Preraspodjela siromaštva

Može Vlada biti široke ruke i udijeliti svima koji to traže kao što je udijelila učiteljima, može usto voditi odgovornu politiku i uravnotežiti proračun, u Hrvatskoj se ipak neće živjeti bolje. Ali za to nije kriva samo ona, kriva je cjelokupna hrvatska politička klasa

Može Vlada biti široke ruke i mekog srca, može udijeliti svima koji to traže kao što je udijelila učiteljima, može usto voditi odgovornu politiku i uravnotežiti proračun, u Hrvatskoj se ipak neće živjeti nimalo bolje. Već sada su mnogi shvatili da ono što su dobili na ćupriji gube na mostu, a zajedno s njima gube i svi drugi, uključujući i one koji najčešće kupuju kruh, mlijeko ili ulje. Nije za to kriva ničija pohlepa, iako svi, pa i trgovci, koriste svoju priliku. Korijeni siromaštva mnogo su dublji, ali ipak ih je vrlo lako razumjeti.

Živjeti dobro, znači živjeti bolje od svog susjeda. Ta jednostavna istina (koja se zasniva na spoznaji da je asocijacija uvjet percepcije) pokazuje što se desilo u posljednjih 30 godina. Prije se u Hrvatskoj živjelo bolje nego u bilo kojoj zemlji koja joj je bila istočni susjed što, naravno, treba shvatiti politički, a ne zemljopisno. Hrvatima su zavidjeli i Poljaci i Česi i Slovaci i Mađari i Estonci i svi ostali od brojnih tranzicijskih zemalja koje su prije nje ušle u Europsku uniju. Od republika bivše Jugoslavije bogatiji su bili samo Slovenci i to za točno 12,9 posto. Danas su duplo bogatiji i imaju šest puta veći robni izvoz (sve, naravno, po glavi stanovnika). Nekada su se Hrvati u njihovim zemljama osjećali kao Amerikanci, a Česi ili Poljaci dolazili su na Jadran sa šatorima i vrećom krumpira u prtljažniku škode ili trabanta. Danas su oni cijenjeni turisti, a Hrvatska je na samom dnu Europske unije.

U skladu s tim živi se danas u Hrvatskoj. Tome su primjerene i plaće i mirovine. Posljedica svih štrajkova i drugih sindikalnih akcija može biti samo preraspodjela siromaštva. U tome će bitnu ulogu imati cijene čija stabilnost ovisi o samo jednom sidru (kako to vole reći ekonomisti). O prejakoj kuni, zbog čega je sve iz uvoza jeftinije, što istodobno onemogućava inflaciju i uništava domaću proizvodnju. Bez obzira na to koliko vlast bila rastrošna i neracionalna, uvozna konkurencija sprečava da se to prelije u cijene, pa domaćim proizvođačima preostaje samo jedan izlaz. Ključ u bravu. Odustajanje od smanjenja PDV-a je logično, jer nema smisla još više jačati konkurentnost uvozne robe. Ali umjesto toga trebalo je smanjiti neke druge poreze i skinuti makar djelić golemog tereta s leđa domaće privrede. Umjesto toga, novac se opet usmjerava u finalnu potrošnju. ‘Naći ćemo sredstva…’, poručuje premijer Andrej Plenković sindikatu policajaca koji traži veće plaće, vidno uzdrman štrajkom učitelja. Kako će ih naći? Samo na jedan način. Preraspodjelom, uglavnom na račun domaće privrede, čime se još jednom betonira njena nekonkurentnost. Podsjetimo. Slovenci izvoze šest puta više, što znači da su toliko konkurentniji. To je koeficijent koji treba promijeniti i pravi razlog svih prošlih i budućih štrajkova.

Ali nije za sve kriv ni premijer Plenković ni trenutačna Vlada. Kriva je cjelokupna hrvatska politička klasa. Naravno, imaju pravo oni među njima koje ta konstatacija vrijeđa. ‘Nismo svi jednaki’, kažu oni. Točno. Nisu svi sudjelovali u omogućavanju pljačkaške privatizacije niti su postali dio kompradorske elite, nisu svi u nekoj od brojnih korupcionaških hobotnica niti pripadaju kategoriji ‘neka institucije rade svoj posao’. Ali u jednom se ipak ne razlikuju. Bili na vlasti ili u opoziciji, u HDZ-u, SDP-u ili njihovim koalicionim partnerima, svi su se kao pijan plota držali iste politike stabilnosti koja se zasnivala na prejakoj kuni. Nitko od njih nije imao hrabrosti ili znanja da se suprotstavi jakoj sprezi domaćih i stranih krvopija koji parazitiraju na tijelu hrvatske ekonomije. Umjesto toga, marljivo su ponavljali iste obrasce naizmjeničnog ‘uvođenja reda’ ili zaduživanja, poslušno slijedeći neoliberalne direktive. Javnosti se to uvijek predstavljalo kao bitne reforme, od rasprodaje banaka strancima do mirovinske reforme, od koje su korist imale samo te iste banke. Ali jedina reforma koja Hrvatskoj treba je ona koja će dovesti do brzog i visokog rasta proizvodnje i izvoza. Sve ostalo samo je dim i magla.

