«

»

pro. 04 2018

Jugoslavenstvo je u osnovi hrvatska ideja

Neodrživo je u bilo kakvoj ozbiljnoj raspravi ustrajavati na tezi da su Hrvatska i Hrvati loše prošli u dvije jugoslavenske države. Bez obzira na količinu buke koju desnica u vezi toga proizvodi, i samima im je jasno da govore i pišu gluposti

Ovih dana, između 75. godišnjice utemeljenja druge Jugoslavije i stote godišnjice utemeljenja prve Jugoslavije, hrvatska javnost će o tim važnim godišnjicama upadljivo šutjeti. Jednako kao što je šutjela čitavu ovu godinu. Dok je u ostalim nekadašnjim jugoslavenskim republikama historiografska struka ozbiljno analizirala nasljeđe zajedničke države, u Hrvatskoj se čitava tema svela na nekoliko kvalitetnih feljtona u Globusu, nekoliko off umjetničkih projekata i na izložbu otvorenu u Hrvatskom povijesnom muzeju posvećenu 1918., na kojoj se buduća zajednička država najviše osjeća po izostanku problematizacije. U Hrvatskoj je Jugoslavija drugo ime za potisnuto nesvjesno. I to iz razloga što je jugoslavenstvo u osnovi hrvatska ideja, a potom je logički i činjenično neodrživo u bilo kakvoj ozbiljnoj raspravi ustrajavati na tezi da su Hrvatska i Hrvati loše prošli u dvije jugoslavenske države, pa je onda bolje iz te perspektive tu temu i ne otvarati. Bez obzira na količinu buke koju nacionalistička i klerikalna desnica proizvodi po ovom pitanju, i samima im je, barem onom obrazovanijem dijelu, jasno da govore i pišu gluposti. Stoga i ne začuđuje da kritika zajedničkog državnog iskustva ne seže dalje od Bleiburga i poslijeratnih obračuna s kolaboracionistima te činjenice da je 1945. uspostavljen jednopartijski sistem. To je tako, jer se ničega drugog desnica i ne može uhvatiti. Ni podzastupljenosti na najvišim razinama vlasti, ni demografske i gospodarske slike zemlje, ni socijalne situacije i stambene politike, zdravstvene zaštite, arhitekture, urbanizma, sveučilišta. Zapravo bilo čega iz stvarnog i svakodnevnog života, jer suvremena Hrvatska ni na jednom od ovih polja ne može izdržati usporedbu sa socijalističkom Jugoslavijom. Situacija u javnosti je danas takva da se u nacionalističkom dijelu njezino nasljeđe potpuno prešućuje ili svjesno falsificira, u liberalnom ga se priznaje do mjere dosega modernizma u arhitekturi i popularnoj kulturi i koristi za tzv. hrvatske nacionalne interese, dočim ga se u lijevom doživljava ili kao poligon za glorifikaciju partizanske borbe i Titovog kulta ili u manjem dijelu mlađe ljevice kroz reafirmaciju samoupravljanja i ekonomske logike socijalističke Jugoslavije. Svim ovim viđenjima zajednički je izostanak bilo kakve šire perspektive i nesposobnost da se promišlja van konteksta današnje Hrvatske i njezinih dominantnih vrijednosti, pa bilo to i potpuno nesvjesno.

Zajednički jugoslavenski narativ na koncu se raspao zbog nespremnosti partijskih elita da istinski komuniciraju s društvom i s vremenom

To je, pored ostalih, i bio jedan od razloga da tim povodom napišem knjigu ‘Jugoslavija u Hrvatskoj (1918. – 2018.) – od euforije do tabua’, koja je upravo izišla u izdanju Frakture. No znatno bitniji razlog odnosio se na ono što sam u zaključku postavio kao središnje pitanje na koje će knjiga pokušati odgovoriti, a to je zbog čega je i kako došlo do toga da Jugoslavija u Hrvatskoj od sinonima za euforiju iz 1918. postane 2018. u boljem slučaju sinonim za tabu i autocenzuru ili za psovku u gorem. Kako onda moramo danas iz historiografske perspektive promatrati nasljeđe dviju Jugoslavija? Prije svega na način da stvari s jedne strane promatramo iz konteksta ondašnjeg vremena, a tek potom da ih ocjenjujemo iz šire perspektive i iskustvenih spoznaja koje danas imamo.

