Darija Mataić Agičić predstavlja: Irena Vrkljan: Pred crvenim zidom

Irena Vrkljan

Dohvatila sam list papira kao ručku vagona jednog vlaka koji je upravo krenuo, reći će autorica i pokušati roditi priču.

Ali priča ne ide.

I ništa više ne želi postati pričom.

A riječi prvo sjaje i onda blijede i onda postanu umorne.

Umorne jer stoje pred crvenim zidom.

I onda priča razapne svoje uvode i svoje krajeve, ali se ne pospaja.

Baš poput autobiografije.

Pretvori se u krhotinice, u početku bezazlene, a zatim krajnje nužne.

Vremena u kojima žive Irene i žene njena života imaju vjenčanja, mržnje i nasilja.

I nitko nas ne pita, ali nas useli u ta ista vremena.

Krnja je ovo priča o fragmentima jednog života.

Ratovi razaraju.

Ratovi među ljudima i ratovi u ljudima.

Jedni su uzročnici, jedni su posljedice.

Ostaje samo pitanje: oblikuju li nas ratovi u nama ili ratovi izvan nas.

Njena baka živjela je u Mostaru. I majka.

Mostar je razoren.

Ona je opet živjela u jednom drugom  gradu koji je isto razoren.

I tako stalno.

Rat je bio kada je mama imala 30 i nešto godina, i rat je bio kada je ona imala 30 i nešto godina.

I ona bježi u Berlin, i dolazi na ničiju zemlju. I tamo je puno takvih koji žele naseliti ničiju zemlju. Ali u njoj ljudi već žive, i ne žele baš nove ulice s novim stanarima.

A strah u njoj ne želi ulice grada iz kojeg je pobjegla. .. Grada s crvenim zidovima… U vremenu u kojem se vrijeme hrani požudom, glupošću i potpunim zaboravom.

Ili željom zaborava.

Jedna žena bježi u zaborav pisanjem.

I ne zna da se čovjek ne bori protiv onog što je neizbježno.

I ne zna kako je sjećanje stvarnost zatrpana u nama.

I ne zna kako se ponavljanje pretvara u vrijeme.

A vrijeme bi bilo najbolje preskočiti.

A kako ga preskočiti kada ga zidaju ratovi?

I stvaraju crvene zidove… u ovim našim pustim boravištima na zemlji, u kojima zjape ona ista sjećanja koja treba zatrti.

Ona živi u Berlinu.

U sobi koju zatvaraju razderani oblaci.

I pokušava…

Skloniti prošlost crno obrubljenu… i zbrisati mjesto na kojem su se sakrile uspomene, jer… tamo sada rastu ruševine.

A tamo je jednom živjelo djetinjstvo.

I stare fotografije.

Od gledanja likovi su se stopili. Pospajali se i više no što bi možda u životu.

A ona ispisuje jedno vrijeme.

I papiri su mokri od boje sjećanja.

A tamo negdje, tamo gdje ne postoji mjesto koje se zove Predaleko, vrijeme se ispisuje slovima od gelera, svakodnevnica se uokviruje sivim krhotinama, sati su izbušeni i nema više neba.

Utočišta postaju rijetkosti.

Ili samo zablude.

Berlin se ne zove utočište.

On biva samo daljina. I biva negdje drugdje a  počinje ovdje, u labirintima naših biografija, u autobiografijama koje stoje naglavce.

I ona opet pokušava pisati.

I spasiti svoj život.

I ništa više ne želi postati pričom.

Onom pričom koja bi bila otklon.

Ali kako imati otklon kad pamćenje i spašava i istovremeno razara.

I kad je pogled unatrag uvijek pod utjecajem trena i mjesta na kojem se nalazimo.

I koje,  iako daleko, nije predaleko.

I kada smo mi sami zapravo ono najveće nepoznato u nama.

I onda, kada smo napokon u stanju odgonetnuti stvarnost, tada to više nije važno. Sve greške smo već učinili. I imali snove zla kada više nismo mogli izdržati bol i imali nade kada smo mislili kako smo dovoljno moćni da možemo pobjeći.

A u bijegu, toliko ljudski naivno, putokaz su bile fotografije.  Stare, one u kojima smo čuvali svoje živote i živote nama dragih.

Ma koliko domišljati bili, zaboravljamo da smo samo ljudi.

Opsjednuti trenutkom vremena, sigurni u sebe u trenutcima najvećih nesigurnosti, nesigurni kad nam se danost daje u najboljoj pojavnosti za čovjeka,  mi… mi izaberemo ono drugo želeći se približiti bogovima.

I naravno , pogriješimo.

I ne možemo vladati ni sobom, a željeli bismo drugima.

I zašto uopće vladati?

Jer smo ljudi.

I onda prihvatimo, i kad više nemamo što prihvatiti, da ponavljamo i sreću i nesreću drugih i… spoznaja stigne prekasno.

U našim dilemama, knjiga se ispiše u krhotinama, u fragmentima među okvirima već polupraznih fotografija i previdimo činjenicu: kako bi se s knjigom trebalo prodavati i vrijeme potrebno za njeno čitanje.

A kupci su već otišli.

I rasprodaje su završile.

Jedino je vrijeme ostalo neprodano.

Usprkos spuštenim cijenama.

Kupili su ga možda neki drugi kupci u nekim drugim prodavaonicama.

Onima koje nisu stajale pred crvenim zidovima.

 

Odgovori