Ispovijedi APN-ova čovjeka

‘Mene je sram koliko nemam – a ne koliko imam! Pa što će premijer misliti o meni, majketi, kako sam sposobna čovjeka napravio, ne može sebi pripomoći, a trebao bi servisirati usluge građana’, pripovijeda Krešimir Žunić u brešanovskom monologu, u sjeni Krista, novinarki Danki Derifaj

RTL Danas, 27. siječnja, 18:30

‘Ja bih donosio odluke brže nego Andrej Plenković’, kaže Miro Kovač odgovarajući na pitanje Damire Gregoret što bi učinio s Milanom Kujundžićem. ‘Kakve odluke?’ pita Gregoret. ‘Brže.’ ‘Što to znači?’ ‘Saznat ćete na vrijeme.’ ‘Kako bi te odluke izgledale?’ ‘To ćete vidjeti kad budem predsjednik.’ ‘Da ste predsjednik, kakva bi bila vaša odluka?’ ‘Ne bih oklijevao.’ ‘U kom pravcu?’ ‘Vidjet ćete kad me izaberu…’ RTL-ova novinarka učinila je sve što je bilo izvedivo u granicama pristojnosti, ali od čovjeka koji HDZ-u želi ‘vratiti okus i miris’ nije bilo ni okusa ni mirisa. Puno puta zapitala je lidera ‘trojnog pakta’ što bi dotični učinio s Kujundžićem koji je dobrih par dana bio politički mrtvac i Kovač mu je mirne duše mogao održati politički parastos, ali, avaj, on je odlučio mudrijati. Naspram njega se i aktualni premijer, koji izgleda kao ministar okolišanja, doimao kao Usain Bolt. Dok se Kovač premišljao, Plenki je dao cipelu Kujundžiću. Hic Rhodus, hic salta! Ovo što smo vidjeli u ‘Danasu’ nije nalikovalo na rađanje zvijezde, čini se.

Ratni junaci, History, 28. siječnja, 10:30

Nedugo nakon što su Poljskom počele kružiti jezive priče o Auschwitzu – u koje zbog njihove nepojmljivosti i šokantnog iskakanja iz svih dosadašnjih tradicija torture nitko nije vjerovao – jedan odvažan čovjek poduzima nevjerojatnu akciju: dobrovoljno odlazi u logor. Witold Pilecki, tako je njegovo ime, postaje heroj već u rusko-poljskom ratu, sa samo 19 godina. Nakon ulaska u Auschwitz dva je puta prebolio teške bolesti, više je puta prebijan do krvi i izvođen na ubitačan rad. (Otkud famozni slogan s vrata pakla, ‘rad oslobađa’? Wikipedija kaže: U 1872. godini, njemački nacionalist i autor Lorenz Diefenbach napisao je novelu naziva ‘Arbeit macht frei’; izraz je 1928. preuzela vlada Weimarske Republike u slavu politike javnih radova, koja je trebala riješiti nezaposlenost, a nacisti su ga prisvojili kako bi zavarali zatvorenike i dali im nadu, kako bi mirno otišli u plinsku komoru). Pilecki je u logoru proveo 945 dana, dvije i pol godine, a onda uspio pobjeći, skinuvši vrata sa šarki. Iza njega je sijevala kiša metaka, ali uspio je. Prvi je Churchillu dostavio izvještaj o stvarnom stanju u Auschwitzu, no opis zlodjela svima se učinio nemogućim i nerealnim, pa su i Britanci i Amerikanci izbjegli bombardirati Auschwitz (ako je samo to bio razlog). Nakon bijega Pilecki vodi ustanak u Varšavi gdje poslije dva tjedna otpora, koji Rusi nisu htjeli pomoći jer ga nisu vodili komunisti nego nacionalisti, biva zarobljen. Kraj rata dočekuje u zatvoru. Nakon ulaska u Poljsku Crvene armije, koja je oslobodila Auschwitz, raspušta postrojbu, ali ga Rusi hapse i na montiranom procesu osuđuju na smrt kao engleskog špijuna. HRT bi morao kupiti seriju ili film o ovom briljantnom čovjeku, simbolu Poljske, Leonidi naših dana.

