Glavni državni odvjetnik Ivan Turudić je, da ne bismo zaboravili, prošloga petka, na konferenciji za novinstvo na kojoj je, tobože, govorio o radu državnih odvjetništava u 2024, rekao ovo: “Kao gradonačelnik koji širi govor mržnje (Tomislav Tomašević, gradonačelnik Zagreba, op. aut.), teško je razaznati nastupa li kao okrivljenik, a nije okrivljenik, ili kao advokat onima u postupku. Koristi govor mržnje kao i svi koji idu s osobnim diskvalifikacijama. Nisam politička osoba niti sudjelujem u predizbornoj kampanji, pa ne mogu bit sretan niti nesretan zbog pobjede ili poraza neke političke opcije.” Na stranu to što Turudić i ovim svojim istupom sudjeluje u kampanji stranke iz koje je potekao i koja ga je na funkciju i postavila, na stranu to što gradonačelniku kroz aluziju prijeti (“nastupa li kao okrivljenik, a nije okrivljenik”: znači, mogao bi to i postati), ono što je zbilja novo i što nas plaši je da Ivan Turudić i ne zna što znači pojam “govor mržnje”.
Tomašević je, naime, Turudiću zamjerio to što tajming istraga i istražnih postupaka usklađuje s izborima i predizbornim aktivnostima HDZ-a i predsjednika Vlade. A “govor mržnje” definira se ovako: “Govor mržnje je svaki oblik poticanja, širenja ili opravdavanja mržnje i nasilja prema pojedincu ili skupini ljudi na temelju određenih karakteristika kao što su spol, spolna orijentacija, rasa, etnička pripadnost, nacionalnost, jezik, društveni status, vjera ili druga uvjerenja.” Osim što je riječ o pojmu ili sintagmi u hrvatskome jeziku, “govor mržnje” u nas je pravni pojam i kazneno djelo, opisano u članku 325. Kaznenog zakona, čiji stavak prvi glasi: “Tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.” A stavak drugi glasi: “Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina, usmjereno prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla ili boje kože, na način koji je prikladan potaknuti nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili pripadnika te skupine.”
Nije lako povjerovati da je netko stvarno završio pravni fakultet, a da ne zna što je “govor mržnje”, ili da nema takvih kognitivnih sposobnosti da iz onoga što piše u Kaznenom zakonu zaključi da nije žrtva govora mržnje ako mu se kaže da sudjeluje u predizbornoj kampanji HDZ-a, da zloupotrebljava instituciju glavnoga državnog odvjetnika, ili da je, primjerice, neobrazovan, glup, neotesan itd. Ono što je izgovorio Turudić pripada govoru neukih desnih ekstremista, kada reagiraju na pokušaje javnosti da im ospori pravo na rasizam i diskriminaciju drugih i drukčijih. On, kao ni oni, niti zna što pojam “govor mržnje” znači, niti ga to zanima, a općenito ih, njih i njega, ne zanima što znače pojedine riječi hrvatskoga jezika, budući da se služe uglavnom samo prijetnjama, psovkama, uvredama i zastrašivanjima.
Način na koji Ivan Turudić rastura, kao dijete zvečku, jednu sintagmu hrvatskog jezika i jedan pravni pojam bez presedana je, vjerojatno, u pravnim praksama u nas, bez obzira na vremena i političke sustave. Glavni državni odvjetnik se pojmom “govora mržnje” poslužio otprilike kao da je biciklista koji biciklira kroz pješačku zonu optužio za genocid, a pješaka koji prelazi ulicu mimo pješačkog prijelaza za poticanje vjerske, rasne i nacionalne mržnje.
Ali nije Ivan Turudić u ovom slučaju problem. Problem su, čini mi se, profesori iz one lijepo renovirane zgrade kod Hrvatskog narodnog kazališta, kod kojih je Turudić, navodno, studirao. S izuzetkom profesorice kaznenog prava Maje Munivrane, oni šute kao da im je netko i uši i usta olovom zalio. Šuti, grobnom šutnjom, i inače vrlo rječit, na kojekakve diskusije, od poezije do infrastrukture i pravne problematike, vazda spreman dekan Ivan Koprić. A šutjeti baš i ne bi smio, jer je Turudiću njegov fakultet izdao diplomu, pa postoji nešto što bismo se usudili nazvati trajnom i neporecivom obavezom škole prema njezinom đaku. Ako ga nisu naučili značenju nečega tako jednostavnog i nedvosmisleno definiranog, kao što je “govor mržnje”, ili ako su propustili primijetiti da student nema kognitivnih sposobnosti da takvo što nauči, odgovorni su za zlodjelo koje ne zastarijeva, premda, vjerojatno, nije zakonski kažnjivo, ali jest moralno i civilizacijski suspektno. Ako, pak, dekan i njegovi profesori misle da njihov bivši student zna što je “govor mržnje”, ali mu je draže da se tim pojmom služi kroz njegova značenja u argou uličnih batinaša i desnih nasilnika, njihov je prekršaj još teži, jer to javno ne kažu.
