«

»

velj. 11 2019

Ante, iziđi. Gotovo je. Rat je gotov!

Rat je završio. Davno završio. Japan je kapitulirao u kolovozu 1945. godine. Dvadeset i sedam godina kasnije, 1972., čovjek, kasnije identificiran kao japanski vojnik Shoichi Yokoi, pronađen je u džungli. Nije znao da je rat završio. Živio je pećini koju je sam iskopao. Njegova dva supatnika umrla su koju godinu ranije. Tragično.

Još je tužnija povijest Hirooa Onode, japanskog poručnika, pronađenog godinu kasnije na filipinskom otoku Lubang. On se dvadeset i osam godina skrivao od ljudi poštujući zapovijed da se ne smije ubiti: ”Apsolutno ti zabranjujemo umrijeti od svoje ruke. Možda će trebati tri godine, možda pet, no bilo što da se desi, mi ćemo doći po tebe. Sve do tada, sve dok imaš ijednog vojnika, nastavi ga voditi. Možda ćete živjeti od kokosa. U tom slučaju živite od kokosa. Ni u jednom slučaju ne smiješ dobrovoljno odustati.”

Kraj nas žive ljudi zarobljeni svojim zapovijedima. Nisu ostali na mrtvoj straži, nisu živjeli od kokosa, jeli su odojka i špek, raženi kruh, pili gemište i bevande, ali za njih rat nije prestao

On je živio od kokosa, banana i ribe. Njegova dva druga su vremenom umrla. Nije se htio predati ni kada su ga pronašli. Zapovijed da se preda došla je od cara. I tada se predao.

Vratio se slavljen u Japan. Trebao je postati zastupnik i general. Nije mu se svidjela promjena. Japan je bio zemlja radišnih ljudi i kompanija, a ne generala i vojnika. Svjetska ekonomska sila, ali ne i imperij. Odselio se u Brazil ogorčen zbog gubitka identiteta i nepoštivanje tradicije.

Mislio sam da takvih više nema. Odjednom primjećujem da nije tako.

Kraj nas žive ljudi zarobljeni svojim zapovijedima. Nisu ostali na mrtvoj straži, nisu živjeli od kokosa, jeli su odojka i špek, raženi kruh, pili gemište i bevande, ali za njih rat nije prestao.

Krivo su tumačili zapovijed da žive, da uče i da žive u zajednici. Vjerovali su da je neprijatelj pobijedio, ali se nisu predavali. Živjeli su u svom paralelnom svijetu u kojem su oni žrtva i mučenici za svoj narod. Takve smo slavili nekoliko posljednjih godina i na tome odgojili cijelu generaciju.

Sad izlaze iz džungli i vremenskih kapsula. Lijepo im je bilo živjeti pored modernog društva. Za njih su moderno društvo njemački automobili i kineski mobiteli, ali ne i francuski filmovi, njemačka književnost, parlamentarna demokracija i liberalna ideologija.

Priznati da je rat završio za njih je poraz.

Kod ovih naših postojala je i jedna sekvenca koju zovu Domovinski rat. Oni su ga krivo protumačili kao neprekinuti raniji, a ne novi obračun. Nisu se sukobile demokracija i neovisnost s dogmatizmom i autokracijom. Za njih je bila prigodna parola promidžbe, svela se na frazu o velikosrpskoj agresiji. Mi protiv Srba.

Nisu svjesni da su time priznali poraz ideje. Žele mistično jedinstvo koje ih je održalo kao japanske borce u džungli. Krivo vide neprijatelje. Ne vide da oni nisu izvan nas već u nama, da su nam neprijatelji zatucanost, zaglupljenost i zaostalost. Žele nas vratiti u vrijeme svog starog rata koji su izgubili. Revizija je smiješna zamisao mijenjanja prošlosti, ali nije projekcija budućnosti.

Zarazan je takav izolacionizam. On se hrani mitovima i vjerovanjem u čuda. Nadom da će propasti Europa, pa će onda nama Hrvatima biti bolje.

