«

»

sij. 18 2019

Kako je metastazirao sustav ‘preko veza i preko reda’ i zašto će se, nažalost, ponavljati slučajevi poput onog iz Metkovića

Netom pred Božić snašla nas je potresna vijest o malenom Gabrijelu Bebiću koji je preminuo od sepse unatoč višestrukom traženju liječničke pomoći njegovih roditelja. I dok Hrvatska liječnička komora utvrđuje odgovornost liječnika u Metkoviću, a glas javnosti praktički jednoglasno konstatira da je dječak preminuo zbog liječničkog nemara, Gabrijelov otac se u intervjuu jednom dnevnom listu zapitao bi li se liječnici tako ponašali da im je pacijent bio sin nekog glavešine, a ne sin grobara

Teza gospodina Bebića, koji je vjerojatno pokušavao reći da bi njegovog sina liječnici možda drugačije doživjeli da je on sam dovoljno društveno utjecajan da nazove nekoga tko će mu pomoći da njegovo dijete dobije adekvatnu liječničku skrb, nažalost je takve prirode da se ne može provjeriti u javnim statistikama i testirati znanstvenim metodama. Međutim vjerujem da se u njezinu točnost osvjedočio svatko tko je silom prilika morao koristiti usluge javnog zdravstvenog sustava i pri tome se osjećao kao da je popio neki čudotvoran napitak koji te učini nevidljivim onog trenutka kada nogom kročiš u javnu zdravstvenu instituciju.

Ta sila prilike je u jednom trenu ušla i u moj život. Kako godinama nisam imala nikakvih zdravstvenih problema, pa nisam imala gotovo nikakvih kontakata s javnim zdravstvenim sustavom, prigovore svoje obitelji i prijatelja na neujednačen tretman pacijenata i nezadovoljavajuću kvalitetu zdravstvene skrbi dug niz godina pripisivala sam sklonosti kuknjavi koja je usječena u naš kolektivni DNK. Mislila sam da stvari ne mogu biti toliko loše. Međutim onda me zadesila jedna godina koje se ne volim odveć prisjećati, obilježena s nekoliko lakših kirurških zahvata i bezbrojnim posjetima liječnicima.

 

Boljetice sam preboljela i zaboravila, ali se zato živo sjećam svog početnog šoka prilikom prvih odlazaka na vađenja krvi, snimanja i preglede. Dođeš u bolnicu u terminu u kojem si naručen za pregled, sjedneš ako ima mjesta za sjedenje i čekaš da te prime na pregled. Čekaš i čekaš. I dok čekaš, svjedočiš kako zaposlenici bolnice, od liječnika preko medicinskih sestara pa do pomoćnog osoblja, ulaze u ordinaciju u kojoj si trebao biti primljen prije sat ili dva i sa sobom uvode druge ljude koje se zatim odmah pregledava. Nije to bila iznimka, nije se dogodilo svega nekoliko puta, događalo se prečesto da bi se moglo pripisati slučajnosti.

Ono što me je nenaviklu na usluge javnog zdravstvenog sustava posebice zaprepastilo tijekom tih mojih prvih kontakata sa sustavom to je koliko se otvoreno to radi, bez imalo sakrivanja, bez srama i bez poštovanja prema onima koji su uredno naručeni za uslugu što je drugi obavljaju preko reda i preko veze. Nakon što je popustila početna nevjerica ekonomist u meni se probudio i krenuo računati. Računam i po završetku zapljusne me novi val nevjerice: ako svaki od 65 tisuća zaposlenika u javnom zdravstvenom sustavu u mom vjerojatno vrlo optimističnom scenariju svega 15 minuta svog radnog dana troši osiguravajući neformalnim putem javne zdravstvene usluge rodbini, prijateljima i poznatima, samo na mjesečnoj razini utroši se oko 47 tisuća radnih dana tih zaposlenika. Samo na ime bruto plaća za to izgubljeno vrijeme utroši se 20 milijuna kuna mjesečno, što znači da godišnji gubitak iznosi barem 240 milijuna kuna.

