Hrvatska uz Mamića: Neka je krao, i nama je dao

VEĆ DESETLJEĆIMA građani RH raspravljaju o tome zašto Hrvatska ostvaruje slabe rezultate u gotovo svakom segmentu razvoja. Teško je pronaći društveni, politički ili ekonomski segment u kojem država kao cjelina napreduje.

Postoje lokalizirani primjeri pozitivnih pomaka, nekoliko pojedinaca koji se izdižu iznad ostatka na pozitivan način i entuzijasti koji se ne predaju, ali opća društvena klima se kreće između indiferentnosti, upornog održavanja starih zabluda, žaljenja i ljutnje. Čak i prema zadnjem istraživanju sreće po državama, Hrvatska ne stoji dobro, ne samo radi trenutnog stanja, nego još više zbog gubitka nade u bolju budućnost.

Unatoč svemu društveni tok misli, moralnog kodeksa i općenito načina funkcioniranja onoga što bi se moglo nazvati “neformalne društvene institucije” se ne mijenja. Dobar primjer su reakcije velikog dijela građana na presudu braći Mamić za razne kriminalne radnje, koje se mogu svesti na staru uzrečicu: “Tito je krao, ali je i nama dao”.

Javnosti je bilo jasno tko je i što je Mamić davno prije bilo kakve istrage

Razne malverzacije i kriminalne radnje Mamića nisu nikakva novost, a presuda je sasvim očekivana. Javnosti je bilo jasno tko je i što je Mamić još dok je dotični bio daleko od bilo kakve pravosudne istrage i neometano granao svoju kriminalnu mrežu.

U principu, ljudima ne smetaju toliko kriminal, nepotizam i korupcija, nego to što oni nisu dio određene mreže koja izvlači protupravnu korist. Ono što im smeta je što i sami nisu dovoljno visoko u hijerarhiji pa njima ostaju samo mrvice koje padaju s koruptivnog stola na kojem glavni akteri dijele plijen.

Ne radi se o novom fenomenu koji se pojavio uspostavom nezavisne Hrvatske. Nije tajna da su u većini kompanija u bivšoj Jugoslaviji gotovo svi sudjelovali u nekakvoj vrsti kriminalne aktivnosti na štetu same kompanije u kojoj su radili. Šefovi su krali na “sofisticirane” načine: nezakonitim ugovorima, namještanjima poslova i dogovorima ispod stola, putnim nalozima i sl., a radnici su na malo krali materijal i alate ili dio radnog vremena radili u fušu pa i aktivno ga izbjegavali.

Promjenom vlasti nije se promijenio kriminal, nego samo akteri

Pisalo se i tada o tim problemima pa je gospodarski kriminal bio podjednako javna tema kao i danas. Svi su to radili pa nitko nije osjećao posebnu grižnju savjesti. Postojale su razne racionalizacije koje su ostale popularne do današnjih dana, kao što su: “Ne možeš ti mene toliko malo platiti koliko malo ja mogu radit”, “Ako nije mogao osigurati sebe, kako će osigurati nas”, “Drugi kradu milijune, zašto bi bio problem što radnik uzme malo materijala”…

Promjenom vlasti su se samo donekle promijenili glavni akteri tog kriminala. Iste prakse su se nastavile pa čak i intenzivirale jer je rat ponudio dobru distrakciju. Pretvorba i privatizacija su rezultat nastavka i intenziviranja takvog načina vođenja društva, politike i gospodarstva.

No taj društveno-gospodarski sustav se počeo urušavati još i prije 80-ih, a posebno je to bio slučaj 90-ih. Stotine tisuća su ostajale bez posla, a kompanije su propadale. Nije problem propadanje neefikasnih socijalističkih mastodonata, nego način na koji se to dogodio, a taj način je direktno rezultat načina funkcioniranja neformalnih društvenih institucija, koji je nastao još u Jugoslaviji i srdačno je prihvaćen od strane novih aktera.

Država se možda promijenila, ali društvo je ostalo isto, s istim praksama, društvenim kodeksom i tek neznatno promijenjenim neformalnim institucijama. Sve što se događalo 90-ih po pitanju gospodarskog i političkog  kriminala je logična posljedica uspostavljenih društvenih pravila iz prijašnjih razdoblja. Promijenila se država/forma, ali društvo/sadržaj su ostali isti. To nije opravdanje, dapače. To je kritika društva koje je ustvari htjelo nastavak istih praksi kao i prije, samo u vlastitoj državi. Htjelo je Jugoslaviju, samo da se tako ne zove, Tita – samo da ima drugo ime.

