«

»

ruj. 15 2018

Državna politika s posebnim potrebama

Foto: Dalibor Urukalović/Pixsell

Nije nikakva enigma to zašto hrvatski građani – kao uostalom i bivši jednodržavni sugrađani iz ostalih pet zapadnobalkanskih bantustana, plus kosovski međunarodno (ne)priznati čardak ni na nebu ni na zemlji – kupuju u stranim trgovačkim lancima, jedu uvozni instant kruh i peciva iz namjenske smjese, meso, mlijeko, voće i povrće sa stranih farmi, nose odjeću i obuću made in China… Najmnogoljudnija zemlja na svijetu neformalno drži monopol na svu ostalu robu tzv. široke potrošnje u Bijednoj Našoj: od dječjih igračaka i kućanskih aparata svih vrsti i namjena do sportske opreme, pametnih telefona i elektroničkih računala… Stanovi se opremaju akcijskim namještajem iz Italije i Švedske; a zanatlije/obrtnici poljoprivrednici opskrbljuju se strojevima i alatima iz Njemačke, Austrije, Francuske, Italije… Na lihvarski kredit. U socijalizmu je Hrvatska sve to imala iz domaćih izvora, a danas joj se „ne isplati“ čak ni proizvoditi brodove, umjetna gnojiva, lijekove, prerađivati naftu…, nego trostruko skuplje – uvoziti iz inozemstva ili tražiti – strateškog partnera 

Marijan Vogrinec

Bila, pa otišla. Povjerenica Europske komisije za tržišno natjecanje Marghrete Vestager u Zagreb, Marghrete Vestager iz Zagreba, a političke redikule u Banskim dvorima (ne)očekivano tresnula – masovna migrena. Plenkovićeva vladajuća družba manje-više i u vlastitim lokalnim sredinama ne-uglednih HDZ-ovih narcisâ i narcisa veeeelikih uhljebničkih nagona mogla je znati unaprijed da Bruxelles neće prihvatiti program restrukturiranja do nosa u sranje nelikvidnosti uvaljenih brodogradilišta u Puli (Uljanik) i Rijeci (3. maj). Iz prostog razloga što velike zemlje tzv. stare Europe, one prve i druge brzine – kritično pritisnute nesmiljenom konkurencijom s Dalekog istoka (Kina, Južna Koreja) – imaju dovoljno navoza s također proizvodnim/profitnim brigama da im u borbi za opstanbak ne samo na zajedničkom tržištu od pola milijarde potrošača nego i u konkurenciji sa SAD-om i ostatkom svijeta ne trebaju još i slavne, višestoljetne hrvatske brodarske/brodograditeljske tradicije.

Pogotovo kad i nakon upumpanih 30 milijardi kuna novca poreznih obveznika u nešto više od 10 godina te tradicije sad izgledaju kao ruzinava brodica što ju Komižani u drevnom običaju tzv. pogreba broda (život mu počinje krštenjem) 6. prosinca svake godine, o blagdanu sv. Nikole Putnika, zaštitnika pomoraca, spaljuju ispred mjesne benediktinske crkve. Simbolično, kao žrtvu za spas svih brodova koji plove. Oni koji znaju čitati između redaka i pamte kako je vlada RH još prije šest mjeseci tajnovito, ne formalno u svoje ime, poslala u Bruxelles plan restrukturiranja skupine Uljanik s riječkim brodogradilištem 3. maj unaprijed su vidjeli Unijin palac dolje. U okolnostima kada se i Europa tzv. prve brzine vidljivo odmiču od brodograditeljske industrije, jer istočna Azija znatno brže, jeftinije, dovoljno kvalitetno te poštujući rokove gradi plovila tipa tankera, trgovačkih, specijaliziranih, brodova za rasute terete, injsl., Bruxelles će naći caku zbog koje hrvatski plan restrukturiranja neće imati prođu.

Crni scenarij u Puli i Rijeci

Tako se i dogodilo. No, kao što birokracija ima genetsku naviku rastezati i komplicirati u svom odlučivanju, zašto bi u Uniji bilo drukčije? Dok je štrajkaška pobuna u Puli i Rijeci već prijeteći izašla iz kruga tamošnjih škverova na ulice dvaju velikih gradova budući da ti navozi desetljećima hrane većinu radničkih obitelji, a sada su plaće došle na bubanj, vladi Andreja Plenkovića je zaprijetio gadan socijalni rusvaj. Četiri i pol tisuće radnika, pa puta najmanje još dva-tri člana obitelji, plus velika većina ne samo žitelja Pule i Rijeke nego i cijele zemlje, eksplozivna je smjesa koja će se – detonira li se, a više nije daleko taj čas – odnijeti kvragu uvlakačko EU/SAD-u politikantstvo svih dosadašnjih vlada, osobito trenutnu HDZ-ovu Andreja Plenkovića. Jedva-jedvice je premijer skucao pedesetak milijuna kuna za zakašnjele srpanjske plaće škveranima, kolovoške su navodno osigurane, rujan se primiče polovici, a još ih nitko ne isplaćuje, no rujanske su totalno – na vrbi svirala.