Stoga, kada govorimo o iskustvu obiju Jugoslavija, moramo poći od činjenice da je jugoslavenstvo kao ideja znatno starije od istoimenog državnog okvira te da ga je logično nadživjelo. Štoviše, toj izvornoj ideji da se radi o jedinstvenom kulturnom prostoru državotvorstvo je puno više štetilo nego što joj je na bilo koji način pomoglo. Onaj vječni problem koji se pak kod stvaranja državnih projekata na koncu pokazao nepremostivim, odnosio se na različite doživljaje samog jugoslavenstva, pa i oko sadržaja i državnopravnog uređenja.

Ideja jugoslavenstva je na hrvatskom prostoru bila najviše ukorijenjena, križajući se s panslavizmom i široko zamišljenim ilirizmom, a zanimljivo je i da je prva jugoslavenska država, koju je instalirao Napoleon, a riječ je o Ilirskim provincijama (1806. – 1813.), koje su obuhvaćale Sloveniju, Dalmaciju i kontinentalnu Hrvatsku do Save, uspostavljena najvećim dijelom u Hrvatskoj. Jednako kao što je zanimljivo da se na to iskustvo kasniji državotvorci nisu pozivali.

Faktična novost koju je zajednička država donijela na ove prostore odnosi se na činjenicu da su oni prvi put zahvaljujući njoj geografski i društveno integrirani, što ranije ne samo da nije bio slučaj nego je čitav ovaj balkanski prostor predstavljao vječnu pograničnu zonu između carstava i religija, odakle je i došla ona pogubna ideja o predziđu kršćanstva koja se i danas, vidimo, održava na životu.

Samo stvaranje Kraljevine SHS, koja je od Aleksandrove šestosiječanjske diktature iz 1929. preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, prošlo je u priličnoj euforiji, posebno kada govorimo o hrvatskom slučaju, pri čemu je ta euforija bila racionalno vrlo logična. S jedne strane, oživotvorile su se ideje iliraca o stvaranju zajedničke države, a s druge je njezinim stvaranjem spriječeno potpuno ostvarivanje stavki tajnog Londonskog ugovora u kojem je Antanta Italiji obećala značajan dio istočnojadranske obale kao koncesiju za ulazak u rat na njihovoj strani. Strah od talijanskog imperijalizma je u Dalmaciji bio toliki da ne bi bilo pretjerano reći kako je Josip Smodlaka, iznoseći Hrvatskom saboru zaključak da će ukoliko oni nastave s raspravama i otezanjem ujedinjenja Dalmacija samostalno pristupiti Srbiji, znatno utjecao na brzinu i način ujedinjenja.

