Tražeći smjenu cijele Uprave Plenković implicitno priznaje da je Ina poslovala po vlastitim pravilima, kao država u državi. On nije napravio ništa da demontira HDZ-ovo zarobljavanje države, štoviše, izjavom da mu je dosta jedenja mahom tuđih "znate već šta" implicirao je da sličnih poslovnih dogovora ima nebrojeno
Željko Ivanković o politici i ekonomiji u brojnim domaćim medijima piše desetljećima. Bio je dugogodišnji urednik ugašenog časopisa "Banka" i ekonomski savjetnik u veleposlanstvima u Japanu i Australiji. U Canberri je doktorirao filozofiju politike, a mentor mu je bio Jeremy Shearmur, nekadašnji asistent slavnog filozofa Karla Poppera. Od 2017. urednik je portala Ideje.hr, a od 2020. na privatnom češkom sveučilištu Prague City University predaje digitalne financije. Autor je knjiga "Slučaj Agorokor – privatizacija i crony kapitalizam" i "Besplatno – uvod u političku ekonomiju digitalnog doba". Naglašava da nije nikakav originalni analitičar, nego eklektik koji pročitane studije koristi za razumijevanje stvarnosti. Povod za razgovor je nedavna afera u Ini. Podsjećamo, HDZ-ov direktor Sektora za trgovinu prirodnim plinom Damir Škugor, predsjednik Hrvatske odvjetničke komore Josip Šurjak i više drugih osoba uhapšeno je zbog sumnji da su iz Ine opljačkali više od milijardu kuna i to tako da je privatnoj tvrtki OMS Ulaganje Inin plin prodavan po fiksnoj cijeni od 19,46 eura po megavat satu, iako je tržišna cijena bila više od deset puta veća.
Crony kapitalizam sustavno proizvodi privilegirane i deprivilegirane. Primjer kronističkog pakta je i privilegirani sporazum iznajmljivača i vlade, zahvaljujući kojem se bitno manje oporezuju apartmani nego plaće
U tekstu "Ina i nejednakost. Skica moguće Bićanićeve analize slučaja Ina" na tragu ideja pokojnog profesora Ive Bićanića tvrdite da je "slučaj Ina osuđen na skandaliziranje, banalne opservacije (...) kao da je riječ o pojedinačnom primjeru bez sistemskog značenja". Po vama je pljačka Ine logična posljedica političko-ekonomskog sustava?
Svojedobno sam proučavao takozvani crony kapitalizam. Etimološki, crony je osoba koja pomaže moćniku i stječe privilegiranu poziciju. Paul Krugman je crony kapitalizam naglasio u analizi svojedobne azijske krize, ali "kronizama" ima svuda, više ili manje. Kod nas je pojam preveden kao "ortački" ili "rođački" kapitalizam. Mislim da to nije isto. Radi se o sprezi moćnih političara i izabranih poduzetnika, koji se podržavaju i jedni drugima rade usluge, najviše u neformalnim dogovorima. Naš sustav izrastao iz tranzicije i privatizacijske ideologije uvelike odgovara tom modelu. Ivo Sanader je 2009. pred saborskim Istražnim povjerenstvom ponosno ustvrdio da je kao premijer Ini odgodio plaćanje dvije milijarde kuna poreza i tako spasio radna mjesta. Nitko nije pitao za Sanaderovo pravo na tu odluku. Dakle, država strateškim poduzećima gleda kroz prste, a ona njoj izlaze ususret. Recimo, tako što u kriznim situacijama bez mnogo buke pristaju na ograničenja cijena. I sad, Sándor Fasimon, predsjednik Uprave Ine koji je dao ostavku, objašnjava da je Ina plin prodavala u Hrvatskoj ispod cijene, ali onda Porezna uprava gleda na te transakcije kroz prste. Plenković i HDZ se trude slučaj prikazati kao pojedinačan, no očito je sistemski. Crony kapitalizam se legitimira putem krize. Tako se tvrdi da bi propast pojedinih tvrtki uzrokovala sistemsku krizu. "Ako propadne Agrokor, propast će sve", govorio je Ivica Todorić, a i vlada je intervenirala u Agrokor kao da spriječi krizu, čime je ujedno legitimirala intervenciju uskog kruga bliskih ljudi u tobožnje rješavanje krize.
