Zadružni protulijek

U Mondragonu, koji je nastao i razvio se kao zadruga, mnogi misleći ljudi vide lijek od bolesti neoliberalizma i naznake sustava koji će se zasnivati na tržištu, ali će osim o profitu voditi računa i o solidarnosti, sigurnosti zaposlenja i radničkoj kontroli

Zadružno vlasništvo zapravo znači radničko vlasništvo – baskijski Mondragon (foto Wikipedia)

U općoj pobuni, barem na riječima, protiv sustava u kojem je profit jedini bog i batina nitko se ne sjeća nekadašnjeg jugoslavenskog samoupravljanja. Umjesto toga, i u Europi i Americi sve se češće spominje jedan drugi putokaz. On se zove Mondragon, a riječ je o sedmoj po veličini španjolskoj tvrtki s više od 80.000 zaposlenih. Zašto je ona zanimljiva i kakve veze ima sa samoupravljanjem? U svijetu u kojem je privatno vlasništvo postala nedodirljiva dogma, Mondragon je nastao i razvio se kao zadruga. Zadružno vlasništvo zapravo znači radničko vlasništvo. Ali ni to nije sasvim točno, jer nijedan zadrugar ne može prisvojiti svoj dio. Kad ode, najčešće u mirovinu, dobiva veliku otpremninu, ali se mora oprostiti sa svojim članstvom u zadruzi. To znači da je vlasništvo u Mondragonu zapravo društveno. Mnogi misleći ljudi u svijetu tu vide lijek od bolesti neoliberalizma i naznake sustava koji će se zasnivati na tržištu, ali će osim o profitu voditi računa i o solidarnosti, sigurnosti zaposlenja i omogućiti radničku kontrolu.

Na primjer, američki filozof Noam Chomsky, u intervjuu povodom aktualne krize koja potresa američku demokraciju, kaže: “Već su se i prije počele razvijati industrije u vlasništvu radnika i zadruge. Mnogo je takvih pokušaja da se ublaže ekstremno teške posljedice neoliberalizacijske politike po stanovništvo gotovo svugdje u svijetu. U Americi, u području iz kojeg su njujorški i čikaški bankari odlučili preseliti industriju čelika u Kinu, radnička klasa nije naprosto odustala. Radnici su pokušali sami otkupiti tvornice, ali vlasnici na to nisu pristali. Htjeli su veći profit bez konkurencije, a nije im se sviđala ni ideja industrije u vlasništvu radnika. To je opasno. Ali zato su se umnožili drugi biznisi u vlasništvu radnika, u rastućoj ekonomiji usluga, zdravstvu, obrazovanju i drugom. (…) Ima pokušaja, ne znam koliko će biti uspješni, nekih sindikata, poput sindikata u industriji čelika, da se povežu s konglomeratima kakav je Mondragon u Baskiji, kako bi nešto slično stvorili ovdje.” (Prema portalu Peščanik.)

Ipak, i samoupravljanje je nedavno spomenuo u istom kontekstu srpski ekonomist s američkom karijerom Branko Milanović, koji se posebno bavi rastućim nejednakostima u društvu. On je izvukao iz zaborava intervju koji je slavni Milton Friedman dao nakon što je godine 1973. boravio u Jugoslaviji i u kojem objašnjava zašto, po njegovom sudu, samoupravljanje ne može funkcionirati. Objašnjavajući to, Friedman prvo kaže da samoupravljači žele što veće plaće, pa zato ne zapošljavaju nove radnike. I zbog toga je u samoupravnom socijalizmu vladala nezaposlenost. Nasuprot tome, po njemu, privatni vlasnici stalno zapošljavaju nove ljude. Sam bog zna otkud onda toliki višak radnika koji se pokazao kad je propao socijalizam u Jugoslaviji i otkud nezaposlenost koja je zajedno s kapitalizmom zapljusnula cijelu regiju. Drugi je razlog što su radnici u kapitalno intenzivnim poduzećima, kao što su elektrane ili banke, u mnogo povoljnijem položaju od onih u radno intenzivnim, kao što su tekstilna i slične industrije. Tu je Milton Friedman bio potpuno u pravu. Sljedeći je razlog što radnici nisu smjeli otuđiti društveno vlasništvo, već su ga samo smjeli koristiti. Onaj od njegovih davnih domaćina koji mu je to rekao, gospodina Friedmana je očito povukao za nos, jer poduzeća su međusobno prodavala sve s čim su raspolagala, pogone ili strojeve i zgrade, spajala se ili razdvajala, a vlasništvo bi ostajalo društveno. Ali bitni razlog zbog kojeg su se njegovi domaćini, koje on naziva “kreatori politike”, žalili gospodinu Friedmanu bio je sljedeći: “Kad je trebalo odlučiti koliko će se neto dohotka odvojiti za plaće, a koliko za reinvestiranje, radnici su obično birali veće plaće.” To, međutim, jednostavno nije bila istina!

