Posljednjih me mjeseci sve više fascinira količina mržnje koju uspijevamo proizvesti u društvu u kojem objektivnih razloga za kolektivnu paniku zapravo i nema. (Ako za kolektivnu paranoju objektivnih razloga i treba.) Nismo u ratu. Nismo pred gospodarskim slomom. Jest, imamo inflaciju, no BDP raste. Rastu i plaće. Nezaposlenost je niska. Jugoslavija je mrtva već tri i pol desetljeća. Komunizma nema od 1990. Srpska manjina danas čini tek nešto više od tri posto stanovništva. Nema pobune, nema paralelne države, nema terorističke mreže. Ni desetci tisuća stranih radnika koji su posljednjih godina došli u Hrvatsku nisu sa sobom donijeli seriju bombaških napada, ubojstava ili političkog nasilja koja bi racionalno objasnila opću nervozu. A ipak, neprijatelja na pretek. Čini mi se da bismo mrzili i Eskime, makar nijedan nikad u Hrvatsku kročio nije.
Prije par dana, nakon požara u Dalmaciji, u javnost je vrlo brzo dospjela informacija da su među osumnjičenima trojica hrvatskih državljana srpske nacionalnosti. Ne ljudi osumnjičeni da su palili suhu travu. Srbi! Nacionalnost je postala informacija koja zaslužuje naslov, otvorila se i mogućnost kvalifikacije terorizmom. Društveni naboj nije isti kad požar ima počinitelja i kada požar dobije naciju. Pogotovo ako je nacija srpska. Tu je važna razlika. Mržnja, naime, ne kreće nužno od laži. Ponekad počinje selektivno izgovorenom istinom. Jer, nitko nije izmislio nacionalnost. Nitko ne mora ni izgovoriti da su Srbi opasni. Dovoljno je da se nacionalnost objavi upravo kad u javnosti može poslužiti kao objašnjenje događaja. Tisuću kaznenih djela domaćih počinitelja ostaju tisuću kaznenih djela. Nekoliko kaznenih djela pripadnika manjine lako postaju problem. Problem manjine. Jedan Nepalac koji učini nešto loše u naslovu će biti Nepalac. Hrvat, uglavnom, ostaje čovjek.
Slično i drugdje. Na koncertima se pjesma, zastava, rat i nacija sve više spajaju u ritual zajedništva u kojem nije više dovoljno samo pripadati. Potrebno je pokazati da pripadaš jače od drugih. Navijačka supkultura desetljećima njeguje taj obrazac. Kod dijela mladih vjernika vjera se sve manje očituje kao etika vlastitog ponašanja, sve više kao ograda prema onome tko ne pripada. A među mladim ljudima koji nisu živjeli ni u Jugoslaviji ni u socijalizmu antikomunizam živi možda i žešće no među ljudima kojima je komunizam bio osobno iskustvo. Dvadesetogodišnjak ne pamti Tita, Partiju, represiju ili 1991. godinu. Nije mu UDB-a prisluškivala telefon. Nije ratovao protiv JNA. A može mrziti komunizam, Srbe ili Jugoslaviju kao da mu se sve to dogodilo jučer. To više nije sjećanje. Radi se o socijalizaciji.
Najotpornije mržnje upravo su one koje nemaju iskustvo koje bi ih moglo demantirati. Čovjek koji je cijeli život živio sa Srbima poznaje Srbe. Jednog cijeni, drugog ne podnosi. S trećim je radio, četvrti je susjed. Onaj koji nikad nije upoznao nijednog može poznavati samo „Srbe“. A apstraktna skupina pogodnija je kao objekt mržnje od stvarnog čovjeka. Ipak pitanje stoji, zašto baš sad?
Najlakši odgovor bio bi ekonomski. Ljudi su siromašni, nezadovoljni i frustrirani pa traže krivca. Problem je što nisu, što ta slika današnjoj Hrvatskoj ne pristaje potpuno. Hrvatska nije zemlja masovne nezaposlenosti. Gospodarstvo raste. Nedostaje radnika. Pa ih država i poslodavci dovode iz Nepala, Filipina… Ako je stvar u siromaštvu, kako objasniti da isključivost jača upravo u razdoblju u kojem većina makroekonomskih pokazatelja stoji bolje no prije deset ili dvadeset godina. Možda, zapravo, gledamo pogrešnu stvar. Ljudi se ne boje samo onog što nemaju. Boje se da će izgubiti vrijednost onog što imaju.
