Kako da Milanović vrati dignitet predsjedniku Republike

Izborom Zorana Milanovića za predsjednika Republike otvara se nova faza izgradnje hrvatskog političkog sustava.,

Nakon što je Kolinda Grabar-Kitarović funkciju predsjednika Republike degradirala svojim populističkim predstavama i spuštanjem na nivo trash-politike, njezin neizbor pokazao je da hrvatski građani odbacuju populističku politiku s kojom se povezuju druge patologije, kao što su nacionalizam i rasizam.

Zato je ohrabrujuće djelovala prva eksternacija – izlazak u javnosti novoizabranog predsjednika Republike Zorana Milanovića koji je poželio jednostavnu i skromnu inauguraciju, bez onih pompoznih scenskih efekata koje je volio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Izborom Zorana Milanovića za predsjednika Republike otvara se nova faza izgradnje hrvatskog političkog sustava. Nakon što je Kolinda Grabar-Kitarović funkciju predsjednika Republike degradirala svojim populističkim predstavama i spuštanjem na nivo trash-politike, njezin neizbor pokazao je da hrvatski građani odbacuju populističku politiku s kojom se povezuju druge patologije, kao što su nacionalizam i rasizam

To znači da će se inauguracija od populističkog spektakla svesti na skromnu ceremoniju polaganja zakletve – prema Milanovićoj želji u prostorijama predsjedničkog ureda koje su ulizice tuđmanizma prozvali ”predsjednički dvori”.

Doduše, bilo bi bolje da se ta ceremonija utvrdi Ustavom, kao i tekst zakletve kojem je Tuđman samovoljno dodao onu završnicu ”Tako mi Bog pomogao”, koja ne priliči sekularnom karakteru hrvatske države i koja ga time, baš na institucionalnoj prvoj stepenici, demantira.

U tom slučaju, najadekvatnije mjesto polaganja bilo bi Hrvatski sabor, da se time i na formalan način simbolizira parlamentarni karakter naše demokracije, a ne polupredsjednički kako se to zbilo za Tuđmanova predsjedanja, što su poslije automatski ponavljali i drugi izabrani predsjednici, čak i oni koji su svojim stavom i djelovanjem utjecali na prevladavanje prezidencijalizma u Hrvatskoj, a to su Stjepan Mesić i Ivo Josipović.

Operetskim inauguracijama sa sudjelovanjem široke publike, kazališnom režijom koja je taj trenutak demokracije pretvorila u spektakl u kojem su sudjelovali i kostimirani gardisti koji su izgledali više kao da su izašli iz ”Orašara” Čajkovskog nego iz jedne moderne, demokratske države, htjelo se poslati poruku o piramidalnoj hijerarhiji moći, dok je u slučaju inauguracije KGK najdublji dojam ostavio sastav pozvanih, među kojima i ljudi iz kriminalnog miljea i onih s aureolom ratnih zločina.

No mimo toga za Milanovićeva mandata bit će važna i evolucija predsjednikovih ovlasti – ne onako kako piše prilično lapidarno u Ustavu, nego onako kako se Ustav otjelovljuje u životnoj praksi jedne političke zajednice.

Politolozi koji se bave razvojem političkog sustava demokracije stoga ističu – a među njima prednjače baš talijanski politolozi – Giovanni Sartori, Norberto Bobbio, Gianfranco Pasquino, Gustavo Zagrebelsky i drugi – da je mnogo važnije od slova Ustava realna, učinkovita realizacija Ustava. Stoga i postoje razlike između pisanih i živih ustava.

Inauguracija će se od populističkog spektakla svesti na skromnu cerimoniju polaganja zakletve – prema Milanovićoj želji u prostorijama predsjedničkog ureda koje su ulizice tuđmanizma prozvali ”predsjednički dvori”. Doduše, bilo bi bolje da se ta cerimonija utvrdi Ustavom, kao i tekst zakletve kojem je Tuđman samovoljno dodao onu završnicu ”Tako mi Bog pomogao”, koja ne priliči sekularnom karakteru hrvatske države i koja ga time, baš na institucionalnoj prvoj stepenici, demantira

Predsjednik Republike, a pogotovo Zoran Milanović, neće stoga imati veliki materijalni prostor za formalno-pravne preinake Ustava u smjeru još veće demokratizacije političkog sustava jer bi svaka preinaka Ustava naišla na histeričnu reakciju onih snaga koje su poražene u predsjedničkim izborima – nacionalističke i ustašoidne desnice, koje će nakon prvotnog iznenađenja zbiti svoje redove i nastaviti svojom destrukcijom demokracije.