Sama nova država je, unatoč brojnim prednostima koje je donijela u odnosu na Austro-Ugarsku, u što spadaju i izbori te sporni Vidovdanski ustav, pa i agrarna reforma, generirala značajnu količinu nepravdi, dospjevši vrlo brzo u krizu legitimiteta. Općenito joj je presudilo nekoliko faktora, među kojima se ističe opći nedostatak legitimiteta i demokracije, što je bilo najbolje uočljivo na primjeru odnosa prema Komunističkoj partiji Jugoslaviji (KPJ), koja je Obznanom stavljena van zakona, i to kao treća parlamentarna stranka, ali i prema Radićevom HRSS-u i kasnije HSS-u. Ta suspenzija demokracije je ujedno generirala i sve oblike političkog nasilja, koje jest bilo najvidljivije kroz atentat na Radića i ostale zastupnike HSS-a u Skupštini, ali je nasilje prema komunistima bilo sustavnije i neprekidno. Takav odnos bio je usko povezan s apsolutnom dominacijom Srbije u političkom životu te državnim i javnim institucijama, što je posljedično utjecalo i na neriješeno nacionalno pitanje, s hrvatskim kao ključnim na tom polju. Pored toga, unatoč pokretanju agrarne reforme i djelomično pokrenutoj modernizaciji, Kraljevina nije uspjela riješiti tešku socijalnu situaciju brojnih građana, što je pridonosilo njihovom otuđenju od države, a sve to je na koncu dovelo do toga da nije postojao ni minimalni konsenzus oko toga kako bi društvo i država u budućnosti trebali izgledati. Imajući sve to u vidu, brzi poraz države i njezine vojske nakon njemačkog napada na zemlju nije bio začuđujući, na isti način na koji je bilo sasvim logično da četnički pokret kao službena vojska izbjegličke vlade, zahvaljujući svojoj ideologiji, zločinima i nakanama, jednostavno nije mogao steći puno povjerenje širokih narodnih masa.

Unatoč činjenici da Kraljevina Jugoslavija ne samo da nije bila uspješna zemlja nego su i njezina otvorena pitanja generirala mnoge probleme u budućnosti, njezin pokušaj rješavanja hrvatskog pitanja, koji je rezultirao formiranjem Banovine Hrvatske, umnogome je utjecao na buduće događaje. S jedne strane, to je bilo legitimiranje ideje federalizma, koja je mogla komunistima poslužiti kao djelomičan putokaz za izgradnju federativne Jugoslavije, ali oni su je promatrali kao dogovor buržoaskih elita, na štetu radnog naroda. No na ovom pitanju došlo je do prvog rascjepa između Franje Tuđmana, tada direktora novoutemeljenog Instituta za historiju radničkog pokreta, i vodstva Partije, konkretno Vladimira Bakarića i Anke Berus. Tuđman je naime još u ožujku 1964. na sastanku proširenog sastava Komisije za historiju CK SKH, koja je trebala formulirati primjedbe na Pregled istorije SKJ, zastupao tezu kako je Banovina Hrvatska uglavnom riješila hrvatsko nacionalno pitanje, a ta njegova fascinacija Banovinom je u negativnom smislu došla do izražaja u posljednjem ratu, kroz djelovanje Hrvatske Republike Herceg-Bosne, koja se u prvim projekcijama i trebala zvati Hrvatska Banovina u BiH i koju je praktički on osmislio. Zanimljivo je također da je pitanje treba li Mostar ući u sastav Banovine Hrvatske 1939. predstavljalo točku prijepora oko koje se dugo pregovaralo. Tužnu sudbinu toga grada u posljednjem ratu umnogome je usmjerila slična fiksacija.

Drugi svjetski rat, koji je donio okupaciju zemlje, s tragičnim posljedicama ustaške kolaboracije, otvorio je zahvaljujući Narodnooslobodilačkoj borbi i nove perspektive društvenog razvoja. Činjenica da su partizani oslobodili zemlju i stvorili zavnohovsku Hrvatsku, utemeljenu na ideji bratstva i povjerenja između hrvatskog i srpskog naroda, a na širem planu i svih jugoslavenskih naroda, rješenju nacionalnog pitanju putem stvaranja federalne Jugoslavije, potom na ideji socijalističke revolucije, a posljedično i uz opću modernizaciju zemlje, u sadržajnom smislu dubinski je promijenila zemlju i društvo. Suvremena Republika Hrvatska, koja je na svaki, pa i ustavni način sljednica zavnohovske Socijalističke Republike Hrvatske, de facto je uslijed nacionalističke politike HDZ-a poništila sva dostignuća ZAVNOH-a, osim teritorijalnih i pravnih. Bilo da je riječ o odnosu Hrvata i Srba, preciznije o konstitutivnosti tih dvaju naroda, bilo da je riječ o socijalizmu kao društvenom uređenju ili o općoj modernosti. Ovo, naravno, ne znači da je socijalistička Jugoslavija bila idealna zemlja, jer to nije bila, ponajprije iz razloga što nije bila demokratska i što je uzgajala karijerni oportunizam kao način funkcioniranja društva, ali stoji da je poništen najbolji dio njezinog nasljeđa, a zadržan najgori.