uljanik

Račun skupine brodogradilišta Uljanik je opet blokiran i svi su izgledi da se počinje ostvarivati najcrnji scenarij. Bruxelles je formalno poslao program restrukturiranja na popravni ispit, koji ne mogu položiti ni škverovi jer su do grla u živom blatu gadne nelikvidnosti niti vlada kojoj je pak Unija zabranila i dalje ih izvlačiti novcem poreznih obveznika. Navodni strateški partner Danko Končar (Zagreb, 1942.) – multimilijarder iz Južne Afrike stacioniran u Londonu, s businessom u čak 38 tvrtki raznih djelatnosti u RH; godine 1977. osuđen u Zagrebu na 12 godina teške robije zbog privrednog kriminala i pljačke – nije se isprsio šuškavom kešovinom ni kad su plaće došle u pitanje, nego tek sa simboličnih 100 milijuna kuna za „upad“ u Uljanik skupinu. Plan restrukturiranja podrazumijeva nešto manje od 500 milijuna eura ulaganja, s tim da država jamči tri četvrtine, a 30 posto strateški partner. Europa je glatko odbila tu konstrukciju, Končar pak želi rekonstruirati i rekonstruktivni plan u korist djelatnosti koje nemaju veze s brodogradnjom, država je na mukama, pa njezini aparatčici u Ministarstvu gospodarstva i inim nišama vlasti već naveliko spominju tragičan za radnike i brodogradilišnu tradiciju scenarij: smanjenje djelatnosti, otpuštanje radnika, prenamjenu dijela zemljišta i mora te intervencije u strukturu vlasništva, gdje radnici posjeduju oko 47 posto dionica.

Bijednoj se Našoj više ne isplati graditi brodove sa sve većim gubitkom, neslužbena je mantra ispisana krupnim slovima na svim probnim balonima za prepariranje najšire javnosti. Politika se iz petnih žila trsi široj javnosti utuviti u glavu kako pomorska i mediteranska zemlja – s nekad brodograditeljskim gigantima u Splitu, Rijeci, Puli, Trogiru i Šibeniku te manjim škverovima u Kraljevici, na Korčuli, u Betini na Murteru, etc. i trgovcima još od Dubrovačke Republike na svim svjetskim morima – nije u stanju ili ne treba graditi brodove. Jer vlasnici hrvatske tzv. neovisnosti, samostalnosti i suverenosti u EU/SAD-u drže kako hrvatski brodovi ne trebaju ni Europi, ni ostatku svijeta niti matičnoj zemlji, pa „nije normalno“ da vlada uzdržava tu neprofitabilnu industriju. Brodogradnja je već eutanazirana u nekad perspektivnom Brodosplitu, koji je privatizirao kontinentalac Tomislav Debeljak, pa također privatnom Remontnom brodogradilište u Šibeniku… Brodotrogir u vlasništvu rečenog Danka Končara više nema za plaće radnicima, na rubu je totalne propasti, jer elektroinženjeru po struci i rudarskom bogatašu, teškom najmanje dvije milijarde eura, brodogradnja jamačno služi tek kao smokvin list za sasvim druge nakane i izvore novca. Nekretninske.

Jedna je od morskih ideja Danka Končara ta da se – kada država, Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR) ili netko treći restrukturno, bez njegove kešovine, osovi na noge Uljanik skupinu s 3. majem – pridruži toj grupaciji Brodotrogir i 30 posto riječkog brodogradilišta Viktor Lenac, koliko u vlasničkoj strukturi posjeduje 3. maj. S Dankom će Končarom biti još problema jer, ako je vjerovati bivšem saborskom zastupniku IDS-a Damiru Kajinu, taj ulgač već posjeduje trećinu Pulskog zaljeva. S Končarom se povezuje u Bijednoj Našoj sve više kriminalnih i koruptivnih afera sa zajedničkim nazivnikom u nekretninama – od one s businessom u Istri, gdje se zbog zamračenih desetaka milijuna kuna zakvačio s poznatom estradnom obitelji Cetinski do sada s europarlamentarcem, bivšim istarskim županom i šefom IDS-a Ivanom Jakovčićema, koji je od Končara inkasirao dva milijuna kuna za „savjetničke/lobističke“ usluge u Istri i Europarlamentu, gdje se Jakovčić angažirao u području – rudarstva. Sic transit.

Istra odavno više nije rudarska regija, i Raša je tek socijalistička uspomena, zajedno s mrežom svojih ugljenokopa u Labinu, Ripendi, Vinežu, Koromačnom i Tupljaku. No, vlasnik sela Svetog Jurja, poznati someljer i župan s dosta nekretninskog putra na glavi (npr. projekt Brijuni rivijera, gdje je Končar također glavni igrač), tvrdi politička oporba, svojedobno je na neki način najavio razvoj događaja koji sada uznemiruju širu hrvatsku javnost, a osobito istarsku, najzainteresiraniju dižu na noge. Navodno je kazao da brodogradilišne dizalice u samom središtu povijesnoga grada još iz antike, danas mainstream turističke destinacije, nagrđuju Pulu. Vjerojatno bi superluksuzni hoteli i marina za megajahte svjetskih lovatora i kruzeri podno Arene bili prihvatljivije pulske vedute, a strani bi investitori/vlasnici zadovoljno trljali dlanove?