Slučaj Agrokora
Neke azijske zemlje u kojima postoji sprega ekonomije i politike su uspješne, poput Južne Koreje ili Japana. Da li taj model zaista pomaže razumijevanju hrvatske situacije?
Kao zemlja s crony kapitalizmom analizirani su i Filipini, čiji je rast u to vrijeme bio vrlo slab. Formalna struktura samo je jedan od faktora koji utječu na uspješnost ekonomije. Na rast utječe i tko su vam susjedi: Australija je krizu iz 2009. svladala dobrim dijelom zahvaljujući potražnji iz Kine. Vrlo su važne ideološke razlike. U Hrvatskoj je crony kapitalizam nastao iz privatizacijske ideologije grabeži, ideje da je "pohlepa dobra" – greed is good. U Japanu je crony kapitalizam dio korporativističke politike industrijskog razvoja. Tad je bio izrazito egalitarna zemlja s naglašenom brigom o zajednici. Primjerice, javne službe i socijalne i zdravstvene usluge su opće i besprijekorne. Iako postoje bolje i lošije varijante, crony kapitalizam je uvijek negativan, inherentno nedemokratski sustav koji proizvodi nejednakosti, posebno u obliku privilegija.
Kako se pljačka Ine uklapa u paradigmu crony kapitalizma?
Još ne znamo sve. Očito su Ina i Škugor u njoj imali privilegirani položaj na plinskom tržištu koji je zloupotrijebljen. Iako je to trebala nadzirati Porezna uprava, nitko nije ništa pitao sve dok državne institucije nije alarmirala banka, vjerojatno da sebe zaštiti. U sustavu crony kapitalizma nikad se ne zna tko će koga izdati, osobito u krizi. Ali ne samo da je Porezna uprava gledala kroz prste nego je i Hrvatska energetska regulatorna agencija dala dozvolu za trgovinu plinom tvrtki OMS, bez suvišnih zašto. Vjerojatno uz prešutni dogovor da to "prolazi". Kao što je u Sanaderovo doba Ina bila otvoreno povlaštena, tako je i sada, a oni na privilegiranim pozicijama neformalne dogovore koriste za pljačku. Ukratko, pljačka Ine je posljedica sustava.
Bivša potpredsjednica vlade Martina Dalić je 2017. prilikom pisanja Lex Agrokora angažirala niz financijaša i odvjetnika koji su potom dobili unosne poslove restrukturiranja koncerna. Postoje li paralele sa slučajem Ine?
Kod Agrokora su crony karakteristike bile još vidljivije. Neprihvatljivo je, naravno, kad se zakon piše za vlastitu korist, ali u Agrokoru je i prije bankrota očit bio obrazac tzv. revolving door. Tu su radili, kako sam pobrojao u knjizi, "guverner centralne banke, ministar financija, ministar uprave, zamjenik ministra financija, zamjenica ministra gospodarstva, viceguverner centralne banke, predstojnik Ureda predsjednika Republike, šef policije, gradonačelnik glavnog grada, supruga potpredsjednika vlade za gospodarstvo, suprug ravnateljice Agencije za zaštitu tržišne utakmice, ravnatelj javne televizije, kompanija je poslovno surađivala s kćeri predsjednika Republike, sa suprugom ministra gospodarstva, imala intenzivne poslovne odnose s bivšim premijerom i bivšim ministrima, sklapala neposlovne aranžmane s medijskim kompanijama... Otvaranju Konzumovih dućana prisustvovale su supruga i kći predsjednika Republike, a mnogi zaposleni na vodećim mjestima bili su djeca i rođaci političara i bivših političara". Po tome je Agrokor valjda bio europski šampion, iako su i u drugim zemljama pojedine nominalno privatne tvrtke toliko isprepletene s državom da se de facto radi o kvazijavnim poduzećima. U socijalizmu je ta isprepletenost bila otvorena, partija se legitimirala "brigom za privredu i radnike" i "tamo slala svoje ljude". Današnja ideologija je preuzela vlast kao da promijeni taj sustav, promovirana je odvojenost ekonomije i politike, a i dalje se koristi prilikom. Zato poistovjećivanje današnjeg sustava sa socijalističkim promašuje poantu i opravdava današnje aktere, koji su nedavno pompozno proglasili "slom ortačkog kapitalizma".