No šteta koju proizvodi sustav preko veza i preko reda daleko nadilazi ovu pojednostavljenu računicu. Raširenost tog sustava sugerira da se ljudi koji bi se trebali baviti unaprjeđivanjem formalnog zdravstvenog sustava na korist svih nas ne bave time onoliko koliko bi trebali. Jer ili radite na unaprjeđivanju formalnog sustava ili ulažete vrijeme u odrađivanje zahtjeva sustava preko reda i preko veze te samim time urušavate formalni sustav koji biste trebali graditi. Teško da možete raditi oboje u isto radno vrijeme.

Činjenica da neformalni sustav postoji i da postoje ljudi koji dobivaju kvalitetnije zdravstvene usluge zato što su utjecajni ili mogu nazvati rođaka ili prijatelja da im nešto sredi preko veze ne samo da urušava kvalitetu formalnog zdravstvenog sustava, nego pojačava osjećaj društvene nepravde i stvara nepovjerenje građana u sve institucije, ne samo one zdravstvene. Narav neformalnog sustava je naime takva da on sam sebe pothranjuje i ima tendenciju metastaziranja u okolišu poput našeg, u kojem nema dovoljno političke volje za povećanjem kvalitete formalnih institucija.

Metastaziranje sustava preko veze i preko reda ima kao posljedicu i to što nas prisiljava da u sudjelujemo u njemu. Što drugo naime zaključiti kada u medijima pročitate potresne priče poput one iz Metkovića, koja nije ni prva, a zasigurno neće biti ni zadnja tog tipa. Ako već niste, zaključit ćete da se formalnom zdravstvenom sustavu ne može vjerovati. I ako do sada niste, sljedeći put kada procijenite da je vaše zdravlje ili zdravlje vašeg djeteta iz nekog razloga ozbiljnije ugroženo, i vi ćete se (ako možete) primiti telefona i nazvati one za koje mislite da vam mogu pomoći da na neformalan način dobijete pomoć koja bi vam trebala biti zagarantirana kroz formalni sustav.

Svi mi na takav način odustajemo od formalnog sustava i dajemo svoj doprinos daljnjem širenju neformalnog sustava, zbog čega formalni sustav funkcionira sve lošije dok u nekom trenutku ne zakaže u potpunosti. A kada zakaže, onda obično zakaže na najslabijim i najosjetljivijim članovima našeg društva.

Međutim, s obzirom na situaciju, teško da itko ima pravo osuditi onog drugoga zbog korištenja veza i guranja preko reda. Slučajevi poput onog u Metkoviću naime motiviraju naš poriv da budemo umjetnici preživljavanja u institucionalnom kaosu koji nas okružuje. To naravno ne znači da u zdravstvenom i drugim javnim sustavima ne postoje ljudi koji vrlo kvalitetno i profesionalno rade svoj posao. No profesionalnost i suosjećanje tih ljudi nisu posljedica kvalitetno položenog sustava, već njihovog individualnog nastojanja da svoj posao rade najbolje što mogu. Oni sami nažalost nisu dovoljni da ponište osjećaj da ste nevidljivi, a koji dobijete u zdravstvenom sustavu u pravilu onda kada ste najranjiviji i kada vam pomoć najviše treba.

Bilo bi još i dobro kada bi ova nakaradna situacija bila prisutna samo u zdravstvenom sustavu. Tada bi se našoj kolektivnoj muci možda lakše našlo neko smisleno rješenje. No znamo to dobro svi – u zdravstvenom sustavu ta je situacija možda samo najekstremnija, a ujedno najvidljivija, jer su njegovi ulozi ljudski životi. No sustav dobivanja usluga preko veza i preko reda uspješno egzistira i u drugim javnim i državnim službama. Loša kvaliteta tih usluga propagira stvaranje neformalnih sustava koji se zatim agresivno šire hraneći se nepovjerenjem građana u formalni sustav. Što je neformalni sustav dominantniji, to je građenje formalnog sustava uzaludnije, što opet u konačnici pothranjuje neformalni sustav.

