Bauk inflacije ili inflacija bauka?

Već mjesecima u središtu pozornosti svjetske poslovne štampe, ali i “običnih” medija, nalazi se prijetnja inflacije. Nude se različita objašnjenja fenomena i predviđaju se raznoliki scenariji, ali okvir rasprave je i dalje u priličnoj mjeri obilježen inflacijskim iskustvima iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Mislav Žitko u presjeku diskusija pojašnjava zašto je taj okvir danas izlišan i zašto nam je nužan politički vokabular koji ga nadilazi.

Postpandemijski ekonomski oporavak koji je prema standardnim mjerilima u nekim zemljama već krenuo, dok je u drugim na vidiku, donio je zamjetni rast inflacije najprije u Sjedinjenim Državama (5.4% u srpnju 2021.), a zatim i u zemljama eurozone (iznosila je 3% u kolovozu 2021) . Budući da inflacija u diskursu stručnjaka i pučkom imaginariju važi za jedan od najgorih ekonomskih bauka, ne čudi što su uslijedile mnogobrojne kolumne i članci u kojima se mjere opasnosti nekontroliranog rasta cijena za postpanedmijski oporavak i sugeriraju preventivne ekonomske politike.

Ključno pitanje tiče se izvora inflacije najprije na strani ponude roba i usluga, a zatim na strani potražnje. Nepotrebno je reći da pitanja inflacije – i, ništa manje, deflacije – imaju političku dimenziju, odnosno da se u njima ogledaju klasni i drugi distribucijski sukobi. Dapače, bauk inflacije uvelike je oblikovan tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada su se antiinflacijske mjere pojavile kao lijek za ekspanzivnu – neki će dodati i neodgovornu – ekonomsku politiku. Prema starom monetarističkom objašnjenju, riječima njegovog najglasnijeg zagovornika Miltona Friedmana, inflacija je uvijek i svuda monetarni fenomen, što znači da njezin primarni uzrok ne leži u rastu nadnica (kontra kejnzijanskog wage-push objašnjenja), nego u nekontroliranoj emisiji novca. Prema Friedmanu, lijek za inflaciju je jednostavan i ne uključuje bilo kakve politike kontrole nadnica ili cijena, nego zaustavljanje rasta ponude novca i dizanje kamatnih stopa, što je u praksi proveo Paul Volcker, guverner američke centralne banke (FED), početkom osamdesetih godina.

Što se krije iza inflacije

No, Friedmanovo je vrijeme davno prošlo, a ono što se događalo od 2008. godine naovamo jesu programi kvantitativnog popuštanja ili sijanja likvidnosti koje su provodile najvažnije središnje banke, naprije američki FED, a zatim i Europska centraln banka (ECB). Iako su u sklopu programā kvantitativnog popuštanja oslobođene goleme količine likvidnosti koje se mjere u triljunima dolara učinak na opću razinu cijena je bio zanemariv, što nas dovodi do pitanja koje je nedavno postavio Robert Skidelsky – što se dogodilo s tim silnim novcem? Zašto nismo vidjeli rastuće stope inflacije u razvijenim kapitalističkim privredama? Njegov odgovor glasi da je značajan dio sredstava spekulativno uložen u različite vrste imovinā, dakle na stvaranje financijskih mjehura, ostavljajući cijene ne-financijskih proizvoda i usluga stabilnim kroz postkrizno razdoblje do nastupa Covid-19 pandemije.

To je, naravno, odgovor kakav očekujemo od ekonomista koji ne dolazi iz mejnstrima ekonomske profesije – dakle, odgovor vođen teorijama o financijalizaciji i rastućoj financijskoj nestabilnosti. Drugi su analitičari u središte stavili neke druge faktore, od starenja stanovništva i globalizacije koji svaki na svoj način – smanjenjem potrošnje u starijoj dobi, odnosno sve jeftnijim proizvodima i uslugama – ublažavaju inflacijske pritiske do navođenja činjenice visoke zaduženosti ne-financijskih poduzeća i kućanstava koja je negativno djelovala na razinu kreditiranja. To su, prema tome, bila objašnjenja dužeg razdoblja niske inflacije, uz koje možemo dodati jedno, takozvano institucionalno – nezavisne središnje banke su dobro obavljale svoj posao. Potonje je možda najmanje uvjerljivo, iako najčešće spominjano. Pitanje koje se nameće glasi: što se promijenilo?