Problem su i mediji. Vodeće medijske kuće HRT, Styria i Hanza Media u potpunoj su sprezi s vladom. Organiziraju paradne razgovore na kojima svi iznose iste stavove. Razgovore o Ini ne organiziraju
Organizirali ste raspravu povodom zbornika "Policy-Making at the European Periphery: The Case of Croatia" koji su uredili Zdravko Petak i Kristijan Kotarski. Postavila se dilema je li državu zarobio HDZ ili su to uradile korporacije?
Državu je očito zarobio HDZ, no u sprezi s izabranim korporacijama. Često se međusobno drže kao taoci. U spomenutoj knjizi Martine Dalić "Slom ortačkog kapitalizma" ona piše da na sastanku – i to pred premijerom Andrejom Plenkovićem – kao potpredsjednica vlade nudi Todoriću pomoć oko dobivanja kredita. Kasnije na zahtjev lešinarskog fonda Knighthead preporučuje da na taj sastanak odu ljudi koji znaju povlaštene informacije o zakonu koji nastaje, znaju što vlada planira. Zašto sve tvrtke ne dobivaju pomoć potpredsjednice vlade oko kredita? Zato što crony kapitalizam sustavno proizvodi privilegirane i deprivilegirane. Primjer kronističkog pakta je privilegirani sporazum iznajmljivača i vlade, zahvaljujući kojem se bitno manje oporezuju apartmani nego plaće.
Kako ocjenjujete Plenkovićeve reakcije na priču s Inom?
Tražeći smjenu cijele Uprave Plenković implicitno priznaje da je Ina poslovala po vlastitim pravilima, kao država u državi. Kad se to razotkrilo, onda je slučaj pokušao proglasiti ekscesom. Mislim da je afera dublja nego što znamo, da vidimo tek vrh sante. Plenković nije napravio ništa da demontira HDZ-ovo zarobljavanje države, štoviše, izjavom da mu je dosta jedenja mahom tuđih "znate već šta" implicirao je da sličnih poslovnih dogovora ima nebrojeno. Njegovo ključno političko obećanje bilo je da će reformiranjem HDZ-a promijeniti Hrvatsku. Mislim da se dogodilo suprotno i da stranka sada vlada Plenkovićem. HDZ mu poručuje kako je njegov posao da stranku štiti i pere u javnosti. I bijeg je rizik – tko zna što bi mu napakirali ako bi se usudio dati ostavku.
Ispisane su stotine tekstova o tome kako MOL podvrgava Inu. Od nastanka kapitalizma privatne se tvrtke oslanjaju na moć vlastite države. Njemačka vlada i državne i privatne tvrtke koristi za interese njemačke privrede. Koliko je bilo smisleno 2002. godine prodati strateški udjel nacionalne kompanije stranoj tvrtki, nije li bilo naivno očekivati da će se Inom upravljati u korist hrvatske privrede?
I sam sam smatrao sam da su privatizacija, otvaranje tržišta i suočavanje Ine s konkurencijom dobar pristup, umjesto da tvrtka raste na zaštićenoj monopolnoj renti. Vidio sam to kao deprivilegiranje. Bilo je to doba globalizacije. Ispostavilo se da je to zaista bilo naivno. Nisam mislio da je moguće da Angela Merkel de facto zabrani da Hrvatska razvija alternativnu telekomunikacijsku strukturu, što bi ugrozilo monopol Deutsche Telekoma kojem smo zajedno s Hrvatskim telekomom prodali već izgrađenu infrastrukturu.
I u Njemačkoj niz vodećih političara prije ili nakon obnašanja državnih funkcija odlazi u velike privatne tvrtke – spomenimo bivšeg kancelara Gerharda Schrödera koji je otišao u Upravni odbor Sjevernog toka 2. Koja je razlika između crony i zapadnog kapitalizma?
Tu se takav sustav naziva korporativizmom. I u Austriji će direktor naftne kompanije OMV postati ministar. Ali to se događa u razvijenijem demokratskom okruženju. U tim zemljama u upravama kompanija sjede predstavnici sindikata i suodlučuju. Uz jaču ulogu rada, ta su društva demokratiziranija i po drugim osnovama. Smatram da su demokratska kultura i institucije kao vrijednosti autonomne od ekonomskih i vlasničkih odnosa. Štoviše, da su od njih važnije. Prema istraživanjima, česta smjenjivost vlasti prepreka je razvoju crony kapitalizma. U Hrvatskoj je izostao razvoj demokratskog političkog sustava te zemljom najveći dio vremena vlada HDZ, umjesto da se redovno kidaju veze poslovnih i političkih moćnika.