To “naše” je samo jedna od racionalizacija koruptivnih praksi

Stanje danas nije puno drugačije. Stalno se poziva na očuvanje starog načina funkcioniranja i ponavljaju stare zablude. Poziva se na očuvanje i povratak državnog vlasništva pod argumentom da je državno isto što i naše. A to “naše” je samo jedna od racionalizacija svih koruptivnih praksi, od najviše do najniže razine. Politici to odgovara kao što je nekada odgovaralo i Partiji jer joj daje dobru podlogu za kontrolu svega “našega”. A tom kontrolom mogu upravljati manje-više svim društveno-gospodarskim procesima u društvu.

Tužna činjenica je da to odobrava većina stanovnika RH. Naravno, to će braniti raznim racionalizacijama, od kojih većina nije nova i ponavlja se desetljećima. U konačnici se stvorilo društvo koje ne samo prešutno, nego i aktivno odobrava kriminal pod uvjetom da im se obeća njihov dio koruptivnog plijena. Želja pojedinaca u tom društvu nije da se bore protiv kriminala, nego da se uzdignu s dna koruptivnog lanca na vrh. One na vrhu za koje procjene da im dobacuju dovoljno mrvica će smatrati dobrim gospodarima i aktivno će ih braniti od društvene, medijske ili pravosudne osude. “Neka je krao jer je i nama dao” je tako temeljni aksiom tog društva. Na sličan način funkcionira mafija.

Društvo koje veliča kriminalce

Takvo društvo, postavljeno na pokvarenim etično-moralnim temeljima, nužno propada. Nikada nema dovoljno plijena i apetiti onih na vrhu su uvijek preveliki da bi se začarani krug korupcije mogao nastaviti u beskonačnost. Takvo društvo će nužno stagnirati i s vremenom propadati jer će oni koji odbijaju prihvatiti takve pokvarene društvene temelje odlaziti. Oni će shvatiti da njihove stručne, intelektualne, radne i druge kvalitete mogu lakše i bolje oploditi u društvima koja imaju pravedniju društvenu hijerarhiju vrlina, a ne u društvu koje veliča kriminalce.

Da se radi o društvenom problemu koji koči napredak pokazuju usporedbe povjerenja u institucije, ali i povjerenja u druge ljude između razvijenih i nerazvijenih zemalja na svijetu. Kulturološki faktori dakako čine razliku, ali istraživanja o društvenom povjerenju i povjerenju u državne institucije jasno pokazuju da u razvijenijim državama ljudi ne samo da imaju više povjerenja u državne institucije nego i jedni u druge. Institucije i ljudi koji stvaraju i čine te institucije su neraskidivo povezani. Dobra društva stvaraju i dobre institucije. Kakve institucije može stvoriti društvo koje slavi kriminalce, plagijatore i korumpirane političare?

Malo se priča o tome da građani Hrvatske ne vjeruju ni jedni drugima

Poznato je da građani RH ne vjeruju u državne institucije, ali malo se priča o tome da ne vjeruju ni jedni drugima. Pretpostavka većine ljudi u Hrvatskoj je da ih druga osoba želi prevariti. I nepovjerenje u institucije i nepovjerenje u druge ljude su rezultat poremećenog društvenog, političkog i gospodarskog sustava koji se u Hrvatskoj kultivira desetljećima.

Nažalost, ništa ne pokazuje da će se takav sustav popraviti niti da građani RH uopće žele da se popravi. Deklarativno se zazivaju reforme i promjene, najčešće u predizborno vrijeme, ali od njih nema ništa. Većina ljudi u Hrvatskoj ustvari ne želi promjene i aktivno radi na održavanju trenutnog stanja.

Ljudi koji opravdavaju Mamića uništavaju bilo kakvu nadu

Država koja slavi raznorazne Mamiće i Bandiće nema budućnost. Ne znači da će propasti preko noći, ali će postepeno tonuti u beznačajnost i zaborav. Najbolji ljudi u tim državama, koji bi trebali biti inicijatori i nositelji napretka, će odlaziti drugamo u potrazi za društvenim sustavima koji su više utemeljeni na meritokraciji i društvenoj hijerarhiji vrlina, a ne na lopovluku, plagiranju, nepotizmu i korupciji.

Oni koji opravdavaju i racionaliziraju postupke Mamića, čovjeka koji je sam na televiziji priznao da je rođenoj majci krao zlato, su oni koji uništavaju bilo kakvu nadu u napredak Hrvatske, bez obzira kakve im bile namjere.

index

1 comment

  1. Nije Mamić pao s Marsa.On je proizvod hrvatke države i hrvatskog društva. Kakv Mamić takva Hrvatsk.

Odgovori