Sad izlaze iz džungli i vremenskih kapsula. Lijepo im je bilo živjeti pored modernog društva. Za njih su moderno društvo njemački automobili i kineski mobiteli, ali ne i francuski filmovi, njemačka književnost, parlamentarna demokracija i liberalna ideologija

Zar misle da će nam iredentisti, nacisti i mađarski nacionalisti biti tada saveznici. Njega održava primitivizam koji se poziva na kulturu. Njega održava kultura koja gaji primitivizam.

Pozivaju se na mitske vladare. Mrze mlade koji se studirali u svijetu. Mrze svijet mladih koji kvari mladež. Vole kad žene peglaju. Ne vole kad se žene uređuju ili čitaju. Za njih je Mali princ iz loze hrvatskih vladara. Njima bi bilo draže da Srbi govore finski. Usvojili bi crno dijete jer nije Srbin.

Sada ne izlaze doslovno iz džungle, dolaze iz gradića u kojem se cure traže na korzu, hvataju poslije mise i tuku kod kuće. I svoju zatucanost prikazuju kao ideologiju. Lak su plijen opsjenarima i bleferima. Zapale ih tonovi himne, ali ih žalosti kad znaju da su je stvorili jugoutopisti.

Sebe ponosno nazivaju ustašama. Glupo i zapravo smiješno i ponižavajuće.

Ustaše su bili strani epigoni i sluge, imitatori i očajni provincijalci, gubitnici i zločinci.

Opravdanje da će čista krv spasiti narod je idiotska besmislica. Kako itko tako nešto danas može prihvatiti.

No dok su jedni izašli iz vremenske kapsule, drugi su, gurajući se, u nju ulazili. Zbunjeni nisu mogli više vjerovati u stare istine, a za nove nisu imali mentalnu radoznalost. Uvijek su čekali da im se kaže što trebaju vjerovati, površno su ili iz straha lijeno misli i tražili zaklon od svjetskih vrtloga.

Kada su se našli na političkoj čistini i bez kompasa jakih uvjerenja, mogli su i sebe uvjeriti sve. Da je bilo čega nije bilo, da nije bilo čega jest bilo, da je sivo crno, a da je crveno ili roza nezgodno.

Zaboravili su na školu, prestali poštivati znanje i utjehu našli, kao i ranije, u tome da se prave benastima. I da vjeruju da su svi takvi.

Zaboravili su da su postali direktori prema odlukama koordinacije SSRNH i da su nosili štafetu.

Žele mistično jedinstvo koje ih je održalo kao japanske borce u džungli. Krivo vide neprijatelje. Ne vide da oni nisu izvan nas već u nama, da su nam neprijatelji zatucanost, zaglupljenost i zaostalost. Žele nas vratiti u vrijeme svog starog rata koji su izgubili. Revizija je smiješna zamisao mijenjanja prošlosti, ali nije projekcija budućnosti

Sve im je normalno, sve se da objasniti turskim ratovima i austrougarskom okupacijom.

Zaboravili su da su bili članovi radničkih savjeta, da su od sindikata dobili svinjske polovice, od firme stan – jer to je prošlo i moramo misliti na sebe, što je pola rečenice.

Druga je: o cilju i idealu – moramo ne misliti. Kao i većina naroda povijat će se pred idejnim vjekovima. Kao i japanski vojnici kopaju jame i pećine za skrivanje, ali ne od stvarnih neprijatelja, već od sebe i svoje sramote.

Traže identitet i prihvaćaju komotno što se nudi – povratak u prošlost.

Nisu bili ni seljaci ni radnici. Seljaci nisu bili jer nisu razumjeli novi svijet, radnici nisu postali jer su vjerovali da je cilj života pobjeći od lopate i fizičkog rada. Sad još kao seljaci vjeruju samo u svoje vino i ulje, kupuju meso za kolinje u Metrou, ali teško te navike prenose na nove generacije.

Ne bih trebao biti nepravedan. Zaluđenost se lakše vidi kod onih koji se bave rekonstrukcijom povijesti, grublje je pokazuju crni nego crveni nostalgičari.

