnog ikonografskog raskida s konzervativnom kulturnom paradigmom, zato je sasvim logična i na neki način naznačuje smjer legitimacije te obnovljene, “normalne” Hrvatske. Ukratko, ono što se moglo naslutiti već nakon prošlogodišnjih evroparlamentarnih izbora, na kojima su lijevoliberalni kandidati prošli daleko bolje nego što su sami očekivali, sada se ostvaruje: tvrda desnica očito posustaje, teže prati tempo, gubi inicijativu. Ne samo u arenama visoke politike, nego i dolje, na ulici: nakon niza desničarskih civilnodruštvenih inicijativa, skupljanja potpisa, referenduma, demonstracija i marševa, prošle su godine prosvjedi, kao što smo na Biltenu već pisali, ponovno bili usmjereni prema progresivnim ciljevima poput čuvanja ženskih i radničkih prava, obrane slobode govora, zaštite manjina. Čini se, zapravo, da je u sukobu s ekstremnom desnicom ostala još samo jedna važna fronta, a ona poprečno siječe prostor najveće koncentracije političke moći u zemlji, vladajući HDZ: ako uvjereno umjereni Andrej Plenković ovog proljeća na unutarstranačkim izborima uvjerljivo porazi Tomislava Karamarka i Miru Kovača, kao što to prve ankete predviđaju, čitava bi domaća politička scena nakon dugo vremena mogla postati milanovićevski “normalizirana”. Ekstremnoj desnici ostat će još poneka isturena utvrda, poput Hrvatske radiotelevizije, ali generalno će biti potisnuta u svoje prirodno stanište: nakon nekoliko godina provedenih u političkom mainstreamu, vratit će se, barem privremeno, natrag na marginu. I možda je upravo zato ovo dobar trenutak za malu rekapitulaciju njezina uspona koji je započeo najkasnije 2013. godine, histeričnim antikomunističkim ispadima tada novoizabranog predsjednika HDZ-a Karamarka i homofobnim referendumom Željke Markić, nastavio se jednoipogodišnjim šatoraškim performansom veterana i agresivnim masovnim prosvjedima poput marša na Agenciju za elektroničke medije, a vrhunac dohvatio 2016., kada je HDZ u koaliciji s Mostom držao vlast.

Najveći šok, čini se, ipak je prije sedam godina bila izazvala referendumska inicijativa Markićine U ime obitelji. Ulazak ultrakonzervativaca na civilnodruštveni teren i preuzimanje čitavog seta taktika i alata od ljudskopravaških udruga koje su se bavile zaštitom manjina ne bi li se isto oružje sada upotrijebilo protiv manjinskih prava djelovalo je posve neočekivano. No ono je bilo – pokazat će se – dugo i pomno planirano. Referendumska inicijativa prikupila je oko 750 hiljada potpisa, dvostruko više nego što je potrebno za raspisivanje referenduma. Nešto više, oko 950 hiljada ljudi, glasalo je zatim za ustavnu definiciju braka kao zajednice muškarca i žene: protiv je bilo upola manje. Nakon sedam godina radikalno-desničarskog terora može zvučati pomalo čudno, ali taj prvi civilnodruštveni uspjeh ostao je sve do danas najveći, a skoro i jedini: inicijativu “Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara” koja je otprilike u isto vrijeme tražila ustavna ograničenja prava nacionalnih manjina zaustavio je Ustavni sud, dok inicijative “Narod odlučuje” i “Istina o Istanbulskoj” prije dvije godine nisu prikupile dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma. U istom periodu – s druge strane – referendumskim je sredstvima ostvareno nekoliko itekako važnih ciljeva: zahvaljujući suradnji sindikata i udruga spriječeni su autsorsing čistačica i monetizacija autocesta 2014., a prošle je godine uspjela i sindikalna inicijativa “67 je previše!”. Referendum je tako ostao ključna poluga u borbi protiv antiradničkih politika i planova rasprodaje zajedničkih dobara: posve nasuprot prijeziru prema zatucanim i nazadnim narodnim masama koji se one 2013., nakon uspjeha Markićina referenduma, širio medijima.

