HDZ u doba korone

A nurse helps Croatian Prime Minister Andrej Plenkovic (L) to puts rubber gloves and protective mask during his visit at the tents camp builded by Croatian soliders in front of Zagreb’s KB Dubrava hospital on March 20, 2020, to bring assistance in the treatment of patients infected with COVID-19 (novel coronavirus) after it became the main medical facility in the country to treat the most serious cases. (Photo by Damir SENCAR / AFP)

Povjerenje u državne institucije u Hrvatskoj dugo nije bilo na ovako visokim razinama, kao što je u kriznoj situaciji epidemije korona virusa COVID-19, i posebno nakon zastrašujućeg nedjeljnog potresa s epicentrom na sjeverno-istočnoj periferiji Zagreba. Uzrok povjerenju je splet različitih okolnosti, od kojih vladajući HDZ zapravo nije izravno odgovoran za mnogo toga. Politike kojima se možda čudimo posljednjih dana, jer nisu toliko neoliberalne koliko su mogle biti, ali ipak nisu ni socijalističke što bi nas jedino zadovoljilo, nisu rezultat pedantnog promišljanja Vlade RH, već su svojevrsni krizni nastavak politika započetih ranije, a na temelju naputaka dubinske analize Hrvatske u sklopu Europskog semestra. U njemu stoji da Hrvatska treba čuvati radna mjesta pod svaku cijenu, uložiti više u zapušteni javni sektor (sic!) i pod svaku cijenu dizati plaće i stvarati nova radna mjesta. Iz dubinske analize neizravno ispada da tek uspješnim dokazivanjem da Hrvatska sve ovo može, možemo ući u euro zonu. Mislim da je cilj tog EU naputka da Hrvatska povlači manje sredstva iz nekih bazičnih EU fondova.

I baš je hrvatskoj vladi dobro krenulo dokazati EU da možemo imati zaista stabilnu državu: Hrvatska narodna banka (HNB) ima zalihu otprilike jednogodišnjeg javnog budžeta, država pak ima neke pričuve, plaće počinju rasti, pokazatelji koje EU drži stvarnim prioritetima rastu (na primjer, klima i okoliš ne kotiraju dobro u dubinskom izvještaju o Hrvatskoj u sklopu europskog semestra, ali o tom potom). No, baš usred toga da dokaže Europi koliko napreduje na putu prema europskom uspjehu, stigao je korona virus i ugrozio taj toliko dugo obećavani napredak, ali i slobodno tržište. Povjerenje naroda u Vladu imalo je ovisiti o tome koliko će vlada popustiti pred gramzivim poduzetnicima, i koliko će to popuštanje štetiti radničkoj klasi.

Demokratski proces i oporba u doba korone

Mjere koje je vlada donosila prošloga tjedna, navodno su tek prvi krug mjera. Nakon čitanja na desetke izmjena i dopuna zakona koje je vlada uputila u Sabor može se zaključiti da se one svode na dva pristupa: jedan je oslobađanje od plaćanja članarina najviše pogođene sektore turizma i malih i srednjih poduzetnika, a drugi je omogućavanje nenamjenskog trošenja sredstava od članarina u različitim savezima poput lovačkoga, zatim prihoda u državni proračun od sjemenarstva, pesticida, šuma i drugo. Nenamjensko trošenje sredstava omogućeno je u svim izmijenjenim zakonima iznimno u izvanrednim situacijama, a ovdje posebno s naglaskom na sanaciju zdravstvenih i ekonomskih posljedica epidemije. Međutim, indikator limitacija vladinih politika u odnosu prema radnicima je izmjena i dopuna Zakona o komunalnom gospodarstvu u kojem se plaćanja oslobađaju samo poslovni subjekti i građevinari, ali ne i radnici.

S druge strane, proteklog se tjedna u medijima moglo čuti da je vlada pokušala zaobići ovlasti predsjednika države i Sabora donošenjem Uredbi umjesto izmjena i dopuna zakona. No, s obzirom na potrebnu brzinu reakcije, moguće je pomisliti da je takva opasnost po demokratski sustav, ovaj put negativna nuspojava pragmatičnog pokušaja da se što prije pomogne zdravstvu. Naime, izmjene i dopune zakona ipak zahtijevaju određenu proceduru koja zahtijeva vrijeme. Svaku izmjenu treba uskladiti s ostalim dijelovima pojedinog zakona, ali obično i usuglasiti sa svim ministarstvima kako bi se osiguralo da se zakoni međusobno ne poništavaju. Nakon toga tek treba te izmjene sa sjednice vlade uputiti u Sabor gdje se o njima ima raspravljati, predložiti amandmane i potom izglasati u jednom čitanju po hitnoj proceduri. Vlada je nakon optužbi o narušavanju demokratskog procesa odmah ustuknula, predložila izmjene zakona i poslala ih u Sabor. Proces osmišljavanja i donošenja mjera izgledao je otprilike ovako: nekoliko dana prije javne rasprave o njima vlada je poslala svim strukovnim organizacijama zahtjev da predlože mjere koje mogu pomoći u sanaciji ekonomskih šteta epidemije. Potom je te mjere primila na znanje, i zapravo ih, barem u slučaju novinarstva (ali nezadovoljstvo je vidljivo i u drugim sektorima) – ignorirala. Onda su strukovne organizacije djelovale prema oporbi koja je njihove zahtjeve ponovila u Saboru, i predložila ih u obliku amandmana koji su naravno –odbijeni.