Tisuću kaznenih djela domaćih počinitelja ostaju tisuću kaznenih djela. Nekoliko kaznenih djela pripadnika manjine lako postaju problem. Problem manjine. Jedan Nepalac koji učini nešto loše u naslovu će biti Nepalac. Hrvat, uglavnom, ostaje čovjek
Čovjek može imati posao, stan, automobil, pristojnu plaću, a gledati sina ili kćer koji s takvom plaćom ne mogu kupiti ni pola kvadrata stana. Može biti vlasnik nekretnine koja je snažno poskupjela. I baš zbog toga shvatiti da njegovo dijete bez nasljedstva nema pristup istom položaju. Može živjeti bolje no ikad, a ipak osjećati da se grad, obala, radno mjesto mijenjaju prema pravilima koja više ne razumije. I ne kontrolira. To nije siromaštvo već nesigurnost. Nesigurnost statusa. Hrvatska je tu posebno zanimljiva jer je stvorila čitav niz skupina koje su na različite načine insideri. Netko zato što je naslijedio stan. Netko zato što živi od apartmana. Ili zato što radi u zaštićenom javnom sektoru, možda ima poslovnu ili političku mrežu. A postoji i posebna kategorija ljudi čiji se status temelji na zasluzi za samu državu. Branitelji.
Treba odmah izreći očito, država je morala urediti prava ljudi koji su je branili, stradalnika, obitelji poginulih i nestalih. O tome uopće nije riječ. No svako posebno pravo, koliko god opravdano bilo, s vremenom postaje i interes. Ako iz određenog statusa proizlaze mirovina, prednost, naknada, stambeno pravo, institucionalni položaj, neka druga povoljnost, tad očuvanje statusa nije više samo pitanje časti. Pitanje je i materijalnog položaja. A kad se neka prava protežu i na obitelj, tad status dobiva i međugeneracijsku dimenziju.
Zanimljiv je to krug. Rat proizvodi zaslugu. Zasluga vodi statusu. Status pravima. A prava stvaraju interes za očuvanjem statusa. Status ostaje snažan samo ako društvo nastavlja vjerovati u posebnost događaja koji ga je proizveo. Zato se oko povijesti ne vodi samo povijesna rasprava. Nije svejedno kako govorimo o Domovinskom ratu, Tuđmanu, braniteljima, agresiji, pobjedi, žrtvi i neprijatelju ako se iz te interpretacije izvodi i suvremena hijerarhija „društvenih zasluga“. Ne znači to da braniteljske udruge postoje radi prava ili pogodnosti. Niti da je svaki branitelj nacionalist. Ali implicira da je nacionalni narativ u Hrvatskoj povezan s vrlo konkretnom raspodjelom statusa i prava. A ljudi se, i ljudski je to, bore da prava koja imaju ne izgube. Da status iz kojeg proizlaze ne oslabi. Zato nacionalizam ne mora biti samo politika gubitnika. Može biti i politika onih koji imaju što braniti.
To vrijedi i šire. Vlasnik stana i podstanar imaju potpuno različite interese oko cijena nekretnina. Vlasnik četiri apartmana i mlada obitelj koja ne može pronaći stan za dugoročni najam ne mogu imati isti stav o turističkom razvoju. Poslodavac kojem nedostaje radnika i radnik koji želi veću plaću razmišljaju posve suprotno kad se odlučuje hoće li se nedostatak rada riješiti rastom plaća, tehnologijom ili uvozom radnika. No u politici ti se sukobi začuđujuće rijetko pojavljuju tako očito. Utoliko je strani radnik gotovo savršen politički objekt. Potreban nam je da bi gospodarstvo funkcioniralo. A opet nema gotovo nikakvu političku moć. Došao je „jučer“, nema obiteljsku mrežu, simbolički kapital, ratnu zaslugu, nekretninu, biračko pravo, medijsku vidljivost. Drugačije izgleda i govori pa ga je lako pretvoriti u objašnjenje problema. Kojeg nije proizveo.