Negdje pred kraj Tuđmanove ere glumac i političar Zlatko Vitez javno je nazvao Sabor kokošinjcem. Na njega se odmah digla kuka i motika, iako je čovjek bio potpuno u pravu. Nije bio red da to kaže jedan član Vlade, ali to nije mijenjalo ništa na činjenici koja je bila vidljiva tada, kao što je vidljiva i danas. Kokošinjac bio, kokošinjac ostao. S tim što je u međuvremenu bitno opalo povjerenje javnosti u demokraciju i njenu sposobnost da rješava bitne razvojne probleme.

Nedavno su u časopisu ‘Društvena istraživanja’ objavljeni rezultati međunarodnog projekta European Values Study, po kojima je prije dvadeset godina (1999.) svaki deseti građanin Hrvatske podržavao ideju da zemlju vodi ‘moćni vođa koji se ne osvrće na vladu i izbore’, dok je danas takvih četiri puta više. Za 400 posto porastao je i broj onih koji smatraju da je ‘dobro imati vojsku koja vlada državom’. Članovi Generalskog zbora i braniteljskih udruga očito mogu biti zadovoljni, napisao je tim povodom Robert Bajruši u ‘Jutarnjem listu’. A profesor sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, dr. Krunoslav Nikodem, koji je objavio tu analizu, kaže da je riječ o velikom nezadovoljstvu parlamentarnom demokracijom jer ona često ili uopće ne funkcionira. Isto istraživanje pokazuje izrazito nepovjerenje u ključne institucije demokratskog sistema, tzv. institucije koje bi trebale raditi svoj posao. A na izravno pitanje jesu li zadovoljni razvojem demokracije u Hrvatskoj, potvrdno je odgovorilo samo osam posto ispitanika. Dakle, niti jedan od deset. Usput rečeno, najnezadovoljniji su mladi i neobrazovani građani i to mnogo više od svojih vršnjaka u Poljskoj. A Poljska je danas u Europi paradigma desnog konzervatizma.

Kamo sve to vodi, pogotovo u svjetlu krize koja je, po mnogima, ponovno pred vratima Europe pa i svijeta? Tražeći odgovor na to, niz autora podsjeća na vrijeme između dva rata, kad demokracija u Europi nije bila na visokoj cijeni. Pred Prvi svjetski rat na Starom kontinentu postojale su samo četiri republike: Švicarska, Francuska, Portugal i San Marino. Poslije rata srušila su se velika carstva i nastao je niz novih država. Ali u velikom broju njih demokracija, jednostavno, nije funkcionirala. Britanski povjesničar Mark Mazower kaže kako je cvjetalo tisuću cvjetova stranačkog egoizma, nepotizma, mita i korupcije. To je pripremilo javno mnijenje na zavođenje diktatura u impresivnom broju zemalja: Rusiji, Italiji, Njemačkoj, Grčkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Španjolskoj, Portugalu, Jugoslaviji, Poljskoj, Austriji… U komentaru londonskog ‘The Timesa’ iz tog vremena čak se tvrdilo kako je moguće da je sustav parlamentarne vlasti koji odgovara Velikoj Britaniji prikladan vrlo malom broju drugih država. I mnogi europski intelektualci, čija su imena danas dio svakog iole ozbiljnijeg općeg obrazovanja, mislili su slično. Na primjer, Emil Cioran i Mircea Eliade, ili H. G. Wells koji je poticao studente ljetne škole u Oxfordu da postanu ‘liberalni fašisti’.

Oni, međutim, nisu imali pakleno iskustvo koje je Europa tek trebala steći, što ih u izvjesnoj mjeri opravdava. Ali kakvo je opravdanje za naše političare i tvorce javnog mnijenja, koji su na rezultate gore spomenutog međunarodnog istraživanja ostali potpuno gluhi i nijemi?

portalnovosti

2 comments

  1. Poslije ovakvih tekstova stvari postanu puno jasnije.

  2. ..”Umjesto toga, marljivo su ponavljali iste obrasce naizmjeničnog ‘uvođenja reda’ ili zaduživanja, poslušno slijedeći neoliberalne direktive. Javnosti se to uvijek predstavljalo kao bitne reforme, od rasprodaje banaka strancima do mirovinske reforme, od koje su korist imale samo te iste banke. Ali jedina reforma koja Hrvatskoj treba je ona koja će dovesti do brzog i visokog rasta proizvodnje i izvoza. Sve ostalo samo je dim i magla…”
    Što vrijedi što svatko razuman zna da bez proizvodnje nove vrijednosti niti jedno društvo ne može napredovati …. kao da smo svi retardirani.

Odgovori