Demokracija je proces koji nam garantira da se nama neće vladati bolje nego što to zaslužujemo. Rekao je to jednom Bernard Shaw i, svega mi, ta mi je rečenica prva pala na pamet kada sam danas opet čuo „Ubij Srbina“ i „Za dom spremni“ sa tribina.
Zbilja, kako nam se dogodila ovakva Hrvatska?
U kojem se to ključnom trenutku naše novije povijesti dogodilo da nam djeca na tribine stadiona ponosno vješaju transparent ispisan „Maksovi mesari“ i da viču „Za dom spremni“ i „Ubij Srbina“? Gdje smo i kada popustili kao društvo, gdje nam je i kada zakazao kućni odgoj, školstvo u cjelini? Kako smo, dovraga, dopustili da nam pred nosom djeca toliko mrze tuđu djecu, da su kadra metalnim palicama im odvaliti glavu i ispisivati poruke drugoj i drugačijoj djeci da ih u ovoj zemlji čeka nož, žica, struja niz Savu?
Kakvi smo mi to ljudi postali i nije li sve to čemu svjedočimo ovih dana – eskalacija ludila, mržnje, isključivosti – samo prolazan sindrom ili ozbiljan psiho-sociološki problem s kojim se kao društvo moramo suočiti? Zašto, dovraga, institucije, politika, odgovorni koji vode ovu zemlju okreću glavu i zašto, na koncu, mi kao građani Europe nemamo jasan stav prema tom očitom i poprilično zabrinjavajućem fenomenu kojem smo izloženi?
Da se ne lažemo, budimo korektni i stavimo jednom ruku na srce. Na stranu eskalacija nacionalizma, fašizma, ustaštva, koja je oduvijek kao sjena prisutna u našem društvu, na stranu politika koja to sve tolerira, takve gadosti, na stranu Crkva, polupismeni kler i mediji – stavimo sve na stranu i suočimo se s činjenicama. Jednom trezveno i realno. Stvari su otišle toliko daleko da mi više nismo protiv komunizma ili totalitarizma, kako ga danas zovu, već smo kao društvo protiv antifašizma.
I tome učimo svoju djecu?
Hrvatska, tj. naše društvo, u svojim je osnovama antifašističko. Da, dobro ste me čuli. Mi smo jedan pitom, prijazan, dobar narod, antifašistički nastrojen jer, pobogu, živimo od turizma. U turizmu nema rasizma. Euri, dolari ne dolaze takvim spodobama. Mi baštinimo ljevičarske ideje ili barem ono što ljevica ima u svom fundamentu, tome smo nastrojeni.
Mi Hrvati smo lijevo nastrojena nacija ako ni zbog čega, onda zbog turizma.
Još mi ne vjerujete?
Pa pođimo redom.
80 % ljudi u Hrvatskoj vjeruje u pravo slobode izbora. U slobodu i demokraciju. Za to smo ginuli, tako smo se odredili devedesetih. Tome smo težili. Zemlji u kojoj će prvo vladati demokracija, a demokracija je, po Aristotelu, društvo kojim vladaju časni ljudi, a ne imućni.
Časno društvo.
Zapamtite tu rečenicu. Na časti je trebao počivati naš izlazak iz Egipta, na časnim natruhama je trebao počivati naš oslobodilački rat od diktature u kojoj nismo imali što? Nismo imali slobodu. Sloboda je ono čemu smo težili – sloboda govora, vjeroispovijesti, sloboda da radimo što želimo, tržišno se natječemo, sloboda da odgajamo svoju djecu kako želimo, sloboda da oni odrastaju i žive kako žele, gdje žele, i u svijetu koji nikada neće biti idealan, ali će biti bolji od onog u kojem smo odrasli mi.
To smo željeli, i to, naravno, nismo dobili, ali Hrvati kao narod imali su, i čvrsto vjerujem da još imaju, u osnovi isti san. Lijepu, prosperitetnu zemlju mogućnosti jednaku za sve, otvorenu, naprednu, avangardnu.