Potraga, RTL, 28. i 29. siječnja, 19:30

Iza Krešimira Žunića, jednog od najvećih Ostapa Bendera ove zemlje – u kojoj takvi karakteri trajno bilježe visoku konjunkturu – gore na zidu odmah uočavamo raspelo; u sjeni Krista Žunić Danki Derifaj (uz koju je radila i istraživačica Karla Vidović) pripovijeda šašavu priču o tome kako su on i sin, to jest sin i on, u Zadru, u kojem ne stanuju, od APN-a u kojemu Žunić radi, kupili stan iz POS-ova programa u pola tržišne cijene. Kupili su ga kako se Žunić siromaštvom ne bi brukao pred premijerom. ‘Ja imam jednu i pol nekretninu i dva stambena kredita… do kraja tjedna ću prijaviti, na moju sramotu, jednu i pol nekretninu i dva stambena kredita. Pa mene je sram koliko nemam – a ne koliko imam! Nemam vozila, nemam pokretnina, imam jednu i pol imovinu i dva kredita. Pa što će premijer misliti o meni, majketi, kako sam sposobna čovjeka napravio, ne može sebi pripomoći, a trebao bi servisirati usluge građana’, rekao je Žunić u brešanovskom monologu, za koji će dan kasnije stranački kolega Oleg Butković priznati kako ‘nikad u životu nije čuo nešto takvo’. Žunićevu se obrazloženju cijela Hrvatska tresla od smijeha, a mi se vraćamo onom raspelu – čini se da je sada posve jasno čemu ono služi. Muljatorima u državnom aparatu ono je maska, štit, legitimacija: kad staviš taj znak na vidljivo mjesto (krunica, raspelo, Isus i Marija, sveta obitelj, jaslice) ili pozdraviš ‘hvaljen Isus’, svi znaju da si podoban, da si na sunčanoj strani i da te štiti imunitet, pa onda opleti po uvećanju imovine. ‘Pod ovim ćeš se znakom obogatiti’, da parafraziramo slogan iz sna rimskog cara Konstantina. A kad se obogatiš, onda ti se, kako bi rekao pisac, nad gradom podiže sunce, uvijek predivno, uvijek čudesno. A nad zemljom, nad gradom, prolaze proljeća, jeseni, zime, uvijek predivne, uvijek čudesne… Sve dok ti na vrata ne zakuca neki istraživački novinar!

Twitter, HRT, 30. siječnja

HRT sve videopriloge koji idu na Twitter titla jer neki ljudi ne slušaju zvuk, gledaju samo sliku. U slučaju gosn’ Krstičevića ta je stvar bila posebno zabavna jer njegovu sintaksu ne viđamo tako često. Ovako to ide. ‘Što se tiče kuće u Žaboriću… Kad sam popunjava karticu. Piše tip nekretnine. Ja kažem vikendica. Vidimo sada posjedovni list, da je kuća s okućnicom. Kad je pisalo površina, ja napišem 120 stambene površine. Vidimo sad nisam prijavija tih 182 kvadrata okućnice. I to je gola… Istina. Što se tiče kupnje kuće, kupljena dvi tisuće četvrte godine. Inače kuća sagrađena osamdeset i druge godine, znaju se ljudi od kojih sam kupija. Kupoprodajni ugovor 160 tisuća eura. Ovjeren kod bilježnika, predat. Plaćen porez državi za tu kuću sa okućnicom, trista dva kvadrata. Kad sam upisiva poreznu, odnosno kad sam upisiva imovinsku karticu u tom trenutku nakon dvanaest godina znam kako je izgledala ta unutarkuća i to sve skupa, ja sam to procijenija, nisam tada se veza na ovaj dio kupoprodajnog ugovora… Jel piše opet u imovinskoj kartici približna procijenjena vrijednost… I ja sam stavija osamdeset i tri tisuće eura’, rekao je, doslovno, ministar obrane Damir Krstičević. Šta je. Tija. Reć?

Ljuba Tadić, Klasik TV, 31. siječnja, 04:10

Iz dobrog dokumentarca o glumačkom titanu Ljubi Tadiću izdvajamo dio o tome kako je u srpski film prodrla prva psovka. Bila je to stvar slučaja. Film je bio ‘Marš na Drinu’ – odličnog akcionog režisera Žike Mitrovića – a psovka je snimljena iz zabave i obijesti. ‘Dođe pregled materijala i na pregledu bio je umetnički direktor Radoš Novaković koji je materijal gledao sa Žikom. Ja nisam bio, nego su mi pričali. I odjedanput je taj kadar bio, ali to se nijemo snimalo, mi smo nasinhronizirali, i Radoš pita Žiku: ‘Što ovo Ljuba kaže?’ ‘To su oni sami tamo nešto muvali, ne znam tko je podvalio to… bez veze je to.’ ‘Pa što kaže Ljuba u tom kadru?’ ‘Pa kaže: Drino, jebem te. Kako to može da kaže?’ To je prva psovka, to nije moglo da se pojmi da netko opsuje. Radoš skoči pa kaže: ‘Žiko, to je kraj filma! Pa to je super!’ I tako su oni umontirali i tako bude kraj filma. Nije bilo ono na konju odlazimo u dalji rat, zasvira ‘Marš na Drinu’ i onda se završi. Taj kadar mnogi pamte. Ja sam putovao po svijetu, bio u Australiji, Americi, Kanadi… i svi oni imaju te kazete i gledaju te filmove, i svi govore i citiraju… To je bila prva psovka’, rekao je Tadić, a mi bilježimo, za povijest i u čast velikom čovjeku, gospodinu i glumcu, Ljubi Tadiću.

portalnovosti

2 comments

  1. Ratni junaci, History, 28. siječnja, 10:30

    Rusi su Poljacima omogućili najveći izlaz na more otkad postoje kao država. Suvremena Poljska dragovoljno se stvaila pod američku čizmu samo da bi oslabila Rusiju. Slavenska posla.

  2. Miro Kovač me facom podsjeća na Rudolfa Hessa.

Odgovori