Drama više od 4500 radnika brodogradilišta Uljanika i 3. maja, kojima neprilagođena, državna politika s posebnim potrebama sada bešćutno ukida radna mjesta i uzima kruh iz usta, jer se „moraju poštovati pravila članstva u EU“, odnosno zakoni tržišta i profita, a Banski dvori su vjeran/pouzdan poslovođa tih pravila i zakona, samo je vrh kapitalističke sante neokolonijalnog podčinjavanja na tragu tzv. novog svjetskog poretka. Po obrascu da se „Hrvatskoj ne isplati“ industrijska proizvodnja s dodanom vrijednošću vlastite pameti, znanja i vještina niti poljoprivreda, željeznica, ceste, pa ni banke, trgovina, etc. – osim još turizam, „dostojanstvo hrvatskih branitelja i dignitet Domovinskog rata“, praznovjerje i jalovo politiziranje nesposobnih iz vladajućih kastâ – maloumno se prepustila teškoj ovisnosti o uvozu svega i svačega. Najviše bofla. I, kolateralno, ne samo državnom nego i dužničkom ropstvu svojih građana. Bankrotu, ovrhama i blokadi računa 325.000 ljudi, osobno dužnih lihvarima 43 milijarde kuna, plus 10.000 eura i svaka novorođena beba za podmirenje državnog javnog duga.

„To je nama naša borba dala…“

Nije nikakva enigma to zašto hrvatski građani – kao uostalom i bivši jednodržavni sugrađani iz ostalih pet zapadnobalkanskih bantustana, plus kosovski međunarodno (ne)priznati čardak ni na nebu ni na zemlji – kupuju u stranim trgovačkim lancima, jedu uvozni instant kruh i peciva iz namjenske smjese, meso, mlijeko, voće i povrće sa stranih farmi, gotovo beziznimno nose odjeću i obuću made in China, ili susjedne azijske države. Najmnogoljudnija zemlja na svijetu neformalno drži monopol na svu ostalu robu tzv. široke potrošnje u Bijednoj Našoj: od dječjih igračaka i kućanskih aparata svih vrsti i namjena do sportske opreme, pametnih telefona i elektroničkih računala…, također svih vrsti, oblika i veličina. Stanovi se opremaju najviše na gotovo neprestanim akcijama namještaja iz Italije i Švedske; zanatlije/obrtnici – koji se sada nazivaju poduzetnicima – i poljodjelci, sada pak vlasnici tzv. obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, opskrbljuju se strojevima i alatima iz Njemačke, Austrije, Francuske, Italije… Na lihvarski kredit uglavnom njihovih banaka-kćeri, najviše austrijskih, jer RH među tridesetak od dvostruko više svojih novčarskih ustanova 1990-ih godina ima u vlasništvu samo jednu, Hrvatsku poštansku banku. A, i njoj treba – strateški partner.

TITO-na-brodu

Dobro, kaže mudar puk, ne treba žaliti za prolivenim mlijekom, što će reći za onim „komunističkim mrakom“ kad se cijelom bivšom Jugom orilo „To je nama naša borba dala, da imamo Tita za maršala“. Bilo, pa prošlo, a nikom pri zdravoj pameti ne može nauditi jugonostalgija velike mase starijih od 50 godina, koji su se s razlogom dičili i Josipom Brozom Titom, i njegovi vremenom i sjajnom petokrakom „usred tunela, usred mraka“, pa tvrde da je „tada bilo bolje nego danas“. Ne samo zato što su tada jeli kruh od domaćeg brašna i domaće meso, nekontaminirano voće i povrće s naših polja i vrtova, pili mlijeko donaćih krava, odijevali se u Varteksu, obuvali u Borovu, vozili Fiću, Stojadina ili Yuga na Inin benzin, neizostavno s pristojnim K-15 ljetovali u sindikalnom odmaralištu na moru…

Varteksovi štofovi i Baby-Beef iz hrvatskih staja nisu bili mrski ni okrunjenim glavama u Londonu i inim europskim kraljevskim kućama. Izvozilo se u svijet bešavne cijevi iz Željezare Sisak, turbine za hidroelektrane iz Rade Končara, presijecale vrpce u svim škverovima, proizvodilo se lokomotive i vagone, tramvaje, autobuse, čak sastavljalo Citroënove osobne automobile, izvozilo tenkove, pješačko oružje najbolje svjetske kakvoće, pronalazilo i crpila naftu u Angoli i Siriji, građevinska industrija je činila čuda na stranim gradilištima, najviše u tadašnjem SSSR-u, sjevernoj Africi i Iraku… U Splitu je Jugoplastika zapošljavala gotovo sve radno sposobno žensko Dalmatinske zagore. Zagreb je u to vrijeme brzog napretka i sve višeg standarda građana – za legendarnog gradonačelnika Većeslava Holjevca – smjelo prekoračio Savu te na desnoj obali izgradio domove za blizu 150.000 žitelja, najvećim dijelom zaposlenih u industriji, društvenim djelatnostima, administraciji i uslužnim poslovima metropole. Danas Zagreb jest hrvatska metropola i glavni grad države, ali industrijski se oprostio s prošlošću, migracijsko-demografski folklorizirao i mentalitetno ruralizirao. Ne bi mu škodio – strateški partner. Koji bi na suvremen način revitalizirao srednjoeuropsku mu agramerovštinu, ali i industrijsku auru kakvu mu je grubo skinulo „domoljubno“ ratno profiterstvo i kriminalna pretvorba socijalističkog društvenog, zajedničkog narodnog u kapitalističko privatno vlasništvo.