Da sada pitate tri milijuna Hrvata kakvu zemlju žele svojoj djeci, svi će vam u dlaku kazati isto. Želimo je upravo takvu, lijepu za sve, dobrohotnu za sve ljude – bijele, crne, žute. I da paradoks bude potpun, i bijeli i crni i žuti je takvom i vide. A nas kao narod još i bolje. „Divni ste, ljubazni, prijatni, opušteni. Još nisam doživjela nikakvu neugodnost, dapače, svi mi žele pomoći, svi su tako srdačni.“ – riječi su to, vjerovali ili ne, mlade Beograđanke koja je ljetovala u Splitu. Još su je, kako kaže, svi častili zbog pravedne studentske borbe.
Što se, pobogu, dakle događa s nama?
Mi Hrvati smo jedan rokerski, opušteni, prijateljski nastrojeni narod. Mi Hrvati smo gay friendly, mi Hrvati smo South Korea friendly, Harlem & Brooklyn friendly, Sjeverna Koreja friendly, mi Hrvati smo mješane rase friendly, miješani brakovi friendly, mi Hrvati smo Židovi friendly i Nijemci friendly. Mi Hrvati smo životinje friendly, Mile Kekin friendly, Lady Gaga friendly, mi Hrvati smo ludi za Bruceom Springsteenom i AC/DC-jem, mi Hrvati smo, da sad ne nabrajam do večeras, zapravo – svaki kurac friendly!
74 % naše nacije kaže, a agencije koje se bave tim istraživanjima potvrđuju, da je za jednake plaće svima. Bez iznimke. I to velike. Ženama, muškarcima, djeci, studentima, domorocima, Aboridžinima, Indijancima, konobarima Pakistancima, gay parovima, parovima transeksualcima koji bi htjeli usvojiti dijete, pa čak i svećenicima. Hrvati, tako statistike kažu, za jednakost su po svim kriterijima što se primanja tiče. Zar to nije tipično ljevičarsko razmišljanje, da ne kažem štogod opasnije – socijalističko?
76 % naše nacije tvrdi da je za potpuno i besplatno zdravstvo svima. Bez iznimke. Čak i Srbima u Hrvatskoj. Onih 14 % ima valjda osiguranu privatnu liječničku skrb ili drži da nema doktora do rakije.
78 % Hrvata smatra da su nam potrebne strože mjere za zaštitu okoliša. Hrvati su, kao i svaki moderan, progresivan narod, na visokom stupnju svijesti o potrebi očuvanja planete Zemlje i svog doma. Hrvati smatraju da su strože kontrole nužne i da bi se trebalo iz proračuna više sredstava odvajati za zaštitu okoliša – više zelenila, više parkova, manje plastike. Hrvati su dio kampanje National Geographica koja se odvija po sistemu edukacije i upozorenja. U njoj sudjeluju hrvatski glumci, javne osobe, sportaši.
57 % Hrvata je za legalizaciju marihuane. Po tom pitanju smo jači od Amerike.
79 % Hrvata želi besplatno i obvezno školstvo za sve. Bez iznimke, bez obzira na materijalni status, nacionalnost ili vjersku ispovijest. Visokih 87 % Hrvata želi bolju i jaču skrb za djecu – kako u vrtićima, tako i u školskim obrazovnim programima. Skrb za djecu na svim razinama i obavezno korigiranje zakona o udomljavanju. Hrvati nemaju ništa protiv da istospolne zajednice imaju pravo udomiti djecu. Ne vjerujete mi? Pa zar se Hrvati nisu masovno izjasnili „za“, tj. „protiv“ suludih demokršćanskih obiteljskih – crkvenih – Markić-Željka zakona? Zar svi ti gorljivi katolički aktivisti nisu divno „popušili“ u Hrvatskoj, zemlji otvorenoj za sve, ljevičarski nastrojenoj zemlji? Zar je referendum prošao? Nije, naravno da nije, jer Hrvati ne žele takvu zemlju – homofobnu, zatvorenu, konzervativnu, isključivu.