Na razini visoke politike, jedini uspjeh “nove” desnice do danas je pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima 2015., a i ona je ostvarena mizernom prednošću od 1,48 posto. Krajem te godine, najveći broj glasova Karamarkova HDZ-a na parlamentarnim izborima zapravo je djelovao poput poraza: ispostavilo se da je militantna, antikomunistička, antijugoslavenska retorika bivšeg policajca i obavještajca privukla samo 750 hiljada glasača, ali je zato na suprotnoj strani ideološkog spektra mobilizirala čitavu lijevoliberalnu scenu koja je najednom bila spremna oprostiti Kukuriku-koaliciji prethodni, poprilično neuspješan mandat na vlasti. Naposljetku, koalicija pod vodstvom tadašnjeg premijera Milanovića vratila se iz golemih anketnih zaostataka i umalo odnijela relativnu pobjedu: HDZ je u parlamentu osvojio samo tri zastupnička mjesta više, isključivo zahvaljujući glasovima iseljeništva. Karamarkov navodni povratak na put Oca Domovine Franje Tuđmana i usplahireni popratni refreni s ljevice o tome kako se “vraćaju devedesete” pokazali su se dakle promašenima, i to iz čisto numeričkih razloga: u devedesetima, Tuđman je vladao daleko komfornije, uredno osvajajući više od milijun glasova. Za razliku od svoga uzora, Karamarko je bio prisiljen sastaviti vladu pod ucjenjivačkim uvjetima manjeg partnera, Mosta Bože Petrova. Pobjeda je stoga izgledala kao debakl: stranka koja je u izbore ušla na čelu pravovjerno hrvatske Domoljubne koalicije završila je u vladi pod vodstvom međunarodnog menadžera koji hrvatski jedva natuca. Činjenica da se takva vlada raspala za samo pet mjeseci samo je potvrdila potkapacitiranost tvrde desnice za ozbiljno vođenje državne politike. A nakon tog raspada, njena je putanja kratkosilazni niz političkih poraza.

Naličje tranzicijskih zabluda

U oštroj suprotnosti s rezimeom radikalno desnih političkih pokušaja, koji se svode na samo dva uspjeha i gomilu promašaja, stoji činjenica da su desničari kroz posljednjih sedam godina potpuno promijenili famoznu “društvenu klimu”: koordinate javne rasprave su ispreturane, pomaknute su granice prihvatljivog i dopustivog, naizgled neupitne vrijednosti izložene su frontalnom napadu. Ili – rečeno liberalima bliskom figurom – srozani su “civilizacijski standardi”. A taj trend, neovisno o političkim posrtanjima desnice, nije lako preokrenuti. Čini se da je šok pritom proizlazio iz dubokog uvjerenja u ireverzibilnu pravocrtnost civilizacijskog napretka koju poznajemo još i pod šifrom “tranzicija”: nešto poput dugog i izazovnog, ali načelno sigurnog putovanja prema visokim evropskim vrijednostima, bez povratne karte. Zato, iako je moguće na različitim razinama otkrivati razloge radikalno-desničarske “kontrarevolucije”, od efekata globalne kapitalističke krize do lokalnih posljedica sanaderovske korupcije, ona na kraju uvijek izgleda kao neočekivano naličje ovdašnjih tranzicijskih zabluda. Nije slučajno, uostalom, što je labavo povezana “nova” radikalna desnica na potezu od proračunate Željke Markić do histeričnog Karamarka u javnost provalila upravo 2013. godine, kada je duga i teška pretpristupna avantura okončana, a Hrvatska postala članicom Evropske unije. Istaknuto je već mnogo puta, ali vrijedi ponoviti: proces koji se pripremao praktično od proglašenja nezavisnosti, koji je imao osiguranu nadstranačku parlamentarnu podršku, koji je koštao goleme novce, koji je podrazumijevao svakodnevnu žestoku propagandu i lobiranje, na koji se manje-više svodio čitav politički život države i koji je istovremeno predstavljao njenu najpoželjniju i jedinu moguću perspektivu, naposljetku je, na referendumu o pristupu Uniji, dobio podršku manje od trećine ukupnog broja glasača. To teško da može biti slučajnost ili krivnja zatucanih, neobrazovanih masa: proces pristupa Uniji naprosto nije bio utemeljen na čvrstoj i širokoj demokratskoj bazi. Najednom je zijevnuo golemi procjep između birokratiziranih operacija političkih elita i svega onoga što bi, u različitim okolnostima, mogla značiti autentična volja naroda. U taj procijep svoju je političku interpelaciju umetnula nova, radikalna desnica. Primjer koji to najpreciznije sažima opet se tiče referenduma. Uoči glasanja o pristupu, 2010. godine, Sabor je izmijenio hrvatski Ustav ukinuvši odredbu prema kojoj je referendum valjan isključivo ako na njega iziđe više od polovice glasača. Klauzula izlaznosti uklonjena je jer su se elite pribojavale nezainteresiranosti naroda za uspjeh sudbinskog tranzicijskog projekta: s punim pravom, pokazalo se, jer da nije bilo te ustavne promjene, Hrvatska ne bi ušla u EU. Čim je prag izlaznosti uklonjen, međutim, priliku je iskoristila homofobna inicijativa U ime obitelji kako bi, usprkos relativno niskom odazivu od samo 38 posto, unijela u Ustav heteronormativnu definiciju braka. Ironija ovog obrata je ubitačno otrovna. Zato što je Ustav promijenjen kako bi jedan referendum uspio, drugi je referendum uspio promijeniti Ustav: zato što je kompletnim pretpristupnim procesom u ime visokih evropskih vrijednosti upravljala elitna manjina, prva neizravna posljedica tog procesa bila je provala većinskog šovinizma. A ukoliko je prvu posljedicu predstavljala Željka Markić, druga ima lice Karamarka: njegova paranoidna antikomunistička platforma bila je kopija sličnih i uspješnijih modela osvajanja vlasti u postkomunističkim zemljama-članicama poput Poljske ili Mađarske, ponešto prilagođena lokalnim specifičnostima. Ukratko: nakon dugih godina čekanja, strpljivog tranzicijskog nadanja i mukotrpnog napredovanja, Hrvatska se odjednom obrela u izvrnutoj verziji vlastitih fantazija, usred Unije povampirenih desničara. U prvi mah, reakcija na takav šok sastojala se u relativno popularnoj pripovijesti o tome kako smo “mi”, nepopravljivi Balkanci, samo pokazali svoje pravo lice čim su nadzornici iz Bruxellesa, pripustivši nas u elitno društvo, prestali paziti na to kako se ponašamo. U posljednje vrijeme, međutim, nakon svega što je Unija pokazala, nakon bodljikavih žica i Brexita, nakon francuskog Nacionalnog zbora i njemačkog AfD-a, nakon skandinavske ekstremne desnice i austrijskog FPÖ-a, nakon Poljske i Mađarske, nakon antiimigrantskih prosvjeda i revizionističkih rezolucija, ta je pripovijest postala neuvjerljiva. Pomalo paradoksalno, na kraju skoro da ispada kako nas je u Evropu uvela radikalna desnica. A u završnom, bizarnom preokretu, sada se – vidjeli smo – od Milanovićeve pobjede očekuje da najavi ništa manje nego okončanje kompletnog desničarsko-populističkog vala koji se širi Evropskom unijom.