Ali i to je samo tlapnja – neki će ju prepoznati kao jugonostalgiju, iako to nije – jer hrvatska državna politika s posebnim potrebama unaprijed znade kako se to „ne isplati“. Nevjerojatan je to fenomen u modernom svijetu da se Bijednoj Našoj ništa dohodovno i probitačno „ne isplati“, a drugima se isplati. Čak u bliskom susjedstvu, recimo Sloveniji, gdje država solidno zarađuje i postupno bilda životni standard građana te ugled u civiliziranom svijetu baš na onom što se Hrvatskoj „ne isplati“. Toj se susjedi Bijedne Naše itekako isplati razvijati pomorsku luku u Kopru kao ulazno-izlazna trgovačka vrata srednje Europe i same Slovenije, a Hrvatskoj se nikako „ne isplati“ iskoristiti znatno veće geostrateške, prometne, gospodarske i ine prednosti Rijeke. Rijeka već sada kardinalno zaostaje za Koprom, koji je odavno izbacio iz konkurencije i talijanski Trst, a ubuduće jedva da će ga ikad biti u stanju dostići.

Uz ostalo, mutave hrvatske razvojne/investicijske politike u prošlih 28 godina nikako da prioritetno stave u operativni program hitnu izgradnju nizinske željetničke pruge Zagreb-Rijeka, u nastavku trase Budimpešta-Zagreb, bez čega nema prosperitene riječke luke. Čeka se navodno nekakav novac EU-a, što je ravno čekanju Godota. Politikanti mudruju, a karavane europskog napretka prolaze. Bijedna Naša stagnira i zaostaje. Europski statističari upravo su objavili podatak koji dovoljno govori sâm za sebe: industrijska proizvodnja RH pala je u prošlih godinu dana 5,7 posto (Matla 6,3 posto), što je drugi najgori rezultat u Uniji. Državni poticaji u poljoprivredi svih ovih godina popeli su se vrtoglavih 40 milijardi kuna, a taj je sektor u potpunom rasulu i nije kadar ne samo nositi se s europskom i konkurencijom u balkanskom susjedstvu nego ni osigurati po pristojnim uvjetima osnovnu hranu na hrvatskom stolu. Za to nije kriv netko iz Beograda ili iz Svemira kad je napokon Hrvat svoj na svome, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu i hrvatska puška na hrvatskom ramenu.

Foto: Vlada RH, Flickr

Foto: Vlada RH, Flickr

Hrvatskoj se, otkako je 1990-ih stekla tzv. samostalnost, neovisnost i suverenost više „ne isplati“ ni proizvoditi umjetna (dušična) gnojiva u kutinskoj Petrokemiji, jednoj od dviju takvih u bivšoj SFR Jugoslaviji (druga je bila Zorka u Šapcu, u Srbiji) i jedinoj u RH, sada, pa ju bez strateškog partnera čeka ista sudbina kao navoze u Puli i Rijeci. Stečaj. Ključ u bravu zbog gubitaka koje država ne smije (niti može, kad bi Bruxelles dopustio!) podmiriti, a nitko drugi neće, jer nije lud propasti u tom riziku. A zapravo se radi o vrsti iznimno profitabilne industrije u svijetu, koja se isplati svim zemljama koje imaju tu proizvodnju. Tim više, radi se i o Hrvatskoj koja je, osim pomorske, na više od tri četvrtine teritorija – poljoprivredna zemlja. Je li smiješno da se na oranice baca uvozno gnojivo iz Norveške i Mađarske kad bi kutinska Petrokemija, koja iz političkih razloga izvozi dio proizvodnje, mogla bez problema pognojiti cijelu Bijednu Našu i još bi preostalo za izvoz? Itekako je smiješno, kad ne bi bilo tragično zbog lumena u vrhu države koji „moraju primjenjivati pravila članstva u EU“, a odlikuju se rudimentarnom sviješću o tome da je prvi/najpreči nacionalni/državni interes. Taj je bez konkurencije osigurati sve uvjete za samoodrživu domaću proizvodnju svake vrsti radi podmirenja i domaćih potreba i zarade na izvozu.

Upitna renacionalizacija Ine

Vlada se, kad ju novinari pritisnu neugodnim pitanjima, izmotava time da će sudbina Petrokemije biti zadovoljavajuće riješena do kraja godine: izgledan je model kojim će se namaknuti sudinski važnih oko 500 milijuna nečega i naći strateškog partnera. Frka s Agrokorom – izručenje Hrvatskoj iz Velike Britanije bivšeg vlasnika koncerna Ivice Todorića u tom smislu nije bitno – zasad je u induciranom mirovanju budući da ključne stvari nisu riješene: restrukturiranje ogromnog sustava sa stotinjak tvrtki te oko 40.000 zaposlenih samo u RH, sudske tužbe zbog neplaćenih potraživanja, sudbina radnika u preustroju, etc. Ipak, izvjesno je da se Bijednoj Našoj „ne isplati“ imati svoj koncern, na svom i tlu susjednih država i sa svojim vlasnicima/radnicima, koji će trgovačko-proizvodni sustav biti neugodna konkurencija kojekakvim lidlima, kauflandima, sparovima, injsl. Treba uistinu biti alfa jedinka u državi s posebnim mentalnim potrebama, pa podrediti svoj interes tuđem ne bi li tuđin nastavio hiniti velikog prijatelja. U stilu one birtijske da je svatko prijatelj dok ti plaća piće, a prestane li – prijatelj nikad nije ni bio.