Jedan od tih najgorih dijelova nasljeđa je svakako nametanje kolektivne odgovornosti nacionalnim manjinama, konkretno talijanskoj i njemačkoj, za grijehe okupatora, što je isti obrazac koji se ponovio i devedesetih godina. U prvim godinama nove države, sve do raskida sa Staljinom i prijelomne 1948., ona je također bila odana pristalica staljinizma, sa svim posljedicama u ekonomiji i društvu kojima je takva politika rezultirala. No zanimljivo je da je trauma 1948. ostala zapravo u hrvatskoj javnosti neispričana, sve do filma Tihe K. Gudac ‘Goli’, za što postoji čitav niz razloga, od kojih je nemogućnost da se priču o 1948. uklopi u dominantni nacionalistički narativ jedan od ključnih.

Počeci opće liberalizacije, koja je posebno došla do izražaja nakon Rankovićevog pada 1966., iz temelja su promijenili društvo, koje umnogome postaje otvoreno potrošačko, s fenomenom vikendica, šoping-izleta u Trst, dostupnog ljetovanja na obali i sl. Sve to praćeno je općom modernizacijom, promjenom kulturne paradigme vidljive u crnom valu, apstraktnoj spomeničkoj plastici i modernističkoj hotelskoj i stambenoj arhitekturi, čiju vrijednost šira javnost tek danas prepoznaje, o čemu svjedoče i aktualna izložba u njujorškoj MoMA-i i fascinantna dokumentarna serija ‘Betonski spavači’. Svi ovi procesi praćeni su i stvaranjem specifične urbane kulture koja je usvojila zajednički jugoslavenski identitet i obraćala se budućnosti, umjesto prošlosti, prvenstveno na polju muzike, teatra, filma, likovnih umjetnosti, ali i književnosti, no njoj su, kao i cijeloj državi uostalom, presudile trajne napetosti između avangarde i nacionalizma. Točnije, presudila im je činjenica da je u Partiji na koncu prevagnuo konzervativni oportunizam i da je ljevica u njoj bila poražena najkasnije sredinom osamdesetih, a po nekim autorima i mnogo prije. Nesporna je u tom smislu činjenica da su ljevičarske ideje ‘68. temeljito poražene, dok su one iz 1971. završile kao pobjedničke.

Zajednički jugoslavenski narativ se na koncu raspao zbog nespremnosti partijskih elita da istinski komuniciraju s društvom i s vremenom, što je znatno pridonijelo usponu nacionalizma i ustavnoj razgradnji države koju je započela Miloševićeva Srbija. Što se Hrvatske tiče, tadašnji je Račanov SKH imao dovoljno reformatorskog potencijala da raspiše višestranačke izbore, ali je ostao potpuno nijem pred onim što je uslijedilo. To je na društvo djelovalo posebno tragično, s obzirom na to da je kao jedina ozbiljno organizirana institucija koja je baštinila socijalističko nasljeđe, iz čitavog niza razloga, koji su iz straha prešli u konstantni oportunizam, pristala na sve nacionalističke mitove i način funkcioniranja države utemeljen devedesetih, uslijed čega oni žive vječno i izgledaju nikad mlađe.

Što se same Jugoslavije i njezinog nasljeđa tiče, ona danas služi kao posve iracionalan pojam s kojim nacionalistička desnica pokušava probuditi strah od njezine obnove u široj javnosti. K tome, pojam ispražnjen od stvarnog i promišljenog sadržaja, zbog čega se njezino nasljeđe minimalno problematizira uopće. S druge strane, jedinstveni jugoslavenski kulturni prostor nastavio je postojati i danas, jednako kao što je postojao i prije utemeljenja zajedničke države, a unutar njega kao prepoznati funkcioniraju upravo najkvalitetniji autori iz svih ovdašnjih društava. Jugoslavenstvo je pak ostalo lebdjeti između puke nostalgije i svjesne političke provokacije dominantnim narativima.