Ovdje možda možemo istaknuti da centar-lijeva oporba u Saboru i dalje djeluje ozbiljno neorganizirano i nekoordinirano. Dok su SDP-ovi zastupnici na raspravi zagovarali radničke mjere, njihov predsjednik pokušao je još jednom neuspješno steći malo pozitivnog publiciteta za sebe, pa je izišao pred kamere poručiti Vladi kako mjere nisu dobre jer, da sažmemo poantu: nisu dovoljno neoliberalne, nisu dovoljno deregulirajuće, niti dovoljno propoduzetničke, drugim riječima, ne privlače baš neke investicije.

Za to vrijeme Nina Obuljen po uzoru na Nikolu Gruevskog?

Dok su strukovne organizacije i sindikati pripremali mjere, vlada je održala dva tajna sastanka. Jedan s predstavnicima glavnih urednika tiskanih medija, televizija i radija (potpuno ignoriravši internet medije kao najkritičnije poput Indexa i Telegrama koji su udruženim snagama smijenili pola aktualne vlade, i kao što vidimo – nabolje), i drugi s raznim PR službama. Na sastanku je glavnim urednicima najavljeno da vlada neće dopustiti da se ponovi medijska kriza iz 2008. godine, te bijeg oglašivača iz medija. Jedini način da vlada to kontrolira je da se sama počne oglašavati (i kroz nju druge državne i javne firme). Ti sastanci prošli su neopravdano neupečatljivo, ali radi se o događaju jednako skandaloznom po demokratski proces kao i pokušaj zaobilaska predsjednika države i Sabora. Naime, do čega dovode “medijske strategije” koje se baziraju na pretpostavljenom kupovanju državnih oglasa u privatnim medijima zorno smo godinama mogli promatrati u slučaju Sjeverne Makedonije i procesa rušenja VMRO-DPMNE-a, svojevrsnog makedonskog HDZ-a.

Tamošnja državna kontrola nad medijima putem oglašavanja ugušila je ne samo slobodu medija, nego je potpuno obespravila narod čije je neadresirano zadovoljstvo kulminiralo u najvećim civilnim prosvjedima na Balkanu u posljednjih tridesetak godina. Po meni makedonski ustanak protiv premijera desničara Nikole Gruevskog, čija je stranka nakon samo deset godina na vlasti postala najbogatija politička stranka u Europi, najveći je zbog toga što je izveden bez ikakve pomoći izvana, što je nastao kao rezultat terenskih lijevih akcija i inicijativa. Dapače, stranci su, pogotovo EU, dosta dugo podržavali vladu Nikole Gruevskog još i na samom početku prosvjeda. Ne mislim da je Nikola Gruevski uzor Nine Obuljen Koržinek, ali mislim da bi se njezinim neslužbenim savjetnicima – moćnim vlasnicima lokalnih radija i televizija – jako svidio njegov model kontrole medija. U tom modelu, mediji ne talasaju, nemaju potrebe za tim, a sredstva za oglase kapaju… Doduše, u tom je periodu članstvo u novinarskim sindikatima moralo postati tajno, jer je takvo nešto bilo doslovno opasno po život. Istovremeno, građani te zemlje, još uvijek pismeni u srpskohrvatskom jeziku, informacije tražili drugdje po Balkanu jer kritične analize u Makedoniji nisu imale dug vijek trajanja.

Drugim riječima, HDZ je u ovim kriznim tjednima odradio “demokratski proces” poprilično suvereno: tražili su pomoć predstavnika radnika, da bi ih potom ufino izignorirali. Dok su predstavnici radnika pisali mjere, vlada je iste dogovarala sa predstavnicima kapitala. Svi socijalni partneri su konzultirani, ali i u krizi, niz dlaku se ipak ide kapitalu. Dokaz ovome nije samo ona izmjena Zakona o komunalnom gospodarstvu, niti opisano zaobilaženje novinara na korist vlasnika medija u kojima radi dio novinara, nego i smještanje ljudi čiji su stanovi ugroženi u potresu u studentski dom umjesto u prazne hotele. Kod kapitala će završiti i rezultati vladinih mjera. Primjer toga su pričuvna sredstva Hrvatske narodne banke koji se po članku 150. Lisabonskog sporazuma mogu investirati više manje samo u banke, koje su u Hrvatskoj skoro sve privatne i u stranom vlasništvu. Sredstva koja će HNB osloboditi ići će vjerojatno u kredite i građanstvu. Ali stvarno socijalno osjetljiva vlada našla bi način da veže banke da ta sredstva pošteno raspodijeli, ali i da otvore sve prazne stanove iz kojih su deložirali ljude, da se odblokiraju blokirani građani i da se obustave dodatne osiromašućuje mjere, npr. da se pošteno reprogramiraju dugovi za stambene kredite i slično. Svima drugima, koji nisu obuhvaćeni prvim krugom vladinih mjera, ona je obećala da će za njih donijeti rješenja u drugom krugu. Hoće li tada raspisati zahtjeve koje su poslali predstavnici radnika i strukovne udruge, sada je pitanje još jednog HDZ-ovog obećanja.

bilten

1 comment

  1. HDZ je mutikaša. Na razini pojedinca radi se o nekvalitetnom, zlom čovjeku. Na razini političke stranke – faktora koji određuje pravac, radi se o beskrupulonom načinu manipulaije ljudima.

Odgovori