Svima nam je dobro poznat “Who would win” obrazac za proizvodnju memova. Njime se ukazuje na neobične i malo vjerojatne povijesne i političke ishode, kao i na one iz ostalih društvenih sfera koji nisu u tolikoj mjeri obilježili naše živote. Radi se, dakle, o memovima čiji je cilj naslađivanje nad porazom favorita u bilo kojem obliku. Nažalost, taj nam obrazac za proizvodnju memova može pomoći i da prilično precizno definiramo svijet u kojem živimo. Ili barem sliku svijeta koju oblikuju mejnstrim mediji.

Postavimo si, dakle, pitanje: tko bi pobijedio u zadobivanju globalne pažnje – 750 sirotih nesretnika koji se na prekrcanom brodu pokušavaju dokopati europskih obala i boljih života ili grupica milijardera koja nema pametnijeg posla od spuštanja u podmornici do olupine Titanica? Ako ste u proteklih tjedan dana samo pukom inercijom pratili zbivanja u svijetu odgovor vam je jasan. Prema službenim podacima, pronađeno je 78 tijela s broda koji je iz Libije putovao prema Europi, a 500 ljudi se smatra nestalim, što je u ovom trenutku samo privremeni eufemizam za smrt. O tim ljudima znamo samo to da su većinski bili Egipćani, uz značajan broj Pakistanaca.

O ljudima pak u podmornici koja je nestala u potrazi za olupinom Titanica znamo pak sve. Naravno, lakše je saznati: radi se o samo njima petorici. Međutim, posrijedi nisu samo numeričke pogodnosti. Kao što su mnogi već primijetili, pogotovo na društvenim mrežama, razliku u praćenju dviju “pomorskih nesreća” čini prvenstveno klasni karakter naših društava i njime uvjetovan medijski refleks. Vodeći svjetski mediji donose potragu za podmornicom u lajv formatu, a još jednu tragediju izbjeglica na Mediteranu svrstavaju upravo u tu rubriku: još jednu tragediju na Mediteranu. Bogataši su platili za svoju avanturu pa su time valjda i platili globalnu medijsku pažnju. Migranti su pak ušli u svojevrsni poduzetnički rizik potrage za boljim životom. Kao da se radi standardnom testu: oni koji ga padnu i potone, osuđeni su na anonimnost i depolitizaciju njihove sudbine. U takvom medijskom ekosistemu ne čudi aktiviranje klasnog refleksa odozdo u komentarima i tvitovima na sudbinu podmornice koji su nerijetko rezultirali ogavnim pošalicama.

Ovdje valja napomenuti još dvije stvari. Za početak, ti nesretni ljudi na prekrcanom brodu su platili znatno više kako bi se dočepali boljeg života. Manje u apsolutnom smislu nego milijarderi u podmornici, ali značajno više u relativnom smislu: dali su sve što imaju. I drugo: samo probajte zamisliti koliko bi se pisalo o slučaju nestanaka petorice migranata. Ne trebate ni zamisliti: takvih je događaja u proteklih desetak godina bilo na tisuće, ali prioritet su imale neke druge vijesti. Pouka za kraj je vrlo jednostavna: liberalni mediji koji daju prednost sudbini petorice milijardera u odnosu na onu više stotina izbjegličke sirotinje ne smiju se više naivno čuditi tome da rast ekstremne desnice počiva na eksploataciji izbjegličkih sudbina.

bilten