Josip Reihl Kir – priča koja se ne smije zaboraviti

„Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti“ – to su bile riječi Josipa Reihl Kira koje je izgovorio u lipnju 1991., ni mjesec dana prije smrti.
Foto: Nikola Šolić

Priča o Josipu Reihl Kiru priča je o čovjeku koji je predstavljao bolju Hrvatsku, o pokušaju da razum nadvlada ludilo, i na njegovu primjeru generacije Hrvata, Srba i svih drugih građana imale bi što naučiti, a to je da prije svega, i u svim situacijama, pa i u onim najtežima poput rata, ponajprije treba biti čovjek!

Sjetimo li se ikada Josipa Reihl Kira? Sjetimo li se njegovih riječi, djela, sjetimo li se činjenice da je mučki ubijen od ruke hrvatskog policajaca, pripadnika rezervnog sastava MUP-a Antuna Gudelja?

Tko ga se i kada sjeti?

U državi u kojoj se svake godine obilježava na desetke događaja vezanih za Domovinski rat, gdje dolaze najviši predstavnici RH i gdje pred okupljenim novinarima uvijek kao na traci izrecitiraju napamet pet istih rečenica i onda se okrenu, odu, i u roku od pet minuta zaborave što su rekli i gdje su bili; ne postoji ništa što je posvećeno ovom velikom čovjeku.

Braniteljske udruge o Reihl Kiru šute, one imaju očito važnijeg posla. Jer, zašto bi se netko u državi u kojoj dominira uvijek isti i samo jedan narativ o žrtvi, Domovini, o svetosti rata sjetio čovjeka koji je bio mirotvorac i koji je mirnim putem želio riješiti probleme između Hrvata i Srba. „Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti“ – to su bile riječi Josipa Reihl Kira koje je izgovorio u lipnju 1991., ni mjesec dana prije smrti.

Priča o Reihl Kiru, priča je o nama samima, o društvu u kojem živimo, o odnosu prema našoj povijesti u kojoj očito nema mjesta za njega. Teško je iz ove današnje vizure zamisliti koliko je nezgodna bila njegova pozicija kao šefa osječke policije 1991., u predvečerje rata u Hrvatskoj. S jedne strane nalazilo se Miloševićev ratni stroj, JNA, razne srpske paravnojne postrojbe koje su mahom bile uvezene iz Srbije i koje su otvoreno prijetile Hrvatskoj, a s druge strane bili su „radikali“ poput Branimira Glavaša, čovjeka kojem je smetalo Kirovo mirotvorstvo, čovjeka koji je predstavljao onu politiku koja je u dizanju tenzija, rata vidjela mogućnost što bržeg napuštanja tadašnje države.

Glavaš je u to vrijeme kontrolirao sve u Osijeku, osim policije na čijem je čelu bio Reihl Kir, kojeg je imenovao upravo HDZ nakon prvih višestranačkih izbora 1990.,  i dnevnog lista Glasa Slavonije, čiji je glavni urednik u to vrijeme bio novinar Drago Hedl, zasigurno najbolji poznavatelj osječkih ratnih prilika i svega što se u Gradu na Dravi događalo. Ni Kir ni Glas Slavonije nisu bili na liniji Glavaševe politike i onih koji su ga podržavali.

Sve ostalo bilo je u Glavaševoj moći. Uglavnom nenaoružan, Kir je išao na pregovore i sa srpskom i hrvatskom stranom pokušavajući mirnim putem smiriti tenzije na obje strane. Želio je, pokušao, biti glas razuma u teškim vremenima, ali to očito nekima nije odgovaralo.

Slobodno se i bez ikakve zadrške može reći da je mučki ubijeni šef osječke policije bio jedna, ako ne i najveća antiratna figura, simbol u to vrijeme, i kao takav smetao je i hrvatskim i srpskim jastrebovima koji su priželjkivali „konačni obračun“. Teško da je jedan čovjek mogao sam zaustaviti esklaciju rata i svega što je uslijedilo, ali vrijedilo je pokušati. A mnogi za takvo što nisu imali hrabrosti. Bio je to čovjek kojem ste, kada se te ga gledali na televiziji ili slušali na radiju, mogli vjerovati. Ali nije mu vjerovao Branimir Glavaš ni mnogi drugi.

Glavaš je u to vrijeme čak i organizirao prosvjede protiv osječke policije, radio otvorenu kampanju, a sam Kir bio je svjestan kako mu je život iz dana u dan ugrožen.

Teško je povjerovati da je njegovo ubojstvo bilo nesretan slučaj. To pitanje postavio je i Glas Slavonije u svom komentaru nakon Kirova ubojstva, prije nego što je Glavaš zauzeo te dnevne novine. Zanimljiv moment je i taj da je 1.7.1991., na dan ubojstva, u Glasu Slavonije izašao proglas kojeg potpisuje Branimir Glavaš, u kojem se praktički poziva građane Osijeka da više ne vjeruju policiji, nego da se za bilo što obraćaju Sekreterijatu za narodnu obranu na čijem je čelu bio upravo on.