Neformalni sustavi međutim svoj dohvat nije ograničio samo na javne usluge. Svoje korijene odavno je pustio i u javnim poduzećima, a na njega nisu cijepljena čak ni privatna poduzeća. Drugim riječima, iako je sustav preko veza i preko reda najvidljiviji u zdravstvu, on je metastazirao na cijelu ekonomiju i društvo. On je na kraju krajeva bihevioralna platforma na kojoj je izrastao naš već odavno okoštali ortački kapitalizam. Gubici koje zemlja trpi uslijed ovog deficita institucija su nemjerljivi, a izglednost njegovog uklanjanja, uspostave kvalitetnih formalnih institucija i povjerenja građana u njih nažalost nije odveć velika.

Zašto će uklanjanje takvog neformalnog sustava biti teško provedivo? Pa za početak, zato što njegovi korijeni sežu u duboku prošlost i dio su naše kulture i identiteta. Nije to sustav svojstven kapitalizmu, to je sustav koji smo mi udisali i živjeli i u prethodnoj državi. Privatizacijska pljačka i sve korupcijske afere bez adekvatnog sudskog epiloga samo su pojačale osjećaj društvene nepravde, erodirale ionako nisko povjerenje u formalne institucije i samim time dodatno intenzivirale aktivnosti neformalnog sustava i našu aktivnu participaciju u njemu.

Nuspojava naše prisilne participacije u neformalnim sustavima i gubitka povjerenja u formalne institucije je i podrivanje povjerenja u druge ljude i druge društvene skupine. Taj nedostatak međusobnog povjerenja razara društveno tkivo, stvara sada već vrlo toksične društvene podjele i onemogućuje bilo kakvu širu društvenu suradnju neophodnu za ostvarivanje razvojnih ciljeva ove zemlje.

Dodatna prepreka za odstranjivanje neformalnog sustava je i činjenica da u barem nekom trenutku većina građana ima korist od neformalnog sustava. Ta ‘korist’ omogućuje stvaranje osjećaja kakve-takve kontrole nad vlastitim životom kojim onda potiskujemo osjećaj nemoći, frustracije i konstantne tjeskobe koju doživljavamo u pokušaju da preživimo naše formalne institucije i njihov tretman. A ako nekoliko puta dobijete osjećaj te kontrole, bit ćete još manje skloni imati povjerenja u formalne institucije koje vas kontinuirano viktimiziraju.

No bez obzira na masovnost sudjelovanja u sustavu preko veza i preko reda, njegovo uspješno uklanjanje ne može se provesti pristupom odozdo prema gore. Za ovakve promjene čišćenje treba početi od vrha. Promjena počinje nultom stopom tolerancije na bilo kakav oblik korupcije, sukoba interesa i ortačkih poslova u državnom i javnom sektoru. Nastavlja se inzistiranjem na meritokratskom zapošljavanju i promociji državnih službenika i javnih djelatnika, a zaključuje se definiranjem mjera koje će povećati kvalitetu i vjerodostojnost naših institucija te kazni za one koji se ne pridržavaju uspostavljenih pravila ponašanja.

Onog trenutka kada naši političari svojim primjerom pokažu da poštuju institucije i podržavaju njihov razvoj u cilju stvaranja društva ravnopravnih građana, tog trenutka će u iste te institucije početi vjerovati i sami građani. Tek tada možda popusti tjeskoba te grč u kojem živimo. No sve dok se to ne dogodi, sasvim je izvjesno da će se ponavljati tragični slučajevi poput onog u Metkoviću.

 

tportal

 

 

2 comments

  1. peka

    Izreka glasi: na bijelom se mrlje vide najbolje. A liječnička kuta u RH je sve samo nije bijela. Usrana je skandalima.

  2. Edo Bare

    Mito, koripcija, uleti preko reda i s vezom, neorganiziranost, skandali s kiretažama, smrti djece, međusobno čuvanje leđa… To je slika zanimanja kojemu se ljudi prepuštaju u ruke.

Odgovori