Ono što je novoizabrani predsjednik obećao, međutim, samo je povratak na staro: “normalna” Hrvatska, skrojena po mjeri nakratko prokockanih civilizacijskih standarda. I zato, dok predsjednik posjećuje evropske kulturne priredbe, a Hrvatska se kreće unatrag prema vlastitoj izgubljenoj boljoj budućnosti, dok se sprema postati iznova normalizirana zemlja u kojoj radikalnoj desnici pripada politička margina umjesto mainstreama, nije loše prisjetiti se kako je ta desnica uopće ušla u maticu zbivanja. A ušla je, između ostaloga, i zato što smo predugo bili vjerovali u tlapnje o visokim evropskim vrijednostima, apstraktnim civilizacijskim standardima i posttranzicijskoj “normalnosti”.

bilten

5 comments

Skip to comment form

  1. – Izbor Zorana Milanovića za predsjednika Hrvatske prvi je elektoralni poraz desnice još od 2011. godine.

    Sljedeći poraz će biti na parlamentarnim izborima. I? U EU deset – petnaest posto desničara utjeće na politiku svojim stavovima isključivosti i mržnje. U lijepoj našoj 30-35 posto. Nema govora o porazu.

  2. Iz tvojih usta ubožje uši! Samo nam On još može pomoći!

  3. Milanović je neo liberal,hrvatski nacionalist,a takvi nisu kolektivisti,on bježi od kolektiva ,od socijale,od partije kao vrag od tamjana.

    Uostalom,on je isticao dedu ustašu,govorio o Srbiji kao šaki jada uspoređujući ih sa Hrvatima reće kako su samo u jednom sportu bolji.I u ničemu više.Milanovića je upravo radi toga u drugom krugu izabrala hrvatska desnica,i on to zna.Zato je ponizan i zahvalan.

    1. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Molim se za svakoga tko pokusa ovaj napoj.

  4. Božinovićev glavni čovjek postaje Milanovićev glavni.Bato unatoč pozamašnoasti godina,u pelenama si.

Odgovori