Gdje si bila 1990.?

Bio je taj davni 28. travnja 1990., kad je Milan na MIDEM-u u Cannesu pjevao ‘Samo par godina za nas’: Nelson Mandela tek je pušten iz zatvora, Margaret Thatcher još je bila premijerka, a Hrvatska je komentirala rezultate prvog kruga prvih višestranačkih izbora: onda znate koliko je davno bila ta subota kad je Villa kiksala doma s Norwichem, a Liverpool sa 2-1 protiv Queens Park Rangersa dva kola prije kraja osigurao novu titulu prvaka

– Gdje sam bila 1990.?! – ponovila je zaprepašteno, ne vjerujući vlastitim ušima.

– Da – potvrdio sam mirno. – Gdje si bila 1990.?

Šest je godina prošlo, a sjećam se kao da je bilo jučer. Naravno da se sjećam: bio je svibanj 2014., naša prva i do danas jedina ta, kako se zove, bračna razmirica. Do te nedjelje prošlo je bilo već valjda i petnaest dana gluhe tišine među nama: hodao sam našom kućom bezvoljan i isključen iz života poput zombija, otaljavao poslove i satima odsutno žvakao ručak, prije nego što mi je Rose jedne večeri nesigurno dotakla ruku.

– Ne misliš li da bismo trebali razgovarati?

Nisam, naravno, imao pojma o čemu govori, i o čemu bismo govoriti uopće trebali. Muškarci nikad nemaju pojma o čemu.

– I tebi i meni jasno je da se nešto događa – izgovorila je na rubu suza. – Imaš li mi što reći?

Tada sam shvatio. Bio je to onaj uplašeni ženski glas koji govori ‘imaš li mi što reći?’, a zapravo pita ‘da li je voliš?’. Pogledao sam je u oči, uzdahnuo i odlučio joj sve reći.

Od te nedjelje – u dan točno otkako je HDZ preuzeo vlast – Liverpool više nikad neće biti prvak Engleske. Tada, jasno, još nismo mogli znati da će nam to biti posljednji naslov u životu. I dosta dugo nam je trebalo da shvatimo

– Kako da počnem? – rekao sam tiho nakon nekoliko trenutaka. – Sjećaš li se gdje si bila u ovo doba godine, svibnja 1990.?

– Gdje sam bila 1990.?! – ponovila je zaprepašteno, ne vjerujući vlastitim ušima.

– Da, gdje si bila 1990. – potvrdio sam mirno. – Pamtiš li što si radila u svibnju devedesete?

– Devedesete? Imala sam dvadeset jednu godinu, zaboga – pokušavala se pribrati, i vidljivo se mučila u tome. – Bila sam studentica u Zadru, kakve to veze ima?

– Sjećaš se onda dobro tih dana, profesora, kolega, cimerice? – uhvatio sam je preko stola za ruke. – Sjećaš se filmova koje ste gledali, muzike koju ste slušali? ‘Indiana Jones’, Sinead O’Connor i ‘Nothing Compares 2 U’? EKV su tih dana pjevali ‘Samo par godina za nas’. Sjećaš se tih dana, studentskih tuluma, zadarskih kafića, tadašnje ljubavi? Pokušaj: proljeće 1990.?

– Ne razumijem zašto me to pitaš – mucala je sad već dobro prestravljena. – To je bilo prije dvadeset pet godina!

– Dvadeset četiri – ispravio sam je. – Pun kurac, zar ne?

– Pun kurac – složila se.

– Onda znaš – pogledao sam je ravno u oči – koliko je davno bilo kad je Liverpool posljednji put bio prvak Engleske. I ti nakon svega pitaš šta mi je?

Gledala me potpuno zgranuto. Nije, naravno, imala pojma o čemu govorim. Žene nikad nemaju pojma o čemu muškarci govore. U tom času, lakše bi podnijela – a svakako bolje razumjela – da sam joj priznao kako sam devedesete kao pripadnik Legije stranaca švercao kokain iz Kolumbije i s tamošnjom ljubavnicom dobio dijete koje slavi, evo, dvadeset četvrti rođendan.

Dvadeset četiri godine.