Samoupravna poduzeća u Jugoslaviji uvijek su raspolagala samo s manjim dijelom novostvorene vrijednosti. Mnogo većim dijelom, zapravo cijelom proširenom reprodukcijom (investicijama) upravljala je politička birokracija (najčešće preko banaka). A postojala su i mnoga ograničenja u raspodjeli unutar poduzeća, najčešće po kvalifikacionoj strukturi. Polazilo se od nekog općeg uvjerenja da je čovjek po prirodi lakomislen i egoističan, pa zato treba od radnika sačuvati poduzeća (kojima navodno oni upravljaju) i budućnost zemlje (koja je, navodno, bila radnička). Uzalud je, na primjer, dr. Miladin Korać na temelju višegodišnjeg istraživanja dokazao da samoupravljači izdvajaju veći dio dohotka za investicije čim su manja administrativna ograničenja. Naravno, i obratno. Nitko ga u vlasti nije želio slušati. Politička birokracija je svoju moć čuvala optužujući radnike za sebičnost i rasipništvo. Istovremeno, na sjednicama radničkih savjeta investicije su uvijek imale apsolutnu prednost. Pritom se stalno govorilo da moramo misliti gdje će nam raditi djeca. Ovaj autor nije nikad čuo od nekog od najpoznatijih jugoslavenskih direktora da je imao problema s radničkim savjetom kad je bilo pitanje što treba imati prednost, plaće ili investicije. Ali istovremeno je to neprestano slušao od političara i ekonomista. Bilo je tu mnogo predrasuda i jednostavnih umova, ali u biti radilo se samo o igri moći. Optužujući radnike, birokracija je osiguravala svoju vladajuću poziciju, koja joj je omogućavala da troši i uništava golema društvena sredstva, da bi na kraju uništila i samo društvo.

Kad se u samostalnoj Hrvatskoj pripremala privatizacija, kratkotrajni ministar dr. Dražen Kalogjera predlagao je podjelu dionica radnicima. (Usput rečeno, tada je to isto Jugoslaviji predlagao i Friedman.) Ostali su mu se nasmijali u lice i odvratili da bi radnici odmah sve zapili. “Rekao sam da bi zapili svoje, ono što su sami stvorili i uskoro napisao ostavku”, svjedočio je poslije Kalogjera. Sve ostalo je ružna povijest pljačke i uništavanja, u režiji onih istih koji su se navodno suprotstavili pijancima. Tada je i dr. Branko Horvat dokazivao da ne treba dirati samoupravna poduzeća jer je bitno tržište, a ne oblik vlasništva. Odnosno svako je vlasništvo dobro ako se potvrdi na tržištu. Tu se dokazao i Mondragon. Profesora Horvata su otjerali s Ekonomskog fakulteta i proglasili čudakom i lerom.

Štiteći društveno vlasništvo, nekadašnja komunistička politička birokracija samu je sebe definirala kao društvo. Nisu samoupravljači birali rukovodstva poduzeća na temelju njihovih programa i rezultata, već ih je postavljalo društvo. Kad je ekipa u komitetu ili nekoj interesnoj grupi odlučila smjestiti svog čovjeka na određenu funkciju u privredi, počeo se vrtjeti mehanizam potvrđivanja u deset institucija koje su zastupale društvo, od Saveza komunista i Socijalističkog saveza preko Privredne komore i općine sve do Saveza omladine. Jedino samoupravljače nije nitko pitao ništa. Mondragon i druge brojne zadruge u svijetu (na primjer u Italiji) tu su u velikoj prednosti.

Dok u svijetu traje ta rasprava, često profesorski zanesena i zažarena, neoliberalne dogme, posebno dogma privatnog vlasništva, čine se nedodirljivim. Na kraju intervjua Noam Chomsky kaže: “Ne moraju bankari u Njujorku odlučivati hoće li se ova ili ona kompanija preseliti u Kinu. Vi odlučite kako želite njome upravljati. I to zajedno s radnicima u Kini ili Meksiku. Vrijeme je internacionalizma. Pandemija, globalno zatopljenje, ništa od toga ne može se riješiti s jednog mjesta. Ni radnička prava nemaju granice.” U tom traktatu nedostaje samo jedna sintagma. Svjetska revolucija.

portalnovosti

1 comment

  1. M. Gavrović opet odličan. A na njegovu zadnju rečenicu dodajem riječi Slavka Kulića; ” Treba nam politička revolucija”.

Odgovori