Razdoblje pandemije, ugrubo protekle dvije godine, obilježila je duboka recesija, odnosno značajno smanjenje potražnje koje je rezultiralo deflacijskim pritiscima. Vodeće su ekonomije reagirale ponovnim aktiviranjem nestandardnih ekonomskih mjera, pa je primjerice ECB krenula s novim programom hitnog otkupa obveznica, dok su države članice uvele širok spektar direktnih i indirektnih fiskalnih mjera. Fiskalne su mjere bile još značajnije u SAD-u, što je u kombinaciji s četvrtom rundom kvantitativnog popuštanja omogućilo američkoj privredi razmjerno brz izlazak – barem prema nekim pokazateljima – iz pandemijske recesije. Bidenov plan oporavka težak 1.9 milijardi dolara stupio je na snagu u ožujku ove godine i zapravo se nadovezuje na takozvani CARES Act izglasan godinu dana ranije za vrijeme Trumpove administracije. Pitanje koje se u tom kontekstu ponovljenih (a u pogledu količine financijskih sredstava još izdašnijih) nestandardnih ekonomskih politika postavlja odnosi se na karakter uočene inflacije: je li samo riječ o prolaznom fenomenu uzrokovanom rastom cijena energenata i uskim grlima u globalnim proizvodnim lancima koji će splasnuti nestankom pandemijskih okolnosti? Ili je, pak, riječ o fenomenu s trajnijim, potencijalno kriznim učinkom? Ako postoje strukturne sile koje su dosad držale inflaciju na historijski niskim razinama kako se do nedavno tvrdilo, što bi točno moglo poći krivo u vremenu postpandemijskog oporavka?

Kada je riječ o crnim scenarijima Nouriel Roubini je uvijek prava adresa. Prema njegovom mišljenju, ekspanzivni monetarni i fiskalni programi u SAD-u i drugdje vode do klasičnog problema prekomjerne potražnje i inflacijskog pregrijavanja privrede. Istovremeno uska grla na tržištima radne snage i drugih proizvodnih faktora već sada ograničavaju ekonomski rast, pa se može govoriti o prvim naznakama stagflacije. Poremećaji u globalnim proizvodnim lancima trajati će, tvrdi Roubini, duže nego što optimisti među komentatorima i političarima pretpostavljaju, što zajedno s otežanim migracijama radne snage te protekcionističkim mjerama nekih država mogu stvoriti, štoviše petrificirati probleme na strani ponude, a oni će se potom biti ukrstiti s politikama stimuliranja potrošnje i smanjenja nejednakosti, otvarajući put prema inflacijskoj spirali. Dodatna poteškoća tiče se problema podizanja kamatnih stopa i uvođenja restriktivne monetarne politike ukoliko inflacijski pritisci budu takvi da ugrožavaju ekonomski oporavak. Naime, Roubini vjeruje da je razina javnog i privatnog duga takva da je gotovo nemoguće trenutno povlačenje iz programa kvantitativnog popuštanja, čak i da okolnosti to nedvojbeno traže, jer bi posljedice za tržišta dionica, obveznica i kredita bile značajno negativne, dapače katastrofalne.

Scenarij koji ocrtava Roubini je karakteristično spekulativan. Pitanje kolika će biti tolerancija prema inflaciji prije pokušaja hlađenja obrtanjem nestandardnih mjera je svakako relevantno, kao i problemi globalne potražnje za energentima, te poteškoće proizašle iz poremećaja u globalnim proizvodnim lancima. Upravo potonji elementi – prema onome što govore podaci – leže u pozadini trenutnih kretanja inflacije u razvijenim zemljama. Ono što se doima značajno manje uvjerljivim je pretpostavka o ekonomskim i socijalnim politikama koje će, ne samo omogućiti jednokratni postpandemijski rast nadnica, nego značajno poboljšati pregovaračku poziciju sindikata, odnosno povećati moć različitih dijelova radničke klase da dugoročno utječe na uvjete rada. Neuvjerljivost te pretpostavke može se oprimjeriti na mnogo načina, no najjednostavnije je pogledati trenutnu situaciju u Sjedinjenim Državama, a zatim svratiti pogled na raspravu o minimalnoj nadnici.

Ograničenost političkog vokabulara

Izvještaj Peterson instituta bilježi u razdoblju pandemije u SAD-u snažan nominalni rast nadnica i plaća, što nije neočekivano, osobito u uvjetima oporavka i velike potražnje za radnom snagom. No, nakon prvih šest mjeseci pandemije kretanje se obrnulo, te se realne nadnice i plaće smanjuju s obzirom na to da njihovo nominalno povećanje ne prati povećanje cijena. Drugim riječima, rast nominalnih troškova nije ugrađen u rast nadnica, pa nadnica zaposlenih u konačnici donosi manje protuvrijednosti roba i usluga, bez obzira na povećanje. To je dakle trenutna slika. No, što se događa na razini politikā koje bi mogle ili trebale dugoročno ojačati poziciju rada, kako sugerira Roubini? Dovoljno je pogledati tijek sukoba oko minimalne nadnice.