Bio je taj davni 28. travnja 1990., kad je Milan na MIDEM-u u Cannesu pjevao ‘Samo par godina za nas’: Nelson Mandela tek je pušten iz zatvora, Margaret Thatcher još je bila premijerka, a Hrvatska je komentirala rezultate prvog kruga prvih višestranačkih izbora održanih prethodne nedjelje: onda znate koliko je davno bila ta subota kad je Villa kiksala doma s Norwichem, a Liverpool sa 2-1 protiv Queens Park Rangersa dva kola prije kraja osigurao novu titulu prvaka.

Bio je to naš osamnaesti naslov, deseti u posljednjih petnaest godina. Imali smo i četiri Kupa prvaka, i da nije bilo Heysela i desetogodišnje zabrane igranja u Europi, imali bismo ih još toliko. Bili smo ono što će klincima kasnije biti Guardiolina i Messijeva Barcelona, najbolji ikad. Gdje nam je bio kraj? Eh, gdje. Tri dana kasnije u 71. minuti zaostale utakmice protiv Derby Countyja igrač i menadžer Kenny Dalglish posljednji put je istrčao na Anfield, u subotu smo nakon 6-1 kod Coventryja podigli pokal, i to je bio kraj. Sutradan je u Hrvatskoj održan drugi krug izbora: od te nedjelje – u dan dakle točno otkako je HDZ preuzeo vlast – Liverpool više nikad neće biti prvak Engleske.

Tada, jasno, još nismo mogli znati da će nam to biti posljednji naslov u životu. I dosta dugo nam je trebalo da shvatimo. Sljedeću sezonu prvenstvo smo od Arsenala izgubili tek u svibnju, i bit će to najbliže što ćemo se primaknuti tituli za idućih deset godina. Kad smo pak nakon onog mitskog finala i čuda u Istanbulu 2005. uzeli petu kantu Lige prvaka, bila je to lijepa fešta, ali mi smo zapravo željeli samo prvenstvo Engleske, naslov koji smo već u to vrijeme čekali cijelu vječnost, petnaest dugih godina.

Par sezona kasnije opet smo pali od Arsenala, s ona četiri Aršavinova gola, i polako se počeli navikavati. Dvadesetu godišnjicu posljednje titule prvaka obilježili smo sedmi na tablici, odavno već pomireni s usudom: imali smo četrdeset pet, nismo bili djeca i znali smo da Liverpool za naših života više nikad neće biti prvak Engleske. Da stvar bude gora, u sljedeće tri sezone Ferguson je s Unitedom uzeo još dva naslova i prestigao nas po broju titula.

Nikad više nisam dopustio da me nada omekša. Nada je za pičke: mi navijači Liverpoola do tada smo već svikli na život u slavnoj prošlosti. To da se ne može živjeti na staroj slavi tvrde samo oni što stare slave nemaju: mi smo se sasvim dobro osjećali tamo

A onda je došla ta sezona.

Brendan Rodgers je 2013. posložio moćnu diviziju, Stevieju Gerrardu pridružili su se Sturridge, Coutinho, ludi Luis Suarez i onaj strašni klinac, kako se zvao, Raheem Sterling, pred Božić smo zasjeli na vrh tablice i odjednom, svi koji su mislili – znali! – da to nećemo doživjeti, osjetili su da je konačno došlo vrijeme.

Bili smo Rose i ja tog proljeća u Liverpoolu, i slanim zrakom iznad dokova treperilo je nešto divlje. U pubu White Star naučio sam pravila ponašanja – za stolovima sjede bakice sa šalovima, muškarci su za šankom, a prijenos se gleda na ilegalno pohvatanim kanalima s arapskim komentarima: na vratima svih liverpulskih pubova vidljiva je obavijest o bojkotu kurvinskog Sky Sporta. Te večeri razbili smo Cardiff sa 6-3 i poubijali se pivom, sedam dana kasnije sa 4-0 demolirali smo i Tottenham, Chelsea je zapeo kod Crystal Palacea i opet smo preuzeli vodstvo na tablici.