Kada neka ovdašnja gospođa u javnost izađe s epohalnim otkrićem da se autizam liječi ispijanjem izbjeljivača za rublje, ili kada dijelovi zajednice povedu kampanju protiv cijepljenja djece protiv zaraznih bolesti, brojni se liječnici i profesori medicinskih fakulteta u Hrvatskoj javno pobune i alarmiraju ljude da je u opasnosti njihovo zdravlje i zdravlje njihove djece. Na taj način oni će pokazati da su odgovorni ljudi, pokazat će da su doista liječnici i da smisao studija medicine nije samo u tome da se zaposliš u ordinaciji, pacijentima daješ injekcije i nagovaraš ih da kažu: AAAAAA! Da bi funkcionirao zdravstveni sustav, potrebno je da ljudi u njega vjeruju. Ustvari, potrebno je da vjeruju u to da liječnici posjeduju tajnu izlječenja, a ne gospođa s izbjeljivačem.
Ista je, ali doista potpuno ista stvar s pravom, pravnošću, pravnom državom, pravosuđem… Ako se glavni državni odvjetnik na tiskovnoj konferenciji Glavnoga državnog odvjetništva pojavi s izbjeljivačem za rublje, dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu dužan je reagirati, a da ga novinari i ne pozovu. Jer novinari, profesore Kopriću, nisu odgovorni za neznanje, terminološke manipulacije ili pojmovno huliganstvo jednoga od najviše pozicioniranih pravnika u državi, a vi jeste odgovorni! I morali ste reagirati odmah.
To što nitko, osim profesorice Munivrane, nije reagirao iz te fino ožbukane zgrade, koja izvana pomalo nalikuje na sanatorij iz Mannova klasičnog romana, osim što je izraz neodgovornosti i stanovite kurcobolje, tiče se i sljedećeg: da se s Pravnog fakulteta u Zagrebu službeno i institucionalno reagiralo, a ne po slobodnoj volji i procjeni jedne profesorice, pobornici HDZ-a, a onda i sam HDZ, pobunili bi se da se to Pravni fakultet uključio u – predizbornu kampanju. I gore od toga: dio znanstvenog osoblja digao bi galamu zbog takvog reagiranja, jer su, bez obzira na sve, ipak naklonjeni vladajućoj stranci, te imaju razumijevanja prema njezinom glavnom državnom odvjetniku. Pa je onda bolje ne reći ništa, nego šutjeti i puštati da izbjeljivač za rublje odradi svoje.
Članak 325. jedna je od onih zakonskih odredbi za koje znamo da postoje, ali se u praksi uglavnom ne primjenjuju, ili se primijene na blago ciničan način. Naime, ono što je opisano u tom članku i što obuhvaća jezični, kulturološki, a onda i pravni pojam “govora mržnje”, tiče se isključivo, ili uglavnom, Drugoga i Drukčijega. Što to znači? Pa, recimo, znači da je cinično, izopačeno i nakaradno, te suprotno značenju pojma i smislu zakonske odredbe, u Hrvatskoj za govor mržnje optuživati crnce koji se rugaju bijelcima, pedere koji ismijavaju one koji to nisu, žene koje podcjenjuju muškarce, budiste koji diskriminiraju katolike, jednonoge koji podjebavaju one koji imaju dvije noge, te na kraju, što i to ne reći, Srbe koji se rugaju Hrvatima. Članak 325. trebao bi od diskriminacije štititi one koji su malobrojniji i nemoćniji od onih koji su moćniji i mnogobrojniji. Mržnja iz pojma “govor mržnje” proizlazi uvijek iz osjećaja nadmoći, a cinično je i bijedno nemoćne optuživati za osjećaj nadmoći.