 

portalnovosti

 

 

20 comments

Skip to comment form

  1. grey

    Zaključak rame uz rame s istinom:

    “Što se same Jugoslavije i njezinog nasljeđa tiče, ona danas služi kao posve iracionalan pojam s kojim nacionalistička desnica pokušava probuditi strah od njezine obnove u široj javnosti. K tome, pojam ispražnjen od stvarnog i promišljenog sadržaja, zbog čega se njezino nasljeđe minimalno problematizira uopće. S druge strane, jedinstveni jugoslavenski kulturni prostor nastavio je postojati i danas, jednako kao što je postojao i prije utemeljenja zajedničke države, a unutar njega kao prepoznati funkcioniraju upravo najkvalitetniji autori iz svih ovdašnjih društava. Jugoslavenstvo je pak ostalo lebdjeti između puke nostalgije i svjesne političke provokacije dominantnim narativima.”

    I to iritira desni nitkovluk.koji i ovdje prebacuje lopticu na druge, koji optužuje i etiketira i koji vatru nacionalizma raspiruje povijesnim revizionizmom.

    1. Stalker

      Istina grey. Da se radi o vanserijki dobrom tekstu i balansu između činjenica i analize govori i ova pasus:

      “Zajednički jugoslavenski narativ se na koncu raspao zbog nespremnosti partijskih elita da istinski komuniciraju s društvom i s vremenom, što je znatno pridonijelo usponu nacionalizma i ustavnoj razgradnji države koju je započela Miloševićeva Srbija. Što se Hrvatske tiče, tadašnji je Račanov SKH imao dovoljno reformatorskog potencijala da raspiše višestranačke izbore, ali je ostao potpuno nijem pred onim što je uslijedilo. To je na društvo djelovalo posebno tragično, s obzirom na to da je kao jedina ozbiljno organizirana institucija koja je baštinila socijalističko nasljeđe, iz čitavog niza razloga, koji su iz straha prešli u konstantni oportunizam, pristala na sve nacionalističke mitove i način funkcioniranja države utemeljen devedesetih, uslijed čega oni žive vječno i izgledaju nikad mlađe.”

      Sto puta bravo za autora!!!

      1. ford

        Ostao je nijem na ono što je uslijedilo – divljanje Miloševićevih fašista??

        Doista istina.

  2. ford

    Sere mi se od teksta ćim vidim naslov. I sad ti čitaj takvo smeće???

    Što znači hrvatska ideja: svi su se hrvati unisono dogovorili, ideja je prošla na referendumu s dvije trećine ili natpolovićnom, ideju je smislio nekakkv kreten, koji je slučajno uz to i Hrvat?

    Ajde majke ti, glup sam ko top, objasni mi što to znači hrvatska ideja?

    Je li izmjenična struja onda srpska ili hrvatska ideja?

  3. ford

    Ili ova glupost:

    Dok je u ostalim nekadašnjim jugoslavenskim republikama historiografska struka ozbiljno analizirala nasljeđe zajedničke države

    Što to znači? Svi su se povjesničari odamah ostavili onoga čime se inače bave i krenuli analizirati ostavštinu Juge?

    Pa ovo može samo debil napisati.

  4. ford

    I iz koje činejnice proizilazi da ja na nekoj svojoj ideji ne mogu žestoko popušiti? Čovjek misli da će nešto biti dobro, al se prevari, praksa pokaže suprotno. Samo konjina će nakon vidljive pušione i dalje tvrditi kako je to ipak super.

    Ovo kao da je pisao mentalno retardiran neobrazovan čovjek.

  5. ford

    Joj, pa tek sada vidim da je to dr. Markovina. Nije vraga da mu netko još plaća za ovakve splačine?