Do te subote 27. travnja i odlučujućeg derbija s Chelseaom nanizali smo jedanaest uzastopnih pobjeda, tri kola prije kraja prvenstva pobjegavši Mourinhu pet bodova, a Manchester Cityju šest. S Cityjevom utakmicom manje, ali i mnogo boljom gol-razlikom, računica je bila jednostavna: trebao nam je bod protiv Chelsea, samo jedan jebeni bod, i dva kola prije kraja titula će konačno i matematički biti ovjerena. Dvadeset četiri godine dugo čekanje primaklo se pijanom završetku. Kako je u onom nezaboravnom televizijskom kadru nakon dramatičnih 3-2 protiv Cityja – dva dana uoči 25. godišnjice Hillsborougha – u emotivnom zagrljaju sa suigračima zaurlao uplakani kapetan Stevie G., ‘We don’t let this slip!’: ‘Nećemo dopustiti da nam ovo isklizne!’

Bilo je to najslavnije proročanstvo u povijesti otočkog nogometa. Deset dana kasnije, u posljednjim sekundama prvog poluvremena – kad je počasna loža već pišala svoje šampanjce u VIP-toaletu – Sakho je blizu centra poslao jednu potpuno bezopasnu alibi loptu Kapetanu, a ovaj se u upravo antički tragičnom trenutku poskliznuo: Demba Ba, ime mu neću zaboraviti dok sam živ, hladno je s poda uzeo Gerrardovu loptu kao da mu je ćaćina, pa pobjegao s njom do šesnaesterca i hladnokrvno, mater mu jebem, probio Mignoleta.

Do kraja nismo uspjeli izjednačiti, Chelsea je na izdisaju utakmice iz kontre dodao drugi, i čarolija je nestala: onih 3-3 u posljednjih deset minuta protiv Palacea u sljedećem kolu, nakon ležernih 3-0 i ganjanje gol-razlike za očajničku teoretsku šansu, odgledao sam potpuno katatoničan. Kao da je sve bio san, ili Disneyev neki crtani film za odrasle, kočije su se pretvorile nazad u bundeve, a mi u usrane pokisle miševe kakvi smo bili prethodne dvadeset četiri godine, i kakvi ćemo – sad je već bilo sasvim izvjesno – ostati do kraja života, svijeta, vremena i engleske nogometne lige.

Bilo je i prije takvih utakmica, bilo je i težih poraza i dubljih ožiljaka, ali kad imaš dvanaest ili šesnaest rane brže zacijele, i cijeli još život imaš ispred sebe da nekad jednom opet budeš prvak. Kad, međutim, imaš pedeset, dobro znaš da tada nećeš biti tu. Nakon Chelseaja nisam valjda ni riječi izgovorio. Petnaest dana hodao sam kućom isključen iz života poput zombija, otaljavao bih posao i satima odsutno žvakao ručak, sve dok mi te večeri nije nesigurno dotakla ruku i tiho rekla: ‘Imaš li mi što reći?’

– I to je to? – pogledala me potpuno zgranuto kad sam završio svoju tužnu pripovijest. – Sjeban si samo zbog one utakmice prije petnaest dana?

– Petnaest dana?! – zgranuto sam sada pogledao ja nju. – Dvadeset četiri godine! Znaš li kad je Liverpool posljednji put čekao titulu dvadeset četiri godine?

– Nisam sigurna da me to uopće…

– Devetsto četrdeset sedme! Prije skoro sedamdeset godina! – prekinuo sam je. – S tim da se tada sedam sezona uopće nije igralo, jer je u međuvremenu bio jebeni Drugi jebeni svjetski jebeni rat!

Mutirani SARS-CoV-2 iz Kine poharao je Zemlju, cijeli se svijet pretvorio u karantenu, a onda je – naravno, u petak, večer prije raspleta prvenstva – trener Arsenala dramatično objavio da ima koronavirus, i vodstvo Premier League donijelo je odluku da se prvenstvo prekida

Šest godina prošlo je, eto, od te naše male razmirice. Ona je shvatila da živi s debilom i izračunala da nema neke štete dok subotama tupo piljim u onu skakutajuću bijelu točku na televizoru, a ja sam u međuvremenu otvrdnuo i očvrsnuo. Zahvalan životu na sitnim protuuslugama – Demba Ba, recimo, nakon onoga gola u životu više nije zabio ni za Chelsea ni za Senegal, završivši karijeru u nižerazrednom Šangaju – nikad više nisam dopustio da me nada omekša. Nada je za pičke: mi navijači Liverpoola do tada smo već svikli na život u slavnoj prošlosti. To da se ne može živjeti na staroj slavi tvrde samo oni što stare slave nemaju: mi smo se sasvim dobro osjećali tamo, kao strah i trepet sedamdesetih i osamdesetih, naučivši u međuvremenu uživati u malim životnim radostima, poput trofeja Lige prvaka.