Prema istraživanjima bečkog instituta WIIW, u Hrvatskoj je 1989. gornjih jedan posto stanovništva raspolagalo s 4,6 posto ukupnih godišnjih prihoda, a 2019. s 9 posto. Crony kapitalizam koristi dakle političkoj i ekonomskoj eliti, a na štetu većine?
Bit crony kapitalizma su formalno i neformalno privilegirani. Po logici stvari, ostali su deprivilegirani. Slijedi da je crony kapitalizam štetan za većinu. Stvarna nejednakost bitno je veća nego što pokazuju podaci o plaćama i dohocima, a i podistražena je imovinska nejednakost. Tu je i nejednakost pristupa javnim resursima, tipična za crony kapitalizam. Dalić nudi Todoriću kredit, a ministar zdravstva Vili Beroš bolesnicima poručuje da ga nazovu. Građani koji veze nemaju – ili ih poput Vladimira Matijanića ne koriste – umiru. Oni koji steknu imovinu zahtijevaju razvoj privatnih usluga, ali nauštrb javnih. Čuo sam poduzetnike koji govore: Tko još ide u javnu bolnicu? Pripadnici socijalističke aspiracijske klase, nasuprot uravnilovki, kao zaista jednoj vrsti nejednakosti, zahtijevali su meritokratski sustav, ne uviđajući i njegova inherentna ograničenja: uspjeh je rijetko individualna zasluga. Dio socijalističkih direktora, koje je kao sociologinja zagovarala Vesna Pusić, proveo je tranziciju i paktirao s HDZ-om. I u svijetu je taj aspiracijski, meritokratski sloj rušio državu blagostanja, no kad mu u krizi zaprijeti egzistencijalna opasnost, zahtijeva zaštitu i privilegirani položaj.
Najveći gubitnik sustava izgrađenog u zadnjih trideset godina je radništvo?
Promijenila se i struktura ekonomije. Industrijsko radništvo jest najviše izgubilo, i materijalno i devastacijom javnih usluga. Bićanić je istraživao nejednakost plaća u socijalizmu, mislim 1970-ih. Tada je odnos između direktorske i radničke plaće bio oko 4:1, a danas je valjda 40:1 ili još drastičniji. Deindustrijalizacija, odnosno smanjenje udjela industrije u ekonomiji, svakako bi se dogodila, ali u Sloveniji, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj to je išlo umjerenije, održivije. Danas je među depriviranima važniji problem prekarnih radnika. Hrvatska je šampion prekarnog rada, riječ je o stotinama tisuća ljudi. Neki radnici u novim tehnologijama u boljem su položaju – dobar programer nije lako zamjenjiv i ima više opcija.
Kritični ste prema akademskoj zajednici. Jednom ste je proglasili i čuvarom poretka?
Javna je sfera neizostavna za demokraciju, do koje mi je prvenstveno stalo. Tu se kreiraju legitimacijski obrasci, a najvažniji obrazac tranzicije bio je "privatizacija kakva god bila". Zato je u akademskoj zajednici izostala rasprava o tim procesima. I kad se izučavala, nejednakosti se pristupalo reducirano, tvrdilo se da je nema dovoljno ili u najboljem slučaju da nije prevelika. Problem su i mediji. Vodeće medijske kuće HRT, Styria i Hanza Media u potpunoj su sprezi s vladom. Organiziraju paradne razgovore na kojima svi iznose iste stavove. Razgovore o Ini ne organiziraju. Javnu sferu deformira i dio aspiracijske klase u dijelu komunikacijske industrije – stručnjaci za odnose s javnošću, marketinški stručnjaci i razni konzultanti. Iako vrijednost njihova rada uopće nije mjerljiva, tobože zagovaraju meritokraciju, a ustvari nastoje stvoriti veze i izboriti se za privilegirani položaj. Zahvaljujući takvoj strukturi javnosti, mi smo svakom aferom iznova zaprepašteni. Izostaje sustavni pristup problemu. Sandra Benčić u reakciji na slučaj Ina zagovara razvoj alternativnih izvora energije, kao da nismo imali korupcijski skandal vezan za vjetroelektrane. Svatko pjeva svoju pjesmu. No izostaju suštinske rasprave i sučeljavanja, čak i potpuno školske analize. Umjesto javnosti imamo njen provizorij.