  6. pržina

    Nezamislivo mi je ponovno nekakvo ujedinjenje, pa čak i suživot, ali debelo seru oni koji vazda laprdaju da u Jugovini ništa nije valjalo. Moj otac je završio fakultet u Jugovini, ptoputovao svijet, nauživao se na moru, dobio stan (još ga otplaćuje po odluci Tuđmanove H), promijenio tri auta, vodio mamu u Grčku, kupovao ploče, slavio Novu godinu u Hotel Parku. Idu mi na jetru negatori. Priznaj antijugoslavenu da je nešto i valjalo i ozdravit će duša tvoja. Ali, i deri po privilegijama, po komunjarama.

    1. ford

      I sve to je napravio za 40 i kusur godina? Auuuu. Pa toliko prosječni zapadni tinejdžer ne doživi ni u tri mjeseca. I to onaj iz siromašnije obitelji.

      Laprdaš da je to fantazija ili doista misliš da je čudo što je tvoj stari završio fakultet?

      Zamisli čovjeka kojemu ostaje tisuću, dvije tisuće eura mjesečno nakon podmirenja svih troškova pa si on fino kupi stan, ne mora mu niko poklanjati pa si kupi auto, pa proputuje svijetom jedno par puta, pa na jadran pa na skijanje …..

      Jedino što sigurno ne može, što je njemu totalno nedostupno je čuveno slavlje nove godine u hotelu park. Kažu da je i Trum jedne godine uzalud čekao kartu preko štele.

      Nitko negira da su neki ljudi živjeli i preživjeli. Ne neki, mnogi. Nitko nikada nije rekao da nisu živjeli, da su pobijeni, da ih se dosta moglo školovati, da su nekim dijeljeni stanovi, da su neki imali i solidan život. O čemu ti to baljezgaš?

      Bila je to nefunkcionalna država, kao što je to u dobroj mjeri i ova. Naposlijetku, u obje žive Hrvati, balkanci pa ni ne može biti bolje. No, ona je imala dodatan uteg sulude, nepravedne, dijabolične komunističke ideologije.

      U ovoj ima također puno problema – nitko nije pao s marsa. Narod nije valjao, a komunizam ga je dodatno pokvario. Samo, nisu bolesnici mogli puno srati dok je bila diktatura, ali čim si ju maknuo, stoka je isplivala na površinu.

      Toliko je to jednostavno, da se čudim da nikakao ne možete razumjeti.

    2. Zambata

      I veliš tvoj ćaća dobio stan ((još ga otplaćuje po odluci Tuđmanove H)?
      Teško ti napisati Hrvatska?
      Zašto Tuđmanova, zar nije naša?
      Dobio ga mukte, a još ga otplaćuje! Jadan ćaća!
      Pa što tu crkavicu otplaćuje 30 godina? Običan svijet je to već otplatio.
      Ako je bio u prilici dobiti stan.
      Stan od firme je dobilo manje od 10% stanovništva, druškane.
      Svi ostali su sami plaćali svoj stambeni prostor.
      Kako ti nije neugodno, tupane jedan!

  7. ford

    Može li mi netko objasniti što je to hrvatska ideja?

    A od prije:

    Može li mi netko objasniti što bi komunisti u komunizmu jeli?

  8. pržina

    Dobro prika, živjela tebi tvoja endehazija! I Mala Floramy u Jasenovcu. Kad ti baš ništa nije valjalo. Možda si rođen poslije oslobodilačke 1991-e godine?

  9. warum

    Jugoslavenstvo je bila nemoguća misija.Strpati zajedno pripadnike triju različitih civilizacija, totalna je nerazumnost,Zapadnoevropsku civilizaciju,koju su predstavljali Hrvatska i Slovenija ,Pravoslavni civilizaciju na čelu sa velikosrbizmom i Islamsku civilizaciju ubrzanoga širenja, u Bosni i na Kosovu.

