Igra prijestolja

Dok se na groblju hrvatske ekonomije pokapaju posljednji ostaci nekada uspješne industrije, kao Itas iz Ivanca, na političkoj sceni vlada neviđeno živo sučeljavanje neuništivih političkih elita. Naravno, ne oko toga kako zaustaviti ovo prvo, nego kako da se same što bolje pozicioniraju

‘Druga smrt radničkog samoupravljanja.’ To je dobro, odlično odabran naslov teksta u ne tako odličnom, pa ni dobrom Jutarnjem listu, kojim se prati najnovija drama u metaloprerađivačkom poduzeću Itas iz Ivanca. Itas je jedina tvornica u Hrvatskoj u kojoj su radnici njeni vlasnici, pa onda jedini i upravljaju njome, a i jedina je preživjela krhotina nekada slavne Prvomajske. Ova je pak propala iz razloga koji se ne mogu podvesti pod jedno jer tu ima svega, od gašenja ruskog tržišta nadalje, ali uvijek je ostao dojam da je zatrta kao jedan od uspješnih relikata socijalističke ekonomije pa, ako hoćete, i zbog imena koje je nosila (čemu su se nekako oduprli samo rijetki, kao Kraš ili Končar, jer su naprosto i prije kraha socijalizma bili svjetski prepoznati brendovi). I evo sada Itasa. Jedine i to vrlo uspješne tvornice specijalnih metalnih alatki, po kojima je Hrvatska svojedobno bila naširoko poznata, koja je preživjela pogubljenje samoupravljanja, ali sada je pred stečajem zbog, ne može se drukčije reći, nevjerojatno sramotnog razloga. Dužna je neke male pare svojim poslovnim partnerima, toliko male da su i iz Banskih dvora morali priznati da su zbilja male. Oni će, rekli su, pomoći sa, slušaj ovo, tri milijuna kuna da se dug otplati, kao da se radi o nekoj kvartovskoj ćevabdžinici, a ne o, za naše prilike, velikoj i uspješnoj tvornici koja zapošljava blizu dvjesto radnika.

Ima, međutim, poručuju iz Vlade, jedan uvjet. U Itasu su, kažu, dužni provesti ‘strukturne promjene’, što može značiti bilo što, ali u ovom slučaju očito znači samo jedno. Svi koje se proteklih godina za to pitalo, od liberala Radimira Čačića do, evo, HDZ-ovih resornih šefova konzervativnih nazora, kakav je sadašnji ministar gospodarstva Darko Horvat, ne mogu sakriti zgražanje što jedina enklava samoupravnog socijalizma iz Ivanca tvrdoglavo opstaje ili, otvorenije kazano, što odbija crknuti. Pa jesmo li se za to borili, čuješ ih kako se međusobno ljutito potkubavaju, da nam sada ti ‘titoisti’ i ‘kardeljevci’ kvare savršeni plan kapitalističke tranzicije. Dobro, nitko nikome ne može zabraniti da cmolji na te i slične načine, ali u Itasu su smislili efikasnu formulu kako se tome suprotstaviti. Čim tako nešto počne, smjesta najave štrajk glađu ili odmah stupe u njega i stvar se barem privremeno zaustavi. Nemamo ovdje namjeru propagirati ovakve i slične protestne metode samopovređivanja, ali postavljamo jedino suvislo pitanje koje se nameće. Je li netko pokušao, je li napravio makar bilo kakav pokušajčić da analizira koliko je ovako sposobnih i vitalnih tvornica kao Itas pokopano da bi kapitalizam u Hrvatskoj bio uveden na način kako je uveden?

Ne, naravno da nije. Da jeste, iz grobova bi se diglo na desetine, stotine drugih itasa, neki sigurno i s prkosnom parolom ‘tvornice radnicima’ kao u Ivancu, a kome to treba. Tada bi se otvorilo i niz drugih pitanja, na primjer kako to da radnička participacija polako ulazi, pod poznatom skraćenicom ESOP (Employee Stock Ownership Plan), čak i u glavnu utvrdu današnjeg kapitalizma, Sjedinjene Države, a evo kod nas se to tretira kao neka vrsta klasne inačice Bleiburga. Da, današnja vladajuća politička klasa još i može otrpjeti socijalizam, jer je ionako mrtav, ali samoupravljanje baš sasvim i nije, i to izaziva nekontrolirani gnjev. Dalje, postavilo bi se pitanje što je ova navodno superiorna varijanta hrvatske kapitalističke tranzicije napravila za ekonomski i socijalni boljitak zemlje, a što za njeno sunovraćivanje i obezglavljivanje. Ni da se ubiješ, ne možeš se sjetiti ničega kapitalno važnog što je napravljeno u proteklih tri desetljeća osim mreže autocesta, ali i to uz ogradu da je iznevjereno glavno obećanje tadašnjeg ministra u Račanovoj vladi Čačića da će se njihova gradnja financirati glavninom iz cijene benzina. Ne, trebalo je puno više. Zato je u tih tridesetak godina samo ponovno ožbukano nešto od prije izgrađenih škola i vrtića, dok nije izgrađena nijedna, baš nijedna nova veća bolnica. Ukratko, gola nula.