Naš problem je što se zato ne bave rekonstrukcijom sadašnjosti i stvarnosti. Žele svoju laž. Jadni ti borci i dragovoljci. Ušuškani kao djeca od slabih vlada koje kupuju ljubav darovima, slatkišima i obećanjima, sada smo stvarno zapušteni, pretili, razmaženi i nervozni.

Pored nas svijet se iz temelja mijenja. To mi znamo, ali promjene prolaze mimo nas. Kod nas je zlomisao reći da je rat prestao, da grobove treba ostaviti na miru, da je mir, da nam ne trebaju heroji, već pametni i školovani.

Možemo mi svakom ratniku dati diplomu medicinskog fakulteta, ali to neće riješiti odlazak liječnika. Možemo im dati zemljišta, prednost u zapošljavanju ili terene za gradnju, ali to neće pomoći ni poljoprivredi ni turizmu.

Rat je davno gotov, a mi stojimo ukočeni u tom trenutku, ne puštamo da nas nose promjene i da sudjelujemo u njima.

Oni nesretni japanski vojnici zaslužuju sućut. I ovi su žrtve, ali ih je toliko puno, strašno smetaju napretku i koštaju. Zapravo nisu većina, ali su samouvjereni u neznanju o veličini svijeta u kojem živimo.

Pozivaju se na mitske vladare. Mrze mlade koji se studirali u svijetu. Mrze svijet mladih koji kvari mladež. Vole kad žene peglaju. Ne vole kad se žene uređuju ili čitaju. Za njih je Mali princ iz loze hrvatskih vladara. Njima bi bilo draže da Srbi govore finski. Usvojili bi crno dijete jer nije Srbin

Nema to, dragi moji, nikakve veze s osmišljenom ideologijom, to je paštroč, musaka, složenac, jelo u koje sve ide i onda se dobro soli i obilno zalijeva gemištom.

To je to.

Mi smo društvo za stolom koje naručuje litru i vodu i tu tražimo nemoguću ravnotežu. Čas je višak vina, čas vode. Daj još jednu.

I već smo pomalo pijani, pjevamo kao nogometaši, bavimo se nogometom kao pjevači ili carica svih navijačica.

I baš nas briga što netko luta vrletima dinarskih planina i viče: ”Ante, iziđi. Gotovo je. Rat je gotov!”

Možda i jest u stvarnosti, ali ne i u predodžbama svijeta i u zarobljenom umu osamljenika koji će taj mit o beskraju rata prenositi na sinove i kćeri, unuke. Već će početi novi, a oni stari nisu završili.

 

autograf

 

 

2 comments

  1. Vitrina

    Kregar moj naklon! Svaka rečenica je na mjestu. Izdvajam:

    —Zaboravili su na školu, prestali poštivati znanje i utjehu našli, kao i ranije, u tome da se prave benastima. I da vjeruju da su svi takvi.

    Zaboravili su da su postali direktori prema odlukama koordinacije SSRNH i da su nosili štafetu.

    ve im je normalno, sve se da objasniti turskim ratovima i austrougarskom okupacijom.

    Zaboravili su da su bili članovi radničkih savjeta, da su od sindikata dobili svinjske polovice, od firme stan – jer to je prošlo i moramo misliti na sebe, što je pola rečenice.

    Druga je: o cilju i idealu – moramo ne misliti. Kao i većina naroda povijat će se pred idejnim vjekovima. Kao i japanski vojnici kopaju jame i pećine za skrivanje, ali ne od stvarnih neprijatelja, već od sebe i svoje sramote.

    Traže identitet i prihvaćaju komotno što se nudi – povratak u prošlost.

    Nisu bili ni seljaci ni radnici. Seljaci nisu bili jer nisu razumjeli novi svijet, radnici nisu postali jer su vjerovali da je cilj života pobjeći od lopate i fizičkog rada. Sad još kao seljaci vjeruju samo u svoje vino i ulje, kupuju meso za kolinje u Metrou, ali teško te navike prenose na nove generacije.

  2. stara kuća

    Nije Kolindu spomenuo imenom, ali dobar dio članka govori o paradnoj kobili.

Odgovori