Smrt medija kao demokratskog sredstva, društvene institucije, zvono je na uzbunu za društvo, demokraciju, vladavinu prava
“Visoka tiraža u slobodne sate
Nage ljepotice za prosječne plate
Prekinuti koitus je tema
Trenutno jača od goblena
Jedino mjesto za susret snova
Našminkane dame i workera iz rova”Dušan Ladavac, Goran Lisica, Zdravko Čabrijan
Globus više neće izlaziti. Aktualni broj je posljednji. Medij koji se pojavio početkom političke tranzicije, prošao različite vlasničke i „uređivačke“ mijene, okončao je informativni put. Vijest koja je mogla uzbuniti, osvijestiti, prošla je kao servisna obavijest. Negdje između vremenske prognoze i „zanimljivosti“. Bez buke, uz nekoliko nostalgičnih statusa, par profesionalnih žalovanja. I ključnu opasku – tko još kupuje novine? Pitanje. Ili objašnjenje.
Globus nije bio savršen. Ne treba ga mitologizirati. Načinjeno je njime zla. Padaju na pamet „Vještice iz Rija“. Ili „Težak život lake žene“. No na stranu kanalizacijski tekstovi iz devedesetih, nije to samo kraj jedne redakcije. Globus je bio jedan od tiskanih medija koji su godinama navici listanja i pažljivog čitanja davali smisao. Nekad najtiražniji. Danas mrtav. Globus je, naravno, samo povod tekstu jer mogao bi ovo biti zakašnjeli nekrolog Feralu o godišnjici smrti ili Vjesniku povodom nesretnog paleža… Važnija je kronika nestajanja medija. Estetika koja, neugodno i neslučajno, prati odumiranje sloboda kakve poznajemo. Smrt medija kao demokratskog sredstva, društvene institucije, zvono je na uzbunu za društvo, demokraciju, vladavinu prava.
Lako je reći da je gašenje medija kraj jedne navike. Ljudi više ne kupuju novine. Očito točno. Samo, ovo je više no kraj jednog običaja. Jer kad se mediji gase, i društveno zaključivanje postaje teško. Informacijska činjenica osnova je za njenu ocjenu. A dobar komentar pomoć u interpretaciji. No u demokraciji to se shvati tek kad bude kasno. Pa površno promatramo smrt demokratske institucije, medija, u zemlji koja se odvikla od tugovanja za pametnim stvarima.
Nije problem što Globus prestaje izlaziti. Već što je nestanak uvjerljivih i provjerljivih medija postao normalan. A normalnost je, u digitalnoj revoluciji koju proživljavamo, najveći gubitnik našeg vremena. Internet nagrađuje nenormalno, uvredljivo, teatralno. Algoritam hrani ekstremno, kažnjava argument. Viralni sadržaj mora biti smiješan ili bijesan, ne točan i promišljen. Tu Lovrićka vrijedi koliko i anonimni autor na nekom zagovaračkom internetskom siteu, Dežulović je jednak Marijačiću, Nacional narodu.hr, Novosti Hrvatskom tjedniku…
Ekosustav u kojem su ozbiljan novinar, pristojna analiza ili sjajna kolumna algoritamski nevidljivi, nepovoljan je za demokraciju. A to je internet. Sjajno stanište reklame, prikrivene ili javne. I pokvarenosti, ludosti, isključivosti. Pljuvačine i bezobraštine. Tu se natječu „dosadna“ činjeničnost i neprovjerljiva viralna površnost. Tko želi dvadeset minuta čitati o monetarnoj politici kad u dvadeset sekundi dobije Sorosa i Rothschilda na TikToku? Tko želi kolumnu o korupciji kad su zanimljivije teze o djeci komunista koji vladaju? Kog zanima analiza stručnjaka ili znalca o cjepivu kad ima toliko jasnih fb-objava o zavjeri masona i farma-industrije koji nas žele mikročipirati?
Najočitije bi bilo reći da je internet problem. Zašto bi se plaćao tisak onog što besplatno možemo konzumirati u virtualnom prostoru? No to je pogrešno. Jer internet je samo katalizator. Uzrok smo mi. Izgubili smo naviku čitanja i strpljenje za argumentaciju. Ne volimo neugodu koju istina nosi. Fakt je spor i dosadan, izmišljotina brza i spektakularna. Zašto bismo slušali stručnjaka o zdravim navikama kad nam „čarobnjaci“ nude instant-rješenja. Za ćelavost, debljinu, maligne bolesti. Ekonomiju, politiku… Tržište voli brzo, jednostavno i jeftino. Demokracija, nažalost, to skupo plaća. Jer nastaje industrija laži u kojoj rijetko tko podnosi istinu. A još je manje onih koji je žele platiti. Pa mediji koji činjenično pronose i analiziraju, umiru polako, tiho, kao pacijenti na aparatima za održavanje života.