Hrvatska je najprije izvezla mnoštvo vlastitih građana jer su drugdje tražili bolji život. Kad su otišli, nezaposlenost je pala. No kad ih je otišlo previše, počelo je nedostajati radnika. Tad smo počeli uvoziti tuđe. A onda smo se naljutili na njih. Nepalac tu postaje gotovo nadnaravno biće, moćan politički akter. Uspio je, izgleda, podići cijenu kvadrata, zarobiti obalu apartmanima, poslati Hrvate u Irsku, srušiti cijenu rada, uništiti demografiju i promijeniti kulturu. Sve to između dvije dostave hrane. No zapravo je samo vidljivo lice sustava čiji su uzroci mnogo manje vidljivi.
Ne treba se zapitati zašto mladac ne može kupiti stan ako je netko već objasnio tko ugrožava Hrvatsku. Nikog ne brine zašto poslodavac treba radnika s drugog kraja svijeta ako je lakše na tog radnika se ljutiti. Ne propituješ koja su posebna prava branitelja opravdana trideset godina nakon rata ako svako pitanje može biti „napad“ na branitelje
Sada dolazimo do razloga zbog kojeg se toliko lakše svađati oko vjere, nacije, zastave, migranata i komunizma no oko vlasništva, rente, plaća, poreza, stanovanja, raspodjele javnog novca. Nacionalizam ima jednu politički genijalnu karakteristiku, može spojiti ljude koje stvarni materijalni interes razdvaja. Da budem sasvim aktualan, zajednički neprijatelj može pod istu zastavu dovesti i one koji su otpad po Hrvatskoj prosipali, zakapali, tolerirali ili od njega zarađivali i one koji će uz taj otpad sada živjeti. Dovoljno je pronaći nekoga trećeg protiv kog će zajedno stati. Blagoslovljena je ta mržnja. Riješit će nam, izgleda, i problem otpada. I korupciju. I kriminal. Samo će otpad, korupcija i kriminal ostati. Radnik i poslodavac mogu zajedno vikati isti nacionalni slogan. Rentijer i podstanar mogu stajati pod istom zastavom. Mladi čovjek koji nema stan i čovjek koji mu ga iznajmljuje zajedno mogu braniti Hrvatsku od nekog trećeg. Korisnik posebnog prava i porezni obveznik koji to pravo financira mogu se naći u istom „mi“. Jasno, ako postoje uvjerljivi „oni“. Možda se zato i mrzimo. Sve kako se ne bismo sukobili oko onog oko čeg doista imamo suprotne interese.
Ne znači to da je svaka nacionalna identifikacija lažna. Ni da iza svake ružne riječi stoji cijena kvadrata. Ljudi imaju povijest, traume, vjeru, identitet, obiteljska sjećanja, politička uvjerenja koja se ne mogu svesti na novac. Mržnja ima i vlastitu kulturnu povijest. No ekonomija i status mogu objasniti nešto drugo, zašto određene stare mržnje u određenom trenutku ponovno postanu korisne. A ljudi koji mrze nisu nužno zli. Ne. Često su sasvim pristojni, normalni ljudi. Samo ne zastanu zapitati se tko im je i zašto objasnio kog to trebaju mrziti. Jer mržnja pojednostavljuje. I olakšava. Skoro da bismo mogli reći da i „liječi“.
Ne treba se zapitati zašto mladac ne može kupiti stan ako je netko već objasnio tko ugrožava Hrvatsku. Nikog ne brine zašto poslodavac treba radnika s drugog kraja svijeta ako je lakše na tog radnika se ljutiti. Ne propituješ koja su posebna prava branitelja opravdana trideset godina nakon rata ako svako pitanje može biti „napad“ na branitelje. Ne moraš razmišljati zašto mladi odlaze ako možeš propitivati tko dovoljno voli domovinu. A tko ne. Dovoljno je znati tko smo „mi“. I, još važnije, tko su „oni“.
Zato me sve manje zanima kog ćemo sljedećega izabrati za neprijatelja. Srba je premalo, komunista nema, Jugoslavija ne postoji, današnji strani radnici sutra će se integrirati toliko da više neće biti dovoljno strani. No, ne brinem. Jer naći ćemo druge. Ako treba i Eskime.
Najopasnija mržnja nije ona koja ima razlog. Razlog se može ukloniti. Mnogo je trajnija ona kojoj razlog nije potreban.
portalnovosti
