Građani su prestali biti pacijenti čim su liječnici odlučili biti političari

Nikada u proteklih dvadeset i pet godina u Hrvatskoj nije bio takve socijalne bliskosti i društvene kohezije kao u prva tri tjedna epidemije. Strah od bolesti, te činjenica da su sve ostale društvene teme suspendirane i da je cjelokupna zajednica, a oko nje i onaj dio čovječanstva o kojemu se bilo što moglo saznati, zatvorena u kliniku, proizveli su vjeru u Nacionalni krizni stožer, koji je zaigrao ulogu konzilija. Konferencije za novinstvo, koje je stožer najprije držao dvaput, a onda samo jednom dnevno, građani su, pretvoreni u pacijente, doživljavali kao liječničke vizite. Tih četvero, a ponekad i petero ljudi, Davor Božinović, Vili Beroš, Krunoslav Capak i Alemka Markotić, te neredovno Maja Grba Bujević, ministar policije i četvero liječnika, stekli su javnu platformu kakvu nije imao nitko u novijoj hrvatskoj povijesti, a morali bismo se dobro zamisliti pa da se dosjetimo je li je imao još itko u posljednjih sedamdeset i pet, sto ili petsto godina, od četrnaestog stoljeća i velikih epidemija crne kuge u Europi.

Urušio se svijet u kojem su građani Hrvatske prethodno živjeli, isto onako kao što se uruši svijet čovjeku kojeg stigne fatalna dijagnoza, nestalo je tržišta i robnonovčanih odnosa, ugašene su osnovne ljudske potrebe, sve osim onih koje i inače imaju bolesnici po klinikama, nestalo je političkog života, pali su svi autoriteti. Vrijeme je naglo usporilo tok, i u nekoliko su dana, u subjektivnom doživljaju, znale proći godine. Pacijenti, koji su, onako zabrinuti i uplašeni, izgubili sva obilježja modernih građana, svu svoju volju i slobodu prepustili su onima koji su ih doveli liječiti. Sve dok ne shvati da umire, bolesnik na klinici sklon je povjerovati da su liječnici koji su mu dodijeljeni najbolji na svijetu.

Davor Božinović, istina, nije liječnik, nego profesor Opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, koji je kasnije specijalizirao na nešto suvremenijim temama i oblastima, ali i on je prvih tjedana zračio tim nekim bezuvjetnim povjerenjem. Nisam taj fenomen promatrao samo na drugima, nego i na samome sebi. Alemka Markotić ukazivala se svakodnevno tom narodu zatvorenom u klinici kao neka marijanska figura, pa se svakodnevno osluškivalo što će baš ona reći. Meni, pak, koji sam se u tom času emocionalno suglašavao s narodom, premda nisam gubio sposobnost da sebe i sve nas, a onda i sve njih, vidim nekako sa strane, Alemka Markotić bila je važna figura u nekom privatnom deja vu kompleksu. Meni je, naime, epidemija bila ponavljanje proljeća 1992. i opsade Sarajeva, a Alemka Markotić u to je vrijeme, i malo kasnije, bila lice iz Caritasove apoteke, doktorica iz blizine Katoličke bogoslovije, u čijem smo se kafiću tog ljeta družili. Fizički se nije mnogo promijenila, samo je iz male uloge u 1992. uzletjela u veliku ulogu 2020.

Prvih tjedana nije se čulo ni glasa od antivakcera, ratnih dragovoljaca, teoretičara zavjere, onih koji ne vjeruju da Covid-19 uopće postoji, ili misle da su virus kreirali Bill Gates, Soros, Kinezi i ostali Židovi, da pobiju starce i porobe suverene narode. Sve će se to kasnije pojaviti. Tada su svi gledali u njih troje, ili četvero, na tiskovnim konferencijama, i slušali što će oni reći. O kakva li je samo ganuća znala izazvati Alemka Markotić kada bi pozvala Dalmatince da se malo strpe, pa ako sezone i ne bude, ako baš sve propadne, mi ćemo im svi zajedno doći na more. U tim se trenucima svijet doista činio takvim. I doista je ljudima bilo zamislivo da u julu i augustu svi krenemo u turizam kao na radnu akciju, da pomognemo i turističkim radnicima u Dalmaciji, a bogme i hrvatskome gospodarstvu. Baš kao da je nacionalna ekonomija perpetum mobile. A možda i jest.

Da su u to vrijeme održani izbori u Hrvatskoj, i da su na te izbore, pod svejedno kojim i čijim stranačkim obilježjima, izašli njih četvero-petero, osvojili bi devedeset posto glasova. Ili bi unaprijed sve glasove, jer bi ljudima bilo naprosto nezamislivo biti protiv. Pritom, očiglednosti poput te da su Božinović i Beroš hadezeovci, ljudima koji baš i ne bi glasali za HDZ u tim bi se tjednima učinila nekako relativnom. Njih dvojica postali su izuzetak koji potvrđuje pravilo, ili su postali oni dobri hadezeovci, iz davne maštarije o demokratskom reformiranju najveće hrvatske stranke. Istina, kasnije će se saznati da su baš svi koji su se tih tjedana pojavljivali na ekranu članovi HDZ-a, osim Alemke Markotić, koja je samo podupiratelj Kolinde Grabar-Kitarović. Ali to je već bilo kasnije, kada su se pojavili i antivakceri, kada se hrvatska politika vratila na scenu i kada su proroke ljudskoga razuma i znanja Igora Rudana i Ivana Đikića zamijenili istinski nacionalni heroji i intelektualne gromade tipa Dejana Lovrena.