Dvadeset petu godišnjicu posljednje titule prigodno smo tako obilježili s dvadeset pet bodova zaostatka za prvakom Chelseaom, i sljedećih godina držali taj prosjek na dvadesetak bodova minusa, opraštajući se od titule već do Velike Gospe, čak i prije splitskog Hajduka, što se općenito smatra najkraćim kompetitivnim vremenom u svjetskom klupskom nogometu.

Došao je onda rgen Klopp, i mi smo u njegovom gegenpressu i luđačkom heavy-metal nogometu našli sasvim dobru zamjenu za titule kao smisao igre i života. Uživali smo u mahnitim utakmicama koje su završavale 5-4 i uvjeravali sami sebe kako je bolje uzbudljivom, divljom vožnjom autobusom po rubu litice stići peti, nego poput Mourinha platiti stanarsku sezonsku kartu za parking u šesnaestercu i biti prvi. Dobro smo, rekoh, znali da tamo više nikad nećemo biti, i preostalo nam je samo tražiti dobar razlog zašto nam se živo jebe za to.

Kad smo tako prošle sezone, 2018/19., startali sa šest uzastopnih pobjeda i u prosincu dočekali kiks Cityja, pregazili Bournemouth 4-0 i zasjeli na čelo Premier League, ja sam bio posve miran, znajući da ne može potrajati. Znao sam da neće potrajati ni kad smo pred Novu godinu dematerijalizirali Arsenal 5-1 i razvukli nevjerojatnih devet bodova prednosti pred Cityjem. Kad smo krajem veljače sravnili Watford s 5-0, nanizavši već trinaest kola na čelu kolone, bio sam već potpuno siguran da nekako – nisam znao točno kako, ali svakako nekako – na kraju nećemo biti prvaci. Onda smo u sljedećem kolu šupcima s Goodisona prepustili bod, a Cityju vrh tablice, i sve je bilo gotovo. Nanizali smo do kraja prvenstva devet pobjeda zaredom, a ja sam svaku odgledao jednako gubitnički pomiren, znajući da je svaka za kurac: devet ih je nanizao i Manchester City, i s devedeset sedam bodova na koncu smo ostali kratki za bod.

Nitko od Liverpoolovih navijača, primijetili ste i vi tu stvar, nije se zbog toga ubio. Primili smo to muškom, stoičkom malodušnošću. Znali smo da tako mora biti: taman da su Redsi završili prvenstvo sa svih trideset osam pobjeda, svih bi trideset osam dobio i City, i postao prvak zbog bolje gol-razlike. Kažete, matematički i logički nemoguće? O tome vam i pričam.

S devedeset sedam bodova, drugovi, samo dva puta u svih stotinu trideset godina engleske prve lige ne bismo bili prvaci, i ako je nakon prošle sezone negdje postojao navijač Liverpoola stariji od deset godina koji je vjerovao da Redsi još jednom, nekad, ikad, bilo kad, mogu biti prvaci – i njemu je postalo jasno da se to dogoditi neće.

Ni prvi, uostalom, ni posljednji put. I slavni Preston North End, recimo, gospodario je ligom i u pet godina osvojio dvije titule, tri puta završivši kao viceprvak – kao prvi i do danas jedini što su uzeli dvostruku krunu bez ijednog poraza, u povijest engleskog nogometa zapisani su kao Old Invincibles – ali sve to duboko u kolonijalno viktorijansko doba, dok je Hrvatskom još gospodario Khuen Héderváry! Sve otada Preston North End bezglavo baulja po drugoj i trećoj ligi: posljednji Prestonov navijač koji se potajno nadao da će Lillywhitesi jednom opet biti prvak Engleske skončao je još u bitci na Galipolju.