O inflaciji i mjerama
Lijevi autori poput Danijele Dolenec tvrde da ne postoje ni "crony" ili "divlji" kapitalizam, ni njima suprotstavljeni "idealni" kapitalizam. Ističu da postoji niz konfiguracija sustava i da model implementiran kod nas uvelike sliči onom drugih postsocijalističkih zemalja. Neki tvrde i da je zloupotreba državnih resursa sistemska posljedica položaja perifernog kapitala, koji tako nadoknađuje inferiornost u odnosu na zapadni. Je li moguće reformirati hrvatski kapitalizam?
"Idealtipski kapitalizam" kakav s nekoliko subinteligentnih fraza zagovaraju neki komentatori zaista nikad nigdje nije postojao niti se može konstruirati kao konzistentan model. Ali protivim se pristupu prema kojem i ne može biti drukčije iz ovog ili onog razloga, zato što smo na periferiji, ili zbog naslijeđenih struktura i obrazaca, "egalitarnog sindroma", ili čak mentaliteta. Ako se usvoji mišljenje da može biti drukčije, bolje, s manje privilegija i prekarijata a više prava, onda se preuzima i odgovornost zašto nije bolje, kako u političkoj klasi tako i u akademskoj javnosti i javnosti. Javnost zrelog društva, kad ne bi bila dio pakta, istjerivala bi odgovornost Plenkovića, Todorića i Dalić kao aktivnih sudionika procesa, a ne kao kotačića u nepromjenjivim strukturama.
Na koji bi način bilo moguće demokratizirati ovdašnji kapitalizam i da li je to moguće bez snažnih sindikata, koji u Hrvatskoj neprestano slabe?
Pokušaj organiziranja pritiska radništva nije beznačajan, ali u deindustrijaliziranom društvu tu nema kritične mase. Paradoksalno, država zaista štiti najugroženije od totalnog potonuća. Ne znam kako se može organizirati prekarijat, a pitanje je i s kojom točno idejom. Mislim da bi golem iskorak učinila politička snaga koja bi uvidjela i rješavala problem u medijskom i akademskom području. Prvi uvjet demokratizacije je rasformiranje sprege vrhova hijerarhije moći i vodećih medija koji perpetuiraju vladajuće ideološke obrasce. Deprivilegiranje privilegiranih i jačanje prava na javne usluge, zdravstvo i kvalitetno obrazovanje može se razviti tek uz dizanje kvalitete rasprave. Imamo ekonomiste i etičare zdravstva, no njihov autoritet nisam uočio ni u raspravi o posljednjim skandalima.
Kako ocjenjujete vladine mjere pomoći građanima i gospodarstvu, poput zamrzavanja cijena struje, grijanja i pojedinih prehrambenih proizvoda, donesene u uvjetima kontinentalne krize i rastuće inflacije?
To je za posebnu raspravu. Inflacija već na ovoj razini velik je poremećaj u kojem se svatko snalazi ovisno o okolnostima, sreći i znanju – tim redom. Mjere ne mogu biti nepropusne. Uslijedit će raznovrsne reakcije, zloupotrebe ili izbjegavanje. Inflacija skraćuje horizont očekivanja i djelovanja. U Hrvatskoj je najzanimljivije to što se inflacija pojavila u trenutku ulaska u eurozonu. Prvo, nitko nikad neće moći neupitno ustanoviti koliko je na promjenu cijena i kamatnih stopa utjecalo inflacijsko okruženje, a koliko ulazak u eurozonu – o čemu će se, pretpostavljam, voditi zaglušujuće rasprave. Drugo, kad je planiran, ulazak u eurozonu uključivao je pomoć iz Europe u slučaju krize, poput one financijske iz 2009. No ovo je druga situacija i sad se s inflacijom Hrvatska mora suočavati vlastitim snagama, bez pomoći. K tome, inflacija je izrazito različita u različitim zemljama eurozone, Europe i svijeta. I način suočavanja s njom štošta će nam reći o karakteristikama hrvatske politike, društva i ekonomije.