S druge strane, otvorila se golema zjapeća rupa time da je pometena cijela teška industrija zemlje, isto kao i nekada evropski relevantna metaloprerađivačka industrija (čije zadnje ostatke sada brane prezreni samoupravljači iz Itasa), a uništavajuće udarce pretrpjela su i naftna i farmaceutska industrija, isto koliko i poljoprivredni kombinati. Na kraju, što upravo gledamo, na panju giljotine završava i nekada svjetski elitna brodogradnja. Dalo bi se nabrajati još, ali pustimo to, važnije je nešto drugo. U ova tri desetljeća nije se pojavila nijedna, baš nijedna nova ideja o drukčijoj državnoj ekonomskoj politici, nije se to dogodilo ni na nominalnoj ljevici ni na desnici. Umjesto toga, tržištem ekonomskih ideja zavladali su pobožni propovjednici toga da državna politika nije ni potrebna, države je, kao, ionako previše, iako bi time ostali kruha gladni čak i u, to valjda ne spore, vodećim kapitalističkim zemljama kakve su Amerika ili Njemačka. Oh, kako je to lijepo sjelo HDZ-u i SDP-u. Među njima ni inače ne postoje spomena vrijedne razlike oko toga je li u hrvatskom modelu kapitalističke tranzicije nešto loše ili ima i boljih primjera (slovenski, češki…) koje je bilo pametnije slijediti. A sada su dobili odriješene ruke da se time uopće ni ne opterećuju, nego da se posvete jedino tome da se što bolje pozicioniraju na političkoj sceni, tj. u osvajanju većine u Saboru i u ostalim vrhovima vlasti.

I tako smo dobili sintagmu iz naslova teksta – igra prijestolja. Upravo gledamo udarne epizode tog političkog serijala, pa je Zoran Milanović dobio predsjedničke izbore na paroli ‘normalno’, kao da se ne podrazumijeva da ne želi biti na čelu države koja će biti nenormalna. S druge strane, svoju koncepciju normalnosti i stabilnosti gura i Andrej Plenković, i tako smo dobili dva glavna kamena stupa na kojima počiva današnja hrvatska politika. To su desni ljevičar Milanović i lijevi desničar Plenković, s tim da je prvi već zasjeo na svoje mjesto, a drugi to tek treba učiniti. Da budem sasvim otvoren, ovome dugome to i želim nakon što je nedavno u zagrebačkom Francuskom paviljonu prvi put od hrvatskog državnog osamostaljenja, ponavljam prvi put, napustio poziciju apstraktnog osuđivanja nacizma i nacističkih zlodjela i u njegove integralne sastavnice uključio i ustaše i njihove jasenovačke i druge zločine. To je nesumnjivo državnički potez višeg ranga, na koji postrojena četa njegovih unutarstranačkih konkurenata, Kovač, Stier, Penava, Brkić i ostali, ne bi bila spremna ni pod većim utjecajem alkohola i drugih težih opijata. Ali istodobno se i Plenković okružio četom istih takvih, koji ne bi potpisali ni retka onoga što je izrekao u Francuskom paviljonu, tako da vidiš da je riječ o samo privremeno rastavljenoj političkoj svojti koja vodi svoje pseudoideološke ratove otprilike onako kako se to radi u internetskim igricama. S puno razornih eksplozivnih sredstava, ali bez ijedne prave žrtve. I bez ikakve vizije što s nesretnom privredom, koja je nekada nešto valjala, a danas ne valja baš ništa.

Eh da, tu je i Milan Bandić, koji se nakon razlaza sa SDP-om barem naizgled razišao i s HDZ-om, pa mu se možda napokon bliži kraj. Ali će ostati kao granitni spomenik uludo potrošenih desetljeća u kojima se hrvatska politika junački borila samo za svoje interese, a o razvoju zemlje jedva na razini spomenute kvartovske ćevabdžinice.

portalnovosti

2 comments

  1. Cijela Hrvatska je Detroit.

  2. Tugo moja pregolema – odlična analiza!

Odgovori