Tako eto otprilike, kao navijač Lillywhitesa potkraj Prvog svjetskog rata – Preston je, najzad, posljednji put bio prvak iste sezone kao i Liverpool, 89/90, samo u devetnaestom stoljeću – osjećao se prije godinu dana svaki navijač Redsa. Još jedna uzaludna sezona, dvadeset deveta po redu. Dvadeset devet.

Tog ljeta i šesti put smo uzeli naslov prvaka Europe, u najčudesnijem polufinalu u historiji Lige prvaka izbacili Messijevu Barcelonu nakon 0-3 na Camp Nouu, ali navijačima Liverpoola to je bila tek utješna nagrada, nešto kao Trofej Marjan: svih šest ušatih kanti – dobro, pet, ako izuzmemo onu mitsku iz Istanbula – dali bismo za još jedan engleski naslov.

I ova, trideseta Liverpoolova gladna godina, počela je slično kao prošla, štoviše, najboljim startom u klupskoj povijesti: prvenstvo nije čestito počelo, a mi smo s osam pobjeda u nizu Pepu Guardioli i Manchester Cityju već odmakli osam bodova. Imali smo prvu istinski veliku generaciju još od Rusha i Dalglisha – Allison na golu, ispred njega Virgil van Dijk, uz kojega su mogli igrati i Ismajli i Čolina, a kamoli najbolji bekovski par na svijetu AlexanderArnold i Robertson, u vrhu Firmino, Mane i Mo Salah – a ja sam svejedno tupo buljio u televizor, znajući da ni ove godine od naslova neće biti ništa.

Čak i kad smo nakon remija na Old Traffordu do Nove godine nanizali još jedanaest uzastopnih pobjeda, razbili Pepov City i zaokružili cijelu kalendarsku godinu bez ijednog prvenstvenog poraza – umakavši na vrhu nadrealnih četrnaest bodova – ja sam i dalje bio potpuno miran, znajući da nema jebene šanse. I kad smo u sljedećem kolu dvadesetom pobjedom iz dvadeset jedne utakmice skinuli Cityjev rekord i ispisali najbolje prolazno vrijeme u povijesti engleskog nogometa, i kad smo koji tjedan kasnije niz produžili na četrdeset jednu prvenstvenu utakmica bez poraza, pa četrnaestom uzastopnom pobjedom u zaostaloj utakmici kod West Hama pobjegli Manchester Cityju stravičnih devetnaest bodova, ja sam i dalje znao da nekako – nisam znao kako točno, ali svakako nekako – nećemo biti prvaci.

Onda smo dvadesetom uzastopnom pobjedom na Anfieldu resetirali Southampton i zamakli na horizontu s bahata sedamdeset tri boda – više nego Chelsea i Arsenal zajedno! – rastegnuvši prednost na dvadeset dva punta, najveću razliku u povijesti Premier League, a ja sam još jedino računao kako ćemo u stvari – jer naravno da na kraju hoćemo – izgubiti ovu titulu. Onda je deset kola prije kraja Liverpool konačno izgubio od Watforda – upisavši prvi poraz nakon godinu i dva mjeseca i cijele četrdeset četiri utakmice – i ja sam znao: to je to. Bilo je lijepo dok je trajalo.

Nisam se tako katatoničan dao čak ni kad smo prije dva tjedna, samo devet kola prije kraja prvenstva, pobijedili Bournemouth, ni kad je City sutradan u gradskom derbiju popušio od Uniteda 0-2, i kad smo se odjednom s bolesnih dvadeset pet bodova prednosti našli samo dvije utakmice daleko od konačne, matematičke ovjere titule. Zapravo samo jednu: u subotu je nemotivirani City, čuvajući se za uzvrat Lige prvaka protiv Reala, u zaostaloj utakmici igrao protiv probuđenog i nabrijanog Arsenala, korak do Lige prvaka, a mi onda kod luzera iz Evertona.