Kao što su za vrijeme vlade lijevog centra pod vodstvom samog Milanovića patentirali ”šatorašku metodu” u rušenju demokracije uz masivnu pomoć ratnih veterana – formula koja je dovela na vlast fašizam u Italiji i nacizam u Njemačkoj (naime, uz odlučujuću ulogu ratnih veterana), tako će se sada, možda, pojaviti šator i na Pantovčaku i iz njega krenuti destrukcija demokratskih institucija, ovoga puta od same glave političkog sustava.

Kada je Ivo Josipović došao u prvi državni posjet jednog hrvatskog šefa države u Italiju 2013., upoznao se i s prerogativama talijanskog predsjednika Republike, koje su konzistentnije i jače od ovlasti hrvatskog predsjednika, iako se talijanski predsjednik ne bira na općim izborima, već u posebnom izbornom kolegiju u kojem sudjeluju predstavnici regija ali i parlamenta, zbog čega je stvoren pogrešan dojam da ga se bira u parlamentu.

Talijanski predsjednik je najviša institucija političkog sustava zemlje, a rese ga važne osobine kao što je nepristranost – jer se njome mora voditi u povezivanju ustavnih institucija sustava kada se među njima prekine ili oteža veza. Drugo načelo kojeg se mora pridržavati talijanski predsjednik je nadstranačnost jer se on mora ponašati super partes, tj. izvan i iznad drugih oblika državnih vlasti i funkcija kao i iznad stranaka koje su konstitutivni element pluralističke demokracije jer on mora obavljati kontrolu i omogućivati funkcioniranje kompletnog političkog mehanizma demokracije.

Treće načelo kojeg se mora pridržavati talijanski predsjednik je neutralnost, jer ne samo da on nije dio, niti izraz nijedne političke strane tijekom obavljanja svojih dužnosti, već mora nastupati kao jamac jedinstva sustava u njegovoj cjelini i kao medijator među konfliktnim stranama u sukobu.

On na taj način djeluje na to da se politički konflikti razrješavaju na miran način i da se ”neprijateljska politika” pretvara u aktivno pregovaranje, kooperaciju i traženje zajedničkog nazivnika – što će reći kompromisa, bez kojeg nijedno društvo ne može preživjeti.

Da bi ponovo izgradio povjerenje u funkciju predsjednika kao institucije, Milanović mora ispraviti mnoge krive Drine hrvatske politike od trenutka izbora KGK na čelo države i njezine profanacije predsjedničke funkcije

Da bi to mogao ostvariti, predsjednik Republike mora ulijevati povjerenje svojom osobnošću, institucionalnim iskustvom i oprobanim umijećem stvaranja kompromisa.

To sve nije uspjela ostvariti odlazeća predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, već je samo svojim djelovanjem prenosila elemente sportskog sukoba u društvo i otvorenom partizanštinom, što znači krajnje pristranom politikom, stala na stranu jedne od ”partes” i umjesto da bude super partes, bila je itekako čimbenik strančarenja i povećanja konfliktnosti u društvu, nesposobna da djeluje kao medijator i kreator sinteze općih interesa – u potrazi za ”općim dobrom” koje se tako pretvorilo u otvoreno favoriziranje i navijanje za jedan vid politike, ideološki zagrižene, licemjerne i bigotne.

Da bi ponovo izgradio povjerenje u funkciju predsjednika kao institucije, Milanović mora ispraviti mnoge krive Drine hrvatske politike od trenutka izbora KGK na čelo države i njezine profanacije predsjedničke funkcije.

Morat će pokazati vrline koje se pripisuju ”modernom vladaru”, što je sinonim za političkog lidera u modernim demokracijama, i vratiti povjerenje u tu instituciju, odakle bi se trebali širiti impulsi za povratak povjerenja i u druge demokratske institucije sistema – povjerenja kojeg, nažalost, više nema i zbog čega je Hrvatska nisko na ljestvici indeksa demokracije što ga svake godine, pa i ove, obljavljuje londonski The Economist.

autograf

1 comment

  1. Molim? Vratiti dignitet nečemu što nikada nije imalo dignitet?

Odgovori