Viktor Ivančić: “Poštena inteligencija – novinarstvo i duh kapitalipse”, Ex Libris, Rijeka, 2025. zbirka je briljantnih eseja o profesiji koja odumire
“Novinarstvo ispunjava svoju svrhu tek kada istini pribavlja moć koja će je osposobiti da nanese ozljedu moći koja se na istinu ne obazire.” Izvanredna, etički prodorna definicija. Pa opet, čekajte. Novinarstvo? Koje novinarstvo? Internetskih portala? Umjetne inteligencije? Istina? Koja, čija istina? Postoji li uopće još uvijek prava novinarska istina? Moć? Čija moć? Vlade? Društvenih mreža? I kako se to još moći južnoslavenskih nacionalizama uopće još može “nanijeti ozljeda?” S tom vrstom problema hrvao se Viktor Ivančić, urednik, novinar i esejist bez premca u posljednjih pola stoljeća južnoslavenske publicistike, dok je sastavljao svoju novu knjigu, “Poštena inteligencija – novinarstvo i duh kapitalipse”, koju mu je nedavno objavio riječki izdavač Ex Libris – premda o tome u hrvatskim novinama niste mogli pročitati ni vijest. Ali o tome se u ovoj knjizi i radi: dok ga, s jedne strane, mediji srednje struje iz puke inercije nastavljaju ignorirati kao da je to ikad i bilo opravdano, s druge je strane Ivančić i sam svjestan da se utrkuje s trkačem manje olovnih nogu: njegova je kritika superiorna, ali predmeta kao da više nema; Ivančićeva je knjiga analiza problema koje generacija opslužitelja internetskih portala više uopće ne uspijeva razumjeti.
“Poštena inteligencija – novinarstvo i duh kapitalipse” zbirka je jedanaest eseja što ih je Ivančić o novinarstvu napisao u posljednjih petnaestak godina. Podijeljena je u dva dijela. Naslov je prvoga “Zašto ne pišem i drugi eseji”. Elementarno upućeniji čitatelj, dakako, prepoznat će raniji Ivančićev naslov iz 2008., za koji je upotrijebio ironičnu parafrazu naslova znamenite knjige britanskog pisca Georgea Orwella “Zašto pišem i drugi eseji” iz 1946., čiji je hrvatski prijevod, u izdanju izdavačke kuće August Cesarec iz 1983., u Jugoslaviji bio omiljeno štivo generacije koja je bila odbila klanjati se istinama uklesanim u partijski kamen. Vrijedno je prisjećanja kako je, zapravo, nastala ta Ivančićeva knjiga: nakon što se 2008. ugasio Feral Tribune – bilo je to za vlade Ive Sanadera u Hrvatskoj – nekoliko istaknutih Feralovih novinara, među kojima i Ivančić, zaposleno je u riječkom dnevniku Novi list, koji je baš u to vrijeme bio izgubio neovisnost zajamčenu vlasništvom u rukama samih novinara, i to tako što ga je kupio Sanaderu bliski riječki tajkun Robert Ježić. Brzo će se pokazati da su feralovci lijepe plaće u riječkim novinama dobili zato da – ne pišu. “Bila je to najbolja plaća u mojoj novinarskoj karijeri, ali po cijenu da ne napišem ništa”, opisat će Ivančić taj bizarni položaj. Trebalo mu je neko vrijeme da shvati što se zbiva, jer mu nikako nisu otvarali prostor u novinama, ali čim je shvatio, prekršio je ugovor i počeo pisati za druge medije. Kada je, otprilike godinu kasnije, Sanader odstupio s vlasti, i Ivančiću su otvorili prostor, ali on je tada dostojanstveno otišao, da to svoje bulgakovljevsko iskustvo koji mjesec kasnije opiše i analizira u zbirci tekstova “Zašto ne pišem i drugi eseji”, koja je sada, proširena još jednim esejom pa ih je ukupno pet, postala prvi dio knjige “Poštena inteligencija – novinarstvo i duh kapitalipse”.
U drugom dijelu Ivančić je objedinio šest eseja nastalih u posljednjih desetak godina, s iznimkom polemike koju je s bivšim glavnim urednikom Slobodne Dalmacije Krunoslavom Kljakovićem vodio 2012. godine. I naslov toga drugog dijela knjige – “Što da se ne radi?” – ironična je parafraza naslova čak dvaju književniha djela: “Što da se radi?” utopijski je roman ruskog pisca Nikolaja Gavriloviča Černiševskog iz 1863., svojedobno izvanredno popularan u progresivnim socijalističkim europskim krugovima pretposljednjeg stoljeća. Toliku je aktualnost stekao aktivistički naslov Černiševskoga da je vođa ruske boljševičke revolucije Vladimir Iljič Lenjin, na samome početku dvadesetog stoljeća, napisao brošuru s istim naslovom “Što da se radi – goruća pitanja našeg pokreta”, koja je u Jugoslaviji objavljena 1949. Svjestan budničarskog potencijala tog naslova, Ivančić poduzima jedan od svojih karakterističnih ironijskih obrata, pa aktivistički žar ruskih reformista i revolucionara – čije je nasljeđe nažalost dokazalo onu staru o putu u pakao i dobrim namjerama – hladi svojim pogledom na hitnost “promjene svijeta”, istodobno se rugajući i angažirajući: “Što da se ne radi?”.
