«

»

kol. 16 2017

Jaka struja domoljublja

U reklamama HEP-a domoljublje je polazna osnova za sve ostalo, a to je, očito, i za ministra Gorana Marića, koji kaže da su za uspješne državne tvrtke potrebni ljudi ‘snažnog etičkog i domoljubnog formata’

Gospodin ministar se zgraža. Kako je moguće da tako postupaju ljudi ‘Bogom obdareni razumom’ i stvoreni kao ‘bića savjesti’, pita se on. Zadatak vlasti, međutim, nije da se zgraža i čudi, već da djeluje. Ne da postavlja pitanja, već da na njih odgovara. Ne da ukazuje na problematično i štetno ponašanje, već da ga kazni i onemogući. Pa ipak, najskuplji takav primjer, u velikom intervjuu ‘Jutarnjem listu’, ministar državne imovine Goran Marić ne konkretizira, već ga spominje samo kao slučaj jednog poduzeća. ‘Imamo primjer jednog trgovačkog društva’, kaže on, ‘koje je na tržištu prodalo obveznice u vrijednosti od 2,5 milijarde kuna, bez jasne svrhe i investicijskog programa uz 6,1 posto kamate, da bi potom imali višak likvidnosti od tri milijarde kuna, od kojih je najveći dio oročen uz 0,01 posto kamate.’ Razgovor s ministrom Marićem ‘Jutarnji’ je naslovio ‘Istina o stanju državne imovine’. Bolji bi naslov bio ‘Istina o ponašanju države i njenih lidera’. Stanje državne imovine samo je posljedica toga.

Anonimni primjer o kome govori ministar Marić nije samo kuriozitet. On ga iznosi jer je tipičan za ponašanje dijela uprava u javnim i državnim poduzećima, ali i zato jer je riječ o ‘ključnom državnom, gigantskom poduzeću’. Kojem, insistira novinar. Jednom gigantskom, ponavlja ministar. Ali nije gigantsko samo poduzeće. Gigantska je i šteta prouzročena poslovnim pothvatom njegove uprave, koju sasvim jasno definira doktor Marić. Toliko jasno da se mora posumnjati u zdrav razum onog tko tako posluje. Ili, što je još gore, u njegov moral, kako to čini ministar Marić, čudeći se da tako postupaju ljudi stvoreni kao ‘bića savjesti’. I to na čelu ključnog državnog poduzeća. Ako je vjerovati ministru, oni su zadužili tvrtku za 2,5 milijarde kuna uz visoku kamatu, a da nije jasno što će im uopće taj novac. Onda su ga oročili u banci praktički bez kamate, tako da ga stalno nagriza inflacija. Dakle gube već samo na tom oročenju, a na cijeloj operaciji odlazi u vjetar golem novac. Znatno veći od onog iz slučajeva Fimi-medija i Planinska, za što je optužen bivši premijer Ivo Sanader. Je li to posao i za USKOK? Kome koristi takvo poslovanje? Vjerojatno jedna ili nekoliko banaka zadovoljno trljaju ruke. Samo one mogu kupiti 2,5 milijardi kuna obveznica i samo se kod njih toliki novac može oročiti.

Koje je to trgovačko društvo? Odgovor se ne može dugo držati u tajnosti. Posebno ga ne smije tajiti ministar (čuvar) državne imovine. Može se dakle pretpostaviti da će se on, obdaren razumom i savješću, kakvog ga je Bog dao, uskoro prestati zgražati i početi raditi svoj posao. Je li taj gigant Hrvatska elektroprivreda, koja je samo na reklamu potrošila skoro 146 milijuna kuna? Ta ogromna stavka posebno je zanimljiva jer je riječ o donedavno monopolskom poduzeću, koje se sada prvi put brani od konkurencije. Je li taj silni novac potrošen zbog brige i straha za sutrašnjicu?