Krajnje je upitno kako će se Hrvatskoj isplatiti renacionalizacija naftne industrije Ine, za što nema ni računice, ni odgovarajuće strateške studije niti modela financiranja otkupa oko 50 posto dionica u vlasništvu mađarskog MOL-a. Plus, potpuna je enigma žele li Mađari uopće prodati svoj udio, ako žele – komu, Hrvatskoj ili nekom drugom? Zašto ne drugom, recimo, Rusima? Oni imaju i novac koji RH nema, pa bi mogli platiti koliko god MOL zatraži, ali imaju već i svoje interese u energetskom kocernu, kao i interes proširiti svoj energetski utjecaj na zapadnom Balkanu. Neke kombinacije u tom smislu javna su tajna, pa još ništa nije isključeno. Pravi li Plenkovićeva vlada apriorno ražanj za zeca koji šalabajza negdje u dubini šume i pojma nema isplati li se državi uopće imati Inu, ako joj se ne isplati štošta neusporedivo jeftinije i unosnije ne samo u gospodarskom sektoru?

Ima jedno rješenje, međutim, koje bi se garant isplatilo i vladarima Bijedne Naše s posebnim potrebama i svakom njezinom žitelju ponaosob: predati državu sa svim njezinim resursima, npr. Kinezima ili Japancima u stogodišnju koncesiju za rentu koja će osigurati lagodan život Hrvatima na nekom rajskom mjestu Plavog planeta. Da ne moraju malim prstom pomaknuti i ni o čemu brinuti, a med i mlijeko teku u izobilju. A koncesija bi se obnavljada dok je svijeta i vijeka. Eeee, to bi bio život: svega obilja, a mozak na pašu. Drugi rade, mi uživamo!?

 

tacno

 

 

17 comments

Skip to comment form

  1. Detroit

    Živimo u vicu, a vicevi su “masni”, prostački. U njima junaci najebu.

  2. Jučer napisah: 13. KGK, 14. KGK čak u dvije objave – Društvo i politika i Naslovnica, Predsjednica u svim verzijama, mislim verzijama copy-paste tekstova: od Pupovčevih Novosti (gutaju 4,5 milijuna godišnje iz proračuna), Lupige, Faktografa i svih ostalih H-altera (kada će u verziji Tačno.net-a iliti propalog Feral Trinube-a i Index-a?).

    Danas nađoh: 15. KGK u verziji Tačno.net-a, Plenković u verziji Index-a i “šećer na kraju“ Frljić za Vice Srbija – na ekavici, šteta što nije na ćirilici (da bude original ili da većina ne zna pročitati). Ekipa mi ili “ispunjava želje“ ili nije svjesno da na daljinski manipuliram njihovim mislima, dakle, pomažem im u ekspresiji potisnutih strasti.

    O KGK u x-toj verziji na ovom portalu… Zambata: Koji svijet joj se smije? Smiju se naša komuna i srpski mediji. To ionako nije svijet.To je polusvijet. Stalker: U njene laži ni ustaše ne vjeruju, ali im dobro dođu. To je njena funkcija – revizija povijesti.

    Da, to je polusvijet, točnije zona sumraka i dirigiranih laži. Opet portal ne prenosi originalni članak, nego Index-ovu verziju (kao u slučaju Ivkošićeva teksta o Vukićevoj knjizi) – deja vu.

    Zašto nisu prenijeli ovo?
    Premijer Plenković je za mene dosad najbolji premijer i ima najbolju Vladu… Prosvjed jedino za cilj ima pronalazak zločinaca odgovornih za egzekucije u Vukovaru i širom Hrvatskre… I to je bila tema ovog sastanka, gdje sam ja došao i kao član HDZ-a i gradonačelnik Vukovara predsjedniku HDZ-a i Vlade pokušavajući iskomunicirati poruku premijeru kako ovo nije prosvjed protiv HDZ-a, protiv premijera Andreja Plenkovića… Svako iskorištavanje ove prigode za svoje ciljeve je vrlo degutantno i na neki način predstavlja ponovno pucanj na Vukovar i žrtve. – rekao je Penava (Dnevnik.hr, RTL, N1)

    Mediji su dobili zadatak da “talasaju“ da ruše Vladu, a imputiraju strani koja se bori za drugo. Degutantno, nakaradno, podlo, nadasve prozirno. Laž koju pripisuju oponentima – patologija.
    S njom sa dođoh obračunati na portalu. “Napad je najbolja obrana“ od vlastitih laži, komuno?

  3. Vugrinec na Tačno.netu o “Bijednoj našoj“, prenosi produžena ruka Tačno.net-a, SBPeriskop (pravo uređivačke polotike), sve “bijedni njihovi“, sve relikti feralovaca izgubljenih u svemiru koji nalaze rješenja teleportiranjem u ugodniji civilizacijski milje, gdje obitavaju sitizeni BiH. Država s posebnimpotrebama? Ili mediji (portali) s posebnim potrebama (zadacima)?

  4. Smith

    Treba konačno reći i ne prestati ponavljati da sva ta silna nabrojana nekad uspješna hrvatska poduzeća nisu nikakav rezultat „uspješnog“ samoupravnog socijalizma ili „sposobnih“ komunističkih vođa. Gotovo sva ta poduzeća osnovana su još prije prvog svjetskog rata kao privatne kompanije, u vrijeme kad se Hrvatska nakon višestoljetne borbe za goli opstanak protiv Osmanlija konačno mogla početi normalno razvijati i kad je ostvarila najveći opći napredak u svojoj povijesti. Sve dok balavi velikosrpski terorist svojim pucnjima u Sarajevu to nije prekinuo.