65 % Hrvata podržava sindikate i njihove aktivnosti. To jest malo suludo, ali i znakovito. Iako su hrvatski sindikati potkupljeni, prodani i odvratni radnicima, Hrvati kao narod znaju što je sindikalna ideja i još iz nekog nepoznatog razloga vjeruju u nju. Znakovito jest jer u svijetu sindikati su indikator štrajka, pobune, otpora vladajućima i Hrvati ih takvima i vide. Barem žele takve sindikate i na takve su i mislili u anketi.
86 % Hrvata, pazite sad, želi manji budžet za vojsku i smatra da nam je ona poprilično nepotrebna kada smo u sustavu NATO pakta. 86 % Hrvata misli i drži da su ratni avioni notorna i nepotrebna glupost i da je bolje da se ta sredstva iskoriste za nešto pametnije.
Ako mi ne vjerujete, pitajte svoje ukućane, susjede, prijatelje, ljude na ulici što zaista misle o toj gadariji koja se zove vojni budžet. Čak polovina Hrvata smatra da su te gadarije oko budžeta za vojsku samo paravan za stotine podobnih uhljeba i imovinsku korist onih koji ih guraju u prvi plan, a četvrtina drži da su samo spin potreban vladajućima kada im se otkrije kakav ozbiljan skandal.
I tako bismo mogli nabrajati do sutra.
Sve postotke u kojima Hrvati dokazuju da su zapravo jedan progresivan, antifašistički nastrojen narod!
Dakle, koji se kurac s nama događa?
Vratimo se, moramo se načas vratiti na rečenicu s kojom smo otvorili ovaj tekst – citatom Bernarda Shawa: „Demokracija je proces koji nam garantira da se nama neće vladati bolje nego što to zaslužujemo.“ Jesmo li dakle mi krivci za sadašnje stanje u zemlji? Mi, Hrvati?
Naravno da jesmo. Tko bi drugi bio kriv? Thompson? Branitelji? Domovinski pokret? HDZ? Zar svi oni nisu isto Hrvati?
No ja vam svima sada postavljam jedno logično pitanje.
Ako je ova zemlja uistinu naša i ako mi, građani, Hrvati, vladamo njom, zašto nemamo niti jednu polugu moći? Zašto nemamo vlast nad bankama koje su prodane, trgovačkim korporacijama koje su se potpuno otrgnule od pravosudnog sustava i divljim, nekontroliranim uvozom uništavaju ovu lijepu zemlju? Zašto, ako smo mi vlasnici ove zemlje, nemamo kontrolu nad politikom koja je postala pukim servisom korporacija?
Jer mi činimo najveću političku stranku u Hrvatskoj. Onu koja apstinira. Veću od Thompsona, branitelja, HDZ-a. Onu koja ne izlazi i ne vjeruje u izbore, u izravnu demokraciju.
I danas, kada sve to znamo, mi se snebivamo kako nam se, dođavola, dogodila ovakva Hrvatska? Dogodila nam se jer smo dopustili manjini da zavlada nama, većinom. Treba li nam revolucija? Naravno da nam treba. Ali revolucija u razmišljanju, revolucija u pogledu na demokraciju i svijet u kojem živimo.
Nama Hrvatima potrebna je samo demokracija. Ništa više. Da profunkcionira. Da mladi ljudi ne odlaze, već da dobiju šansu. Demokratske ustanove su karantena za čežnju ka tiraniji – rekao je Friedrich Nietzsche. Mi tiraniju živimo danas. Tiraniju i diktaturu koju nam podmeću pod demokraciju. Jer demokracija nije isključivost, već poštivanje drugog i drugačijeg.
Demokracija je ono što zaslužujemo, nakon sedamdeset godina čežnje za njom.
Iskreno se nadam da će se pojaviti netko dovoljno mlad i dovoljno pametan da prepozna ove stvari i Hrvatima konačno da malo nade u budućnost.
A sam Bog zna koliko nam nade treba u ovim mračnim vremenima kada svoju djecu ispraćamo na kolodvore i rintamo kao roblje za izabrane. Netko dovoljno hrabar i lud da izvede Hrvate ne na ulice, već na birališta. Da se konačno vratimo na tvorničke postavke.