Iako prijedlog o povećanju minimalne nadnice sa sadašnjih 7.25$ po satu na 15$ po satu ima široku javnu potporu, te potporu u jednom dijelu Demokratske stranke, izgledno je da od povećanja neće biti ništa. Ako se minimalni ustupci ne mogu izvojevati niti u (post)pandemijskim kriznim uvjetima kada su mnoga kućanstva pogođena nezaposlenošću i zaduženošću, nije vjerojatan scenarij koji nalazi uzroke inflacije na strani potražnje uslijed “jačanja snage radnika i radničkih sindikata”.

Govoreći o pregovaračkoj poziciji rada, možemo se osvrnuti na pitanje učinaka inflacije izvan usko određenog ekonomskog okvira. Veoma često se može čuti da inflacija predstavlja prvenstveno poteškoću za vjerovnike i investitore čija potraživanja, odnosno imovina zbog inflacije brzo gube na vrijednosti uslijed obezvrijeđenja novca. S druge strane, drži se da dužnici od inflacije mogu profitirati jer inflacija “jede” vrijednost hipoteka, kredita i drugih dugova koji ih opterećuju. To, dakako, nije netočno – napokon, cijeli diskurs izveden oko bauka inflacije govori, makar posredno, koliko je inflacija opasna, to jest disruptivna ako ju promatramo kroz prizmu investitora i vjerovnika. Upravo je zbog toga nakon Volckerovog šoka početkom 1980ih, konsenzus o štetnosti inflacije ugrađen u ekonomske politike vodećih zemalja, kao i u mandate središnjih banaka. Ipak, treba biti oprezan prilikom ocjene njezine navodne korisnosti za prosječno radničko kućanstvo. Blaga inflacija je nesumnjivo bolja od oštre deflacije, kao što tvrdi Robert Pollin, ali pod pretpostavkom da rast nadnica prati rast cijena robā i usluga potrebnih za svakodnevni život konačni ishod je u najboljem slučaju neutralan, ostavljajući pitanje zaduženosti po strani. Također, za razliku od dijela stanovništva koji živi od rada, dakle od manje ili više fiksnih primanja, klasa investitora ima mogućnost da se zaštiti od inflacijskog obezvrjeđivanja kupovinom imovine na koju ne djeluju inflacijski učinci.

Politički gledano, s obzirom na povijest recepcije problema inflacije, nema sumnje da će i ova epizoda dati vjetar u leđa takozvanim politikama fiskalne odgovornosti, dapače to se već može vidjeti u reakcijama “umjerenog” krila Demokratske stranke. U intervjuu za CNN bivši ministar financija Larry Summers je naglasio da “ako se dopusti rast očekivanja inflacije u permisivnom fiskalnom okružju, proces vraćanja u normalnost će vjerojatno biti nekontroliran i skup”. Alexandria Ocasio-Cortez je u pravu kada navodi da pogrešno postavljena dijagnoza o opasnostima inflacije može dovesti do preuranjenog podizanja kamatnih stopa i zaustaviti rast nadnica i zaposlenosti očekivanih u postpandemijskom razdoblju, međutim republikanski pokušaji prikazivanja Bidenovog plana oporavka u terminima nekontrolirane potrošnje ne mogu imati značajnijeg učinka bez potpore “umjerenih” demokrata.

Stvar je, da posudimo zaključak Andrewa Elroda, u političkoj imaginaciji koja pretvara inflaciju u bauk, iako je s “obzirom na veličinu i značaj javnog sektora u suvremenim privredama nemoguće voditi politiku promjene bez određenog stupnja rizika inflacije… istinski krivac te političke imaginacije je dvostranačko prihvaćanje politike štednje i monetarne kontrakcije kao prvog oružja u borbi za stabilnost cijena”. Iako je nemoguće predvidjeti putanju oporavka i utjecaj inflacijskih pritisaka u narednim mjesecima, moguće je ukazati da glavnina problema dolazi od strane ponude i, šire gledano, od učinaka prethodne ekonomske krize iz 2008. koji se ponajprije ogledaju u institucionalizaciji fiskalnog konzervativizma u Europskoj uniji, te ekonomskih programa (osobito poreznih) koji su pogodovali rastućoj nejednakosti u Sjedinjenim Državama. Ono što je zabrinjavajuće, mimo same činjenice neizvjesnosti, jest ograničenost političkog vokabulara i inercija po kojoj se inflacija danas tumači po premisama zacrtanim tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Odgovori