    Na razdjelnici triju civilizacija samo prijetnja,nasilje i ratovi vazda stalni jesu.S obzirom da je vjera glavna odrednica civilizacije, ratovi na Razdjelnici uvijek izbijaju između naroda različitih vjera.Sukobi u Jugoslaviji su itekako potkrijepili te općepoznate ćinjenice,no velikosrpska ideologija ih je samo dodatno pogoršala.

    Pravoslavci moji,lijepo bješe vama s nama ,ali zaboravite ,nikada više nećete biti pobjednici u ratu u kojemu se četiri evropska carstva slamaju.Niti ste nam vi više ikakova opasnost,ne samo nama nego ikome.Islam je taj koji prijeti Evropi i cijelom svijetu.

  10. ford

    Warum – znaš li ti možda što.bi ti komuniti jeli da im dođe komunizam?

    Znaš li ti što točno znači hrvatska ideja?

  11. warum

    Radi se o bugarskoj ideji,jer oni su u ono vrijeme bili izuzetno jaki,polomili su Srbe u dva rata.Živjeli bi kao zdravi bugarski seljaci sa Balkan planine,ili kao Srbi Pomoravcu i od Niš,tresli šljive i pekli rakiju.

    I danas u centru Sofije jedna od najvećih ulica je Štrosmajerova.Himna Hej slaveni bugarska je koračnica.

  12. Stalker

    Žgadija neoustašija ne čita tekst, čita samo naslove i jede govna.

    Markovina neka si živ i zdrav!

    Bez obzira na količinu buke koju nacionalistička i klerikalna desnica proizvodi po ovom pitanju, i samima im je, barem onom obrazovanijem dijelu, jasno da govore i pišu gluposti. Stoga i ne začuđuje da kritika zajedničkog državnog iskustva ne seže dalje od Bleiburga i poslijeratnih obračuna s kolaboracionistima te činjenice da je 1945. uspostavljen jednopartijski sistem. To je tako, jer se ničega drugog desnica i ne može uhvatiti. Ni podzastupljenosti na najvišim razinama vlasti, ni demografske i gospodarske slike zemlje, ni socijalne situacije i stambene politike, zdravstvene zaštite, arhitekture, urbanizma, sveučilišta. Zapravo bilo čega iz stvarnog i svakodnevnog života, jer suvremena Hrvatska ni na jednom od ovih polja ne može izdržati usporedbu sa socijalističkom Jugoslavijom. Situacija u javnosti je danas takva da se u nacionalističkom dijelu njezino nasljeđe potpuno prešućuje ili svjesno falsificira, u liberalnom ga se priznaje do mjere dosega modernizma u arhitekturi i popularnoj kulturi i koristi za tzv. hrvatske nacionalne interese, dočim ga se u lijevom doživljava ili kao poligon za glorifikaciju partizanske borbe i Titovog kulta ili u manjem dijelu mlađe ljevice kroz reafirmaciju samoupravljanja i ekonomske logike socijalističke Jugoslavije. “

  13. warum

    Kome ti možeš dokazati neoustašiju ,kojem komentatoru,kojim argumentima.Nađi ih onako kako sam ja tebi našao velikosrbizam,gardisto kralja Petra.

    1. zerica

      Koji si ti? Taj iznad tebe, po tebi ne može dokazati da pripadaš neoustašiji, a ti ga blatiš da je gardist kralja Petra. Gdje sam ja to?

  14. warum

    Reci uredniće kako je moguće na portalu vječito dijeliti komentatorima ustaške etikete bez ikakvog dokaza,a pri tome širiti ideje velikosrbizma.Napominjem samo kako u demokratskoj RH zakoni o tome su precizni.

  15. ford

    Mislim da sam konačno shvatio komunizam. Brate i trebalo mi je vremena. Paseljake bi sterali u kovhoze i sovhoze, u zadruge i natjerali ih da se kreativno izražavaju po njivi. Kako sam to mogao previdjeti?

Odgovori