    Dakle, te uspješne kompanije su 1945. otete i nacionalizirane. Nakon toga su sve do 1991. radile u sustavu dogovorne ekonomije s umjetno generiranom punom zaposlenošću i izvozom uglavnom u istočni blok i nesvrstane, uz istovremene trajne nestašice i restrikcije na vlastitom tržištu te uz izdašne kredite zahvalnih zapadnih vlada u hladnom ratu protiv Sovjeta. Dakle, bile su neefikasne i tržišno neodržive, što se vidjelo odmah na početku tranzicije.

    Međutim, umjesto da se te kompanije putem tržišnih mehanizama transferiraju najboljim strateškim partnerima (kojih je itekako bilo), isti oni koji su ih 1945. oteli i kasnije upropastili tad su ih „privatizirali“ i do kraja uništili, a Hrvatsku doveli na rub ponora gdje se danas nalazimo.

    1. Stalker

      Halo, pribatizaciju i pretvorbu izveli su izborni pobjednici 1991-e. I ONI SU TI koji su poduzeća o kojima govoriš uništili, jer su bili pohlepni i jer ih Hrvatska zapravo ne interesira. Samo pljačka.

  5. Smith

    Aha. A tko su bili izborni pobjednici 1991.? Da te podsjetim: Tuđman, Manolić, Boljkovac, Mesić, Degoricija, Valentić, Gregurić i horde lokalnih komunističkih direktora iz centralnog komiteta koji su tzv. “menadžerskim” kreditima “pretvarali” firme u svoje vlasništvo. Uz to i navodna “ustaška” ekipa iz Kanade sastavljena od udbinih agenata provokatora.

    Pravi hrvatski domoljubi sa živim novcem (kojih je bilo i još ih ima) nisu se nikad – pa ni danas – mogli niti približiti tom eiltnom udbokomunističkom klubu.

    1. Stalker

      Misliš na Veselicu? Tko su ti pravi domoljubi? Savka? Ili Kanađani?

  6. Smith – bio si šokiran podacima (o progonu Albanaca 1998. i 1999. preko 800.000 izbjeglica) koje izvukoh iz zaborava (kako si napisao), pa evo podataka koji su nezaobilazni u percepciji osobe jednog istinskog državnika, kojega si svrstao u ekipu bad boysa, što je nepodnošljivo…

    Tuđman je već 1961. svojom voljom napustio vojnu službu (razlog: dogmatizam i ideološko zatupljivanje karakteristični za svaku vojsku), 1967. je bio izbačen iz Komunističke partije, smijenjen s položaja direktora Instituta, a zabranjeno mu je i predavanje na Univerzitetu, prisilno je umirovljen u 45 godini, 1972. je zatvoren i postao žrtva montiranog procesa u kojem je trebao biti žrtveni jarac kao “tvrdokorni nacionalist” koji održava veze s hrvatskom političkom emigracijom, osuđen na tri godine zatvora i zabranu javnog djelovanja u periodu od pet godina, 20 godina (od 1967. do 1987) proveo kao proganjani disident, posvećen proučavanju povijesti i općehrvatskom nacionalnom programu koji će pokušati ostvariti u za to povoljnija vremena… ostalo je povijest. “Tuđmanov najvažniji povijesni doprinos: polemičko rušenje centralnog velikosrpskog mita, Jasenovačkih hipertrofiranih brojeva žrtava (najviše srpskih) i artikulacija povijesti kao pripreme terena za djelovanje u stvaranju hrvatske suverene države.“

  7. Smith

    Tuđman je istinski želio realizaciju suverene hrvatske države, ali je do kraja života zadržao komunistički mentalni sklop. Ta činjenica kao i njegova disidentska biografija činili su ga idealnim kandidatom za prvog predsjednika Hrvatske po ukusu gore nabrojane ekipe “bad boysa”. A vjerojatno je bio i ucijenjen nekim kompromitirajućim dokazima iz partizanske karijere, tko zna?

    U tu ekipu Tuđmana svrstavam iz prostog razloga jer su to bili njegovi najbliži suradnici, a on njihova marioneta. Za njih sve to je bila trajna dobitna kombinacija. Doduše, svi oni su se nedvojbeno svim snagama angažirali u obrani i stvaranju Hrvatske. Time su spasili svoje glave u ta turbulentna vremena, ali to su na koncu i dobro naplatili, na štetu nas i naše budućnosti.

    Tuđman je odgovoran za dubinski devastirano pravosuđe i omogućavanje “bad boysima” i njihovim hobotnicama trajnog infiltriranja u sve sfere duboke države. Također je odgovoran i za klijentelistički kapitalizam čijem tragičnom izdisaju svjedočimo posljednjih mjeseci. Odgovoran je i što je kao predsjednik pobjedničke države u ratu potpisao sramotni Daytonski sporazum. Odgovoran je što je pristao na uspostavu jurisdikcije Haaškog suda. Odgovoran je što do dana današnjeg na stotine najtežih zločina velikosrpskih bandita nije procesuirano.