Titula na martovske ide, najranija u povijesti engleskog nogomet, najranija ikad u povijesti svega – i to još doma, u kvartu, pred nosom Toffeesima! – bila je samo par dana daleko, a ja sam svejedno mliječnobijelim sažaljenjem gledao navijače s Kopa kako na kraju tridesetogodišnjeg čekanja mućkaju boce šampanjca i konzerve piva, čekajući početak utakmice protiv Evertona. Bilo mi je žao klinaca: ja barem pamtim sedamdesete i osamdesete, a bogami i devedesetu. I znao sam da će nam nekako, bilo kako – ni sam nisam znao kako, ali svakako nekako – izmaći i ova.

Baš kao lani, recimo, šupcima s Goodisona prepustit ćemo bod, pa onda izgubiti sve do kraja, a City će nalupati deset u nizu. Ili to, ili ćemo zbog neke financijske pizdarije biti kažnjeni oduzimanjem dvadeset pet bodova. Ili će rastrojeni Boris Johnson okupirati Republiku Irsku, pa će izbiti jebeni treći jebeni svjetski jebeni rat, ili će jato golemih zelenih devetookih liganja iz sazviježđa Vega napasti London. Ili će, nemam pojma, opaki neki mutirani virus iz Kine poharati Zemlju, cijeli će se svijet kao u filmovima katastrofe pretvoriti u karantenu, europske vlade zatvorit će granice i zabraniti javna događanja, a onda će – recimo u petak, to bi bilo zgodno, večer prije utakmice City-Arsenal i raspleta prvenstva – trener Arsenala dramatično objaviti da ima virus, vodstvo Premier League prekinut će prvenstvo i poništiti sezonu 2019/20.

Dobro, naravno da na koncu nismo popušili od Evertona: niti su nam oduzeti bodovi, niti je Johnson započeo treći svjetski rat, niti je jato devetookih liganja iz svemira napalo London. Da skratim priču, ispao je virus: mutirani SARS-CoV-2 iz Kine poharao je Zemlju, cijeli se svijet baš kao u filmovima katastrofe pretvorio u karantenu, europske vlade zatvorile su granice i zabranile javna događanja, a onda je – naravno, u petak, večer prije utakmice City-Arsenal i raspleta prvenstva – trener Arsenala dramatično objavio da ima koronavirus, i vodstvo Premier League donijelo je odluku da se prvenstvo prekida.

Žao mi, rekoh, klinaca. Ja sam dobro. Najzad, za ovo sam se pripremao trideset godina. U karanteni u našem malom selu, izoliran od svijeta i apokalipse, pratim klupski LFCTV, gledam arhivske utakmice i nerviram se, živ kao nekad. Ako mozak, naime, dovoljno utrne, prošlost se može namjestiti na realno vrijeme: subota je, recimo, 28. travnja 1990., cijela nacija bez daha prati vijesti o prvim višestranačkim izborima, analizira rezultate prvog kruga i čeka drugi krug, a ja izoliran od apokalipse gledam utakmicu Liverpool – Quenns Park Rangers, kibicirajući na drugom kanalu Aston Villu protiv Norwicha: pobjedom protiv Rangersa i kiksom Ville dva kola prije kraja konačno ćemo i matematički osigurati titulu. ‘We don’t let this slip!’

Bude onda ta subota, pola šest je poslijepodne, Barnesovim penalom vodimo 2-1 – hvala nebesima da VAR-a neće biti još barem trideset godina – i kontroliramo utakmicu, ali vodi i Villa 3-1: onda Mountfield zabija atraktivan autogol, a u suton utakmice Rosario poravnava na 3-3, za kraj Villinih nadanja i naš osamnaesti naslov, deseti u posljednjih petnaest godina. I nekako – ne znam točno kako, ali nekako – sve je opet kako treba biti, i kako je oduvijek biti trebalo. Što se mene tiče, može HDZ u nedjelju hametice osvojiti Sabor, može vladati i trideset godina, boli me kurac.

Onda sam opet dobre volje i glupiram se kao da mi je dvadeset pet: petnaest dana euforično se zajebavam po seoskoj karanteni i dobacujem slaboumne djetinje komentare na apokaliptične vijesti, prije nego što mi Rose jedne večeri nesigurno ne dotakne ruku.

– Ne misliš li da bismo trebali razgovarati?

portalnovosti

1 comment

1 ping

  1. Literatura.

    Odgovori