Nekoliko sati kasnije, točno u 13.20, pripadnik rezervnog sastava MUP-a RH Antun Gudelj na kontrolnoj točki hrvatske policije između Osijeka i Tenje ubio je Josipa Reihl Kira, Gorana Zobundžiju, Milana Kneževića, a predsjednik mjesnog odbora Tenje Mirko Tubić teško je ranjen.

Svi oni taj su dan došli u Tenju na pregovore s pobunjenim Srbima. Ubijeni su hladnokrvno iz zasjede. Josip Reihl Kir dobio je 16 metaka, a ubojica se mrtav hladan odštetao s mjesta zločina kao da se ništa nije dogodilo. Kir je ubijen jer je želio mir!

Ubojica Antun Gudelj je nedugo nakon zločina mirno napustio Osijek, otišao za Austriju, a onda za Australiju. Ovu tamnu stranu priče iz novije hrvatske povijesti prekrio bi veo zaborava da nije bilo supruge ubijenog, Jadranke Reihl Kir. koja je krenula u bitku svoga života s ciljem da se ubojica osudi i da se razotkrije cijela mreža ljudi koji su umiješani u ovo ubojstvo. Prvo je Gudelj 1994. u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora da bi ga Vrhovni sud 1996. godine sramotnom odlukom abolirao. Na Kirova krvnika primijenjen je zakon o oprostu. Tek u ožujku 2001. Ustavni sud usvaja tužbu Jadranke Reihl Kir, a 2007. Australija Gudelja izručuje Hrvatskoj nakon godina iscrpljivanja i opstrukcije hrvatskih institucija. Gudelj je na osječkom sudu osuđen na 20 godina, a sud se nije previše bavio istragom tko su nalogodavci ubojstva.

Ovo ubojstvo ide na dušu Republici Hrvatskoj iz puno razloga. Najviši predstavnici tadašnje vlasti znali su u kakvom ozračju radi šef osječke policije i da mu život visi o koncu. Država je učinila sve da se zaštiti ubojica, godinama su institucije zagorčavale život Jadranki Reihl Kir koja je imala saveznike tek u nekolicini novinara poput Drage Hedla, Gorana Flaudera i u nezavisnim medijima poput Ferala, Globusa itd. Hrvatska se nedostojno ponijela prema Josipu Reihl Kiru, na način da je učinjeno sve da ga službena povijest zaboravi, službena povijest i tumačenja u kojoj se svako propitkivanje događaja iz Domovinskog rata koje se ne poklapaju sa zadanim narativom smatra napadom na državu i njezine temelje.

Valja spomenuti da je Reihl Kir 1.7.1991. trebao biti prebačen u Zagreb na novu dužnost. Možda je ubijen da ne stigne do Zagreba u kojem bi, da je došao, imao štošta reći neugodno o gospodarima života i smrti u Slavoniji i njihovim pokroviteljima u Zagrebu. Dan kasnije smijenjen je i ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac s kojim je Reihl Kir najviše komunicirao. Nakon ubojstva Kira nasilje u Osijeku je još više eskaliralo. Grad je s tri strane bio opkoljen srpskim snagama koje su ga te 1991. svakodnevno napadale, granatirale, a u gradu su se dogodile strašne likvidacije srpskih civila – a sudski postupak o tom slučaju, kao što domaća javnost itekako dobro zna, protiv Branimira Glavaša vodi se evo već punih 16 godina. I to je jedna od sramotnijih epizoda novije hrvatske povijesti. A priča o Josipu Reihl Kiru priča je o čovjeku koji je predstavljao bolju Hrvatsku, o pokušaju da razum nadvlada ludilo, i na njegovu primjeru generacije Hrvata, Srba i svih drugih građana imale bi što naučiti, a to je da prije svega, i u svim situacijama, pa i u onim najtežima poput rata, ponajprije treba biti čovjek!

forum.tm

2 comments

  1. Poražen je na sve moguće načine. Tragaedija.

  2. I te kako ga pamtimo, kao i LEVARA. Često se sjetimo tih HEROJA smaknutih od kriminalaca.
    ” Kir nije zaboravljen iako je službeno od ovog Tuđmanovog režima brisan i prešućivan. Zauvijek će živjeti u srcima onih koji su ga znali i cijenili kao čovjeka koji se borio za čovjeka i čovječnost.
    Na poziv Centra za mirovne studije u suradnji s obitelji Reihl-Kir, prošle je godine u znak sjećanja točno 25. godina nakon ubojstva Josipa Reihla-Kira, na napuštenom osječkom zidu naslikan mural „Rhythm of the saints / If I have weaknesses, don’t let them blind me“ nazvan po pjesmi Paula Simona čiju je ploču Josip Reihl-Kir posljednju kupio.
    Autor murala je Lunar, a mural predstavlja trajno i svakodnevno sjećanje na tri ključne vrijednosti koje je Josip Reihl-Kir objedinio – mirotvorstvo, suradnju i nenasilje. Nalazi se na napuštenoj zgradi koja je nekad bila Poljoprivredni fakultet, a ujedno je i mjesto s kojeg je Reihl-Kir zadnji put otišao iz Osijeka živ. U ratno vrijeme, to je bila crta razgraničenja.”

    https://radnickafronta.hr/citaonica/clanci/502-heroj-josip-reihl-kir

Odgovori