    Ok, robijao je zbog Hrvatske. Isto kao i Mesić i Šeks, pa što? Pa i Manolić je nakon hrvatskog proljeća postao disident. To iz današnje perspektive nimalo ne popravlja ukupnu lošu sliku o svima njima.

    1. Mrsunja

      Pišeš: “Odgovoran je i što je kao predsjednik pobjedničke države u ratu potpisao sramotni Daytonski sporazum.”

      što je trebao? Izbiti na Drinu? I biti bombardiran kao Srbi? Morao je slušati onda svoje gospodare sa Zapada. Uskladio je samo zajedničke interese

  8. E moj Smith… potrajalo bi da ti repliciram. Trenutno nemam vremena pa ću ti natuknuti samo dvije činjenice i kojima vrijedi razmisliti (ima toga na tone). Prva tema: Tuđman marioneta “bad boysa“? Istina je baš obratna: po onoj “drži prijatelje blizu, a neprijatelje još bliže (da znaš kako dišu i što rade), on je njih iskoristio, točnije upregnuo da odrade u preciznom povijesnom trenutku ono što je on kao povijesni znalac prepoznao kao jedinstvenu povijesnu priliku – da se ostvari stoljetni san Hrvata. Bio je dovoljno dugo među njima (do 39.) da ih rentgenski snimi… Druga tema: ICTY je trebao biti sud pravde za zločine počinjene od Vukovara do Srebrenice, u što se izrodio to je druga pjesma, baš kao što su postojali nepremostivi ultimatumi međunarodne zajednice (zašto smo stali pred Banja Lukom? zašto nije bio Grom za Vukovar?). Dovoljno je poslušati ovaj govor nakon Oluje (5.8.1996.). Čovjek se odupro praktički cijelom svijetu… Ljudi slabo pamte, a brzo zaboravljaju. To je tragedija…

    https://www.youtube.com/watch?v=-Ijtqr8g5as

  9. Luzeri kao Veselice,Gabelice i slični Smitovi su lideri.Marko Veselica je devedesete bio za konfederativnu Jugoslaviju, a Tuđman je jedini izrekao da želi samostalnu ,nezavisnu RH ,i zato ju je i dobio,jer je i narod to htio.

    Čak i oni koji ga nisu voljeli zbog prošlosti danas ga cijene ,popularnost mu jako raste,kao što i imiđ države u svijetu raste.Očito postoji,i vječno će postojati, pozitivna međusobna povezanost Tuđmana i RH.

  10. Zeitgeist, hvala… 🙂

  11. Smith

    Znači, Tuđman je lukavo iskoristio svoje NEPRIJATELJE glupe udbaše zbog višeg cilja time što ih je držao blizu sebe? Danas vidimo, to mu je išlo jako dobro. Zbilja su mu bili blizu. Sva sreća da je uz sebe blizu imao i PRIJATELJE poput npr. Pašalića, Škegre, Vidoševića ili Canjuge koji su spriječili veće zlo.

    Ironiju na stranu, ja sam još prije nekih 20 godina shvatio da se ne želim raspravljati s poklonicima Pavelića, Broza i Tuđmana. Ne vrijedi. Ti im nabrojiš cijelo čudo katastrofa za koje su osobno odgovorni, a oni ti onda mašu pred nosom s dvije-tri stvari koje su bile dobre. Oni su uvijek zaslužni za sve što je bilo pozitivno, a za zlo su uvijek krivi drugi – crveni, crni, žuti ili zeleni.

    Tito je npr. bio nedvojbeno zaslužan za raskid sa Staljinom, otvorenost prema Zapadu, masovno opismenjavanje naroda jedne od najzaostalijih zemalja Europe, industrijalizaciju i elektrifikaciju zemlje i napose za ustav iz 1974. Ali to nimalo ne utječe na činjenicu da je bio nemilosrdan komunistički diktator i jedan od najvećih masovnih zločinaca 20. stoljeća čijeg se teškog nasljeđa izgleda još dugo nećemo riješiti. I što sad?

    Tuđman je zaslužan za homogenizaciju Hrvata 1990. i pobjedu u ratu (pa bio je general, o tome je valjda nešto znao). Međutim, SVE nakon toga je bilo jako loše. Još za vrijeme rata počinio je teške greške na svim drugim područjima (suspektni početak privatizacije u nedoba 1992., trajna eutanazija pravosuđa, sudbonosno nesnalaženje u BiH, …).

    Tzv. zagrebačku krizu 1995-1997 na kraju je nakon teškog izbornog poraza u Zagrebu pred očima cjelokupne šokirane javnosti riješio kupovinom dvije bitange iz HSS-a, čime je na velika vrata uveo otvorenu besramnu političku trgovinu i korupciju u hrvatski politički život („Neću dopustiti oporbenu situaciju u Zagrebu!“). Danas je to postala naša svakodnevnica.

    Zanimljivo je da je Tuđman tada odbijao legitimnost „višeglave koalicije“ (koja je osvojila 82,4% mandata Gradske skupštine), što je apsurdno kad vidimo današnji groteskni sastav Plenkovićeve koalicije koja u rasponu do Glavaša preko Vrdoljaka i Sauche pa do Pupovca jedva krpa 76 ruku u Saboru.

    Da je Tuđman još malo poživio sigurno ne bi dopustio niti legitimni demokratski prijelaz vlasti 2000. na tadašnju pobjedničku koaliciju (ma što mi mislili o njima).