Pad Nacionalnog kriznog stožera tekao je ovako. Prvo je primarijus Capak omogućio, dok su svi na klinici bili hermetički zatvoreni, odvijanje procesije na Hvaru, uz obrazloženje: “njima je to važno”. Zatim je Božinović pravdao fizički nasrtaj splitskih policajaca na dvije žene u Splitu, kao i potpunu pasivnost policije u slučaju mahnitog splitskog popa i njegovih podržavatelja, koji su fizički nasrtali na ljude. Ovim je Božinović svim oporbeno raspoloženim građanima razbio iluziju klinike i konzilija, te ih vratio u političku Hrvatsku. A klinika može postojati samo ako postoji konseznus o klinici. Inače se cijela stvar pretvara u teror hunte, pod krinkom antiepidemioloških mjera.

Nacionalnog kriznog stožera je, kao nedodirljive institucije hrvatske socijalne i nacionalne kohezije, nestalo kada je primarijus Capak, u svom protuepidemiološkom istupu, pokušao pružili legitimitet svojoj stranci i njezinoj želji da se ide što prije na izbore, pa je rekao da ljudi iz samoizolacije mogu izaći da bi išli na izbore. Time šef Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo ne samo da je izgovorio nešto što se na vrlo opasan način konfrontira sa svim što je govorio ranije, ali i sa svim što govore svi vladajući epidemiolozi u prvom, drugom i trećem susjedstvu, te u cijeloj Europi, nego kao da je svojim bivšim pacijentima, koji su čudom ponovo postali građani, rekao da su bili budale što su u prethodna dva mjeseca slušali i njega i Nacionalni krizni stožer. Naravno, netko je istoga dana kada je Capak ovo rekao na nekakvoj komercijalnoj televiziji izvukao iz arhive izjavu Alemke Markotić od samo nekoliko tjedana ranije, kada je pacijente koji bježe iz samoizolacije nazvala teroristima i bioteroristima. I doista je bila u pravu. Osim ako sad nije u pravu Dejan Lovren, a ustvari primarijus Capak.

Ali nešto je u svemu ovom zanimljivo, neobično, možda i poučno. Karizme Nacionalnog kriznog stožera nestalo je kao da je nikada nije ni bilo. Istina, Vili Beroš projektiran je za HDZ-ova kandidata za gradonačelnika Zagreba. Ali da sam savjetnik na kladionici, nikome ne bih savjetovao da se kladi na Beroša, da će biti kandidat, a još manje da će pobijediti. Naime, nakon što smo nekoliko mjeseci živjeli u svijetu klinike, ali ne naše male, u režiji Branka Đurića Đure, nego velike svjetske, u režiji Michela Foucaulta, ljudi su se vratili svijetu u kojem su prethodno živjeli, koji postaje samo malo gori, nepravedniji i neslobodniji, a u tom svijetu, u Hrvatskoj, postoje hijerarhije, političke i one druge, koje s bolnicom nemaju nikakve veze.

Ono što političari nisu shvatili, a što ne shvaćaju ni liječnici, autoriteti se po vrsti razlikuju. Liječnici iz nacionalnog kriznog stožera, uključujući i one među njima koji su poželjeli biti političari, za vrijeme epidemije izrasli su u najveće jednokratne medicinske i zdravstvene autoritete u hrvatskoj povijesti. I to su prestali biti čim je epidemija došla kraju, a kliniku je zamijenila politika. Pritom, uopće nisu važne političke preference birača. I onim desnima medicinski autoriteti nisu isto što i politički autoriteti. Čak ni njima nije drago ako primijete da ih se pokušava liječiti politikom.

Ono loše u svemu ovom, za što najveću odgovornost snose Božinović i Capak, jest da su ovakva socijalna bliskost i nacionalna kohezija u budućnosti postale nemoguće. I to samo zbog načina na koji su oni urušavali i gasili vlastiti autoritet.

jergovic

3 comments

  1. I Slavonski Brod je vođen od nekoliko doktora za svoju glupu brnjicu prema nasukavanju u fekalijama i smradu, I trenutno mu je jedan na čelu,

  2. Da podsjetim na jedan brodski “biser” : gradonačelnik dr. Mirko Duspara ,zamjenik dr. Vladimir Jerković ,zamjenica dr. Željka Krištof i sve troje posavljaci,tj Bosanci!

    1. Nisam znao da je Čole Dusparin zemljak.

Odgovori