Tržište strujom otvoreno je tek nakon ulaska Hrvatske u EU, kada je dolazak konkurencije iz Njemačke i Slovenije blago okrznuo monopol HEP-a. Ipak, bio je to prijelomni trenutak. Do tada, hrvatskim se potrošačima uporno tvrdilo da plaćaju socijalnu, dakle prenisku cijenu struje. Oni su trebali vjerovati da su u inozemstvu kilovati skuplji, što je za HEP imalo dvostruki učinak. Opravdavalo je sve njihove eventualne manjkavosti (prejeftini su, zato nemaju novca, pa i ovoliko postižu samo izvanrednim naporima) i stvaralo klimu u kojoj je bilo normalno da se u svakom trenutku očekuje poskupljenje. Ta se umjetna magla razišla čim je tržište oslobođeno i kad su zalepršale prve laste konkurencije. Tada je postalo normalno svako tržišno ponašanje, pa i reklamiranje vlastite ponude. U prvom redu povoljne cijene, kvalitetne struje i sigurne opskrbe. To je ono što u prvom redu zanima hrvatske potrošače, koji bi sigurno cijenili i razvojne projekte u vlastitoj zemlji, u čemu bi HEP morao imati prednost pred stranom konkurencijom. Ali sudeći po reklamama koje nas bombardiraju sa svih strana, a posebno s televizijskih ekrana, ništa od toga ne zanima HEP. Zapravo, kao da ih ne zanima ni sama struja, koja je jedina svrha njihovog postojanja. Umjesto toga, tvrde nam da su oni nešto bitno više. HEP – više od struje, postala je njihova glavna krilatica.

Što je to – više? Sudeći prema reklamnim porukama, to je njihova silna ljubav prema domovini, prema svojoj zemlji Hrvatskoj. U usporedbi sa snagom i vrijednošću te ljubavi, tako banalne stvari kao što su struja i njena cijena nije uopće vrijedno spominjati. Tko voli svoju domovinu, neće ni pomišljati na struju iz konkurentskih izvora. Poruka kupujmo hrvatsko tako je izokrenuta u kupujmo od HEP-a, jer HEP je Hrvatska. On se želi izjednačiti sa svim ratnim žrtvama i herojima i tako se u svijesti potrošača vratiti u položaj u kojem je bio dok im se tvrdilo da plaćaju socijalnu cijenu struje. U svojevrsni položaj nedodirljivih, kojemu teži svaki monopol. Država je to platila (jer HEP je u vlasništvu države) 145,8 milijuna kuna.

Ministra Gorana Marića mnogi optužuju da je etatist, jer tvrdi da i tvrtke u državnom vlasništvu mogu biti uspješne. U prilog njegovom mišljenju govore brojni primjeri iz Francuske ili Njemačke, a posebno iz Kine koja se razvija nezapamćenim tempom iako prelazeći na tržišnu ekonomiju nije privatizirala postojeću privredu. ‘Može se pokazati i dokazati da državne tvrtke mogu biti uspješne i konkurentne’, kaže on, ‘ako su znalački vođene, ako se njima odgovorno upravlja. A za takvu praksu i postignuće potrebni su stručni ljudi i osobe, ljudi široka pristupa, snažnog etičkog i domoljubnog formata.’ Reklame HEP-a kao da su prilagođene tim kriterijima. Domoljublje je u njima polazna osnova za sve ostalo, a to je, očito, i za ministra Marića. Zato on i stavlja ‘etički i domoljubni format’ zajedno.

Kako, međutim, izmjeriti nečije domoljublje? Kakav instrument, poput toplomjera, staviti čovjeku pod ruku i kakvi bi se stupnjevi tu mogli očitati? Ministar Marić se time ne zamara, kao što se nisu zamarali ni oni koji su u bivšem sustavu u sličnim situacijama tražili moralno-političku podobnost. Ona se, najčešće, svodila na članstvo u Savezu komunista i nije davala bolje rezultate od sadašnjeg članstva u domoljubnom HDZ-u. Konačno, po tom kriteriju su izabrani ljudi koji su u proteklih četvrt stoljeća srušili Hrvatsku od srednje razvijene zemlje na samo dno Europske unije. Pritom su se uvijek busali u domoljubna prsa i ponavljali formulu da svatko tko je protiv njih mrzi sve što je Hrvatsko. Stara je istina da je patriotizam u političkom životu ono isto što je vjera u religiji. On ne dozvoljava propitivanje i skepsu. (Tu prepoznajemo i dr. Gorana Marića.) Ali ne treba zaboraviti ni staru izjavu velikog dr. Samuela Johnsona da je patriotizam zadnje utočište hulja.

1 comment

  1. Maki

    Naslov je u totalnom skladu s tekstom- po feralovski.

Odgovori