    Kao predsjednik države pobjednice potpisao je Daytonski sporazum i time prepustio 49% teritorija BiH poraženoj zločinačkoj srpskoj strani, a istovremeno je pristao na ukidanje Herceg-Bosne, odrekao se uspostave hrvatskog entiteta i prepustio Hrvate bošnjačkoj majorizaciji. Danas je hrvatski narod u BiH pod „vodstvom“ tamošnjeg HDZ-a izgubljen, obespravljen i na samom rubu kulturnog, ekonomskog, pa i biološkog opstanka.

    Haaški sud je posebna priča. Tuđman, kao ni mi, nije bio naivan. On je dobro znao tko i zašto osniva taj sud, te je bilo izvjesno da će taj sud samo biti poratni nastavak maltretiranja Hrvatske od strane istih onih koji su to već radili od 1991. do 1995. Međutim, tu dolazimo do suštinskog obilježja politike F. Tuđmana. On je morao pristati na sve – pa i na optužnice protiv vlastitih generala – kako bi dobio međunarodnu financijsku pomoć. A ona mu je bila nasušno potrebna kako bi zbrinuo na tisuće razvojačenih branitelja i njihove obitelji nakon rata koji su po povratku kući s pravom očekivali povratak na svoja radna mjesta. Međutim, oni su zatekli opljačkana poduzeća i uništena radna mjesta, za što je Tuđman osobno bio najodgovorniji.

    Krediti su mu s jedne strane omogućili uspostavu socijalnog mira kod jedne važne društvene skupine, a ujedno si je time osigurao i trajnu biračku bazu. Nakon toga se mirno moglo nastaviti s daljnjim, još gorim kriminalno-pretvorbenim svinjarijama uz stalno jačanje državne dogovorne ekonomije.

    Iz istog razloga pristao je i na sramotnu aboliciju četničkih terorista koji već preko 20 godina pod zaštitom HDZ-ovog koalicijskog partnera ne samo da nesmetano izmiču procesuiranju svojih zločina nego i obavljaju važne političke i pravosudne funkcije za lokalnoj i državnoj razini.

    Tuđman ispočetka nije mogao bez udbaške pomoći. Ali problem je što ih se nakon 1995. nije riješio, nego im je čak omogućio dodatno učvrstiti moć i praktično preuzeti potpunu kontrolu nad državnom politikom, ekonomijom, financijama, pravosuđem i medijima, uporno ponavljajući mantru o nacionalnom pomirenju i veličini državnika Tita. Kriv je i gotovo.

    Lepi Zoki je povodom sramotne afere zvane Lex Perković dobro rekao: „Tjerali ste lisicu, istjerat ćete King Konga“.

    https://narod.hr/kultura/foto-kako-je-udba-stvorila-hrvatsku-ivana-krmpotica-svoju-djecu-i-unucad-uveli-su-u-sve-strukture-danasnje-drzavne-vlasti

    Kada pavelićevcima, titoistima i tuđmanovcima argumentirano izneseš svoje kritike i prigovore, onda počinju etiketiranja. Za pavelićevce si komunjara i esdepeovac, za titoiste si fašist i ustaša, a za tuđmanovce si opus dei, mostovac, jalnuš, smutljivac, soroševac, Veselica i Gabelica.

    A ova sva tri nesretnika su odgovorni što su svoje države doveli do ruba ponora. NDH i SFRJ su na koncu i propale, ali za našu RH ipak ima još nade.

    Meni se osobno sviđa svjetonazor i artikulacija građanske inicijative Narod odlučuje. Nadam se da će ovaj pokret iznjedriti novu modernu suverenističku opciju kojoj će na čelo stati netko poput Viktora Orbana ili Sebastiana Kurza.

  12. Smith

    Pomoćnik ministra uprave Mladen Nakić kaže: “…postoje naznake da su se i bebe od 9 mjeseci potpisivale, a i mrtvi.” Sramota je da jedan visoki državni dužnosnik nakon toliko mjeseci od predaje potpisa umjesto jasnog službenog stava utemeljenog na korektnom prebrojavanju i kontroli potpisa paušalno kaže da “postoje naznake!?!”.

    Činjenica je da su pripadnici lijeve i desne frakcije komunističke partije i njihovih satelita instruirali svoje uhljebe da se potpisuju na više mjesta i da upisuju pogrešne OIB-e kako bi izazvali konfuziju i omogućili diskreditiranje građanske inicijative zbog navodnog lažiranja.

    A o GONG-u sve najgore nakon što je njihov potpredsjednik postao član SDP-a. Znamo već dugo tko i što su oni, ali ovo je skandalozno.

  13. Rastu krila inicijativi ,poletjeli bi.To što je u velikom broju članstvo i biračko tijelo HDZ-a dalo podršku inicijativi ne znači da bi vas podržalo i na izborima.Prag za koji se borite bio bi vam prevelik.Imamo izuzetno pismeno biračko tijelo,koje je točno znalo zašto Tuđmanu devedesete daje mandat,ali i zašto ga vrača Račanu kasnije,te potom brzo oduzima.

    Orban kažeš, i meni se sviđa,ali i on je iz istoga političkoga miljea kao i mnogi tebi nevoljeni HDZ-ovci.Kurz ima nešto rijetko viđeno u politici,e vidiš njega favoriziram.

Odgovori