U demokraciji postojanje ozbiljnih medija znači dostupnost provjerenih i provjerljivih informacija, valoriziranih analiza i argumentiranih stavova. To javnosti daje ritam, činjenici šansu. Doza promišljanja, smirena analiza, vijest koja ti pokvari subotnje jutro jer shvatiš da si živio u zabludi, temelji su šanse za demokraciju. No živimo u svijetu gdje istina traje do sljedeće notifikacije, algoritam nameće vijest, umjesto argumenata lajk, sumnju zamjenjuje navijački refleks. Ili uvrede, psovke i prijetnje.
Mediji su postali pozornice ekonomije emocija. Debordovo društvo spektakla. Ili su, naprosto, kupljeni, pristrani, navijački. Sve odjednom, možda. Na X-u pratim Andreya Mira, on spominje „postjournalism“. „Postnovinarstvo“ koje ne služi otkrivanju činjenica već generiranju afekta. I efekta. Nije bitno je li točno. Umjesto istinitosti, klikabilnost. Estradizacija trivijalnosti umjesto profesionalnosti. Nekad su mediji bili filter, danas su internetski mediji cjediljka istine. Ne idealiziram medije. I sami su sudjelovali u vlastitom padu. Nije apologija ako podsjetim da bez njih nemamo instrument koji će nas upozoravati da slobode nestaju.
Nisu mediji umrli sami. Nestaje i kiosk, kapilara javnosti. Trafika je bila najjeftinija kulturna institucija koju smo imali. Tamo se „kupovalo“ razmišljanje, susretalo drugo, drugačije, nepoznato. Listalo se ono što nismo znali da želimo znati. A pročitali smo. Kiosci nestaju. Ovog sam ljeta u Podgori shvatio da na rivi nema kioska, nema novina. A ako novine znače refleksiju, tad mala Podgora živi u budućnosti u kojoj refleksije nema. Ironično, to je rani simptom i za gradove.
Dolazimo do ključnog. Mediji nisu roba. Već infrastruktura vladavine prava. Bez slobodnih, profesionalnih medija, vlast nema korektiv. Iliberalizam ne zabranjuje medije. Ne treba. Samo ih učini nevažnima. Bez sredstava, bez utjecaja. U „hrabrom novom svijetu“ koji živimo, sloboda govora stalno se spominje. Samo, što je to sloboda bez promišljanja, argumentiranja, provjere? Nije sloboda. Prije svađa. Uvjeravanje bez argumenata.
Prava bez financijske i institucionalne osnove postoje samo na papiru. To promatramo u stvarnom vremenu. Novinarstvo se svodi na sadržaj, sadržaj na emociju. Činjenica postaje opcija, mišljenje valuta, ono na što svi imaju pravo i svako nosi istu težinu. Akademik je isto što i učenik koji je pao razred. Mnogi ne žele medije koji ih prokazuju. Recimo, kontroverzni poduzetnici „čudesnih“ poslovnih pothvata. Vlade ne žele novinare koji „kopaju“. Oglašivači ne žele riskirati. Najmoćnija je cenzura tržišta. Ne trebaju uredba ili zabrana da utišaš novine. Dovoljno je ukinuti oglašavanje. I utišaš demokraciju. Slobodan medij je skup. Poslušan i jeftin, ali ukras demokracije, ne korektiv. Trebao bi ponuditi i rješenje, ne samo nekrolog. Istina, reforma medija i politike potpore nisu nemogući. No, prije terapije, pacijent mora pristati na liječenje. Prvi korak prema rješenju upravo je to, suočiti se s nekrologom.
Možemo smišljati fraze poput one da je internet demokratizirao javnu riječ. No surova je istina: internet je demokratizirao glupost. Ovlastio ignorante. Demonizirao demokraciju. Uvijek je bilo budala. No nije bilo interneta. Idiot bi imao publiku troje gostiju u birtiji. Supijanih. Koji kimaju glavom. Danas ima publiku milijuna. Sljedbu koja raste svakom ludom fabrikacijom i nevjerojatnom zavjerom. Klik kaže da je u pravu. Bezobzirno i glupo uvjeravanje diže vidljivost.
Gašenje Globusa nije vijest iz kulture. Već podsjetnik na demokraciju. Ne na njen kraj, već transformaciju u nešto tiše, manje zahtjevno. Podložnije. Podatnije. Novcu i moći. Demokracija bez medija ne nestaje naglo, gasi se poput nestanka kioska s ulica.
Ne pišem ovo u nostalgiji. Novine nisu sentimentalni predmet. One su dokaz, ozbiljan i često opasan, da je postojala publika koja želi čuti ono što joj se ne sviđa. Danas želimo samo ono što volimo. Zato umiru novine, nestaju kiosci. A šutnja prati njihovu smrt. Ne zato što je Globus bio nezamjenjiv, već jer je većini postajao neželjen. Onoj većini koja je prestala čitati. A ne poima da je tako pristala odreći se građanstva.
Zamislite da imamo samo „Bujicu“, Hrvatski tjednik, narod.hr. Da Thompson, a ne iskusan novinar, valorizira istinu, vrijednosti, patriotizam. I ništa više. Bi li to bila sloboda medija? Bismo li imali demokraciju i vladavinu prava? Imali bismo. Demokraciju s Temua.