Cijela je Ivančićeva knjiga takva: istodobno se podsmjehuje i moralizira, i samome sebi, i kolegama novinarima, i novinarstvu, i medijskim vlasnicima, i medijskom pogonu i profesiji općenito. Eseji su nastajali konkretnim povodom – oni u “Zašto ne pišem i drugi eseji”, primjerice, bizarnim primanjem plaće za nerad – ali svi prerastaju u studije duha vremena obilježenog novinarstvom koje gubi autonomiju, a pritom je manje važno otimaju li mu je ili je ono samo prepušta, uplećući se u cinične, koruptivne i nemoralne aranžmane s političkom moći. Tko je Ivančićeve tekstove čitao u vremenskom kontinuitetu, još kad su prvi put objavljivani, zapazit će da s vremenom samo dobivaju, nikako ne gube na aktualnosti: ako su u vrijeme prvoga objavljivanja i predstavljali više kritiku pojedinačnih slučajeva, danas se čitaju kao neka vrst samoostvarene anticipacije: konkretni povodi izblijedjeli su, ali je analiza prerasla u dijagnozu vremena; od analitičkih eseja postali su izvještaji o stanju profesije koja nestaje – svojevrsni “zapisi iz mrtve redakcije”, da ivančićevski parafraziramo.
Jer novinarstvo kakvo personificira Viktor Ivančić – njegov pandan u Americi bio bi, recimo, Chris Hedges, proslavljeni, Pullitzerom nagrađeni ratni dopisnik i novinar New York Timesa koji je protjeran iz svih američkih medija, pa objavljuje u vlastitom aranžmanu – nema više nikakve veze s medijskim djelovanjem današnjih poslenika, recimo, internetskih portala, koji suvereno vladaju devastiranom medijskom scenom izvan društvenih mreža. Nedavno je u Rijeci, u Ex Librisovom antikvarijatu, na predstavljanju svoje knjige i knjige Heni Erceg “Četiri magarca apokalipse”, Ivančić opisao novinarstvo starog kova, u kojemu su novinar i njegova autonomija, u idealnom slučaju, predstavljali samo središte medijskog pogona. Prisjetio se kako su osamdesetih Televizija Zagreb i splitska Slobodna Dalmacija slale svoje novinare na Kosovo. “Išli bismo na sedam dana, mi iz novina s fotoreporterom, i spavali u hotelu. Razgovarali bismo sa stotinjak ljudi da steknemo što objektivniju sliku što se na Kosovu događa, i kad bismo se vratili, od toga bi nastale dvije reportaže ili dva televizijska priloga. Pokušajte danas u redakcijama zatražiti da vas pošalju na tjedan dana da shvatite što se događa pa da donesete objektivnu sliku! Danas novinar dobije petnaestak minuta da ‘mazne’ nešto s drugog portala, a stariji novinari imaju već i problem: ‘Čuj, malo ti je preduga ta rečenica, daj ti to malo pojednostavi…’ Novinarstvo je postala zapuštena profesija u silaznoj putanji, a medijska industrija razvija se tako da će – izbaciti novinare: skupi su, gunđaju, propituju, postaju smetnja, ruše bilance…”
Pa ipak, taj opis, premda vjerno predočuje Ivančićeve teme u “Poštenoj inteligenciji – novinarstvu i duhu kapitalipse”, promašuje u ključnoj točki: ne ilustrira stilističku dotjeratnost Ivančićevih eseja. Ona počinje već u naslovu: da nije napisao ništa doli skovao izraz “kapitalipsa”, koji “kapitalizam” i “apokalipsu” stapa u precizno ime za ukleto današnje doba, Ivančićev bi naslov bio vrijedan pamćenja. No autor suvereno piše pero uz pero svojim esejističkim sumišljenicima, pa se pred čitateljem otvara odvažnost i zamah Hannah Arendt, nenadmašna začudnost Petera Sloterdijka, razorni sarkazam Karla Krausa, sve to aforističkom gustoćom dostojnom Emilea Ciorana. Ivančić piše esej, ali čitatelj stječe dojam da je svaka rečenica aforizam. “Prema tradiciji, temeljna ideja slobode štampe snažila se kritikom i distancom prema vlasti. Kada je ta sloboda nominalno dosegnuta, služenje je prilježnije nego ikad. Lukavstvo je u tome što će upravo ‘sloboda medija’ postati dodatnim sredstvom represije: ‘pravo javnosti da zna’ koristi se kao još jedna mogućnost izricanja kaznenih mjera.” Ili “O brčićima”, persiflaža o šefici udruge U ime obitelji Željki Markić, koja počinje parafrazom znamenitog početka Krležina romana “Povratak Filipa Latinovicza”: “Svitalo je kada je Željka stigla na kaptolski kolodvor.”, a isporučena je u “formi očitovanja Ravnateljstva policije”, “tek da bismo naglasili nepomirljiv sraz između autentične imaginacije i lažnog realizma, između satire i satare, između fikcionalnog otkrivanja istine i dokumentarnog prikrivanja obmane”.
Novinari često zdvajaju zbog političke nemoći vlastite profesije: otkrivaju, a ništa se ne događa, a i kad se dogodi stvari se najčešće promijene samo da bi ostale iste. Ivančića to ne muči: osim što je novinar čije su novine istinski promijenile vjerojatno najviše u Hrvatskoj, pa i regiji, njegov je spisateljski credo uvelike i estetski. “Nikad mi nije bilo najvažnije što da kažem, nego kako da to kažem. Nikad, ni kao mlad novinar, nisam imao iluziju da možemo nešto promijeniti, ali nikad nisam ni mislio da je besmisleno baviti se ovim poslom. Moja patetična definicija novinarstva bila bi – ‘svjedočenje istine’”, kazao je. Svjedočiti istinu, činiti to lijepo, i još joj nastojati “pribaviti moć koja će je osposobiti da nanese ozljedu moći koja se na istinu ne obazire” – to je, ako se može sažeti, Ivančićevih novinarskih četrdeset godina. “Poštena inteligencija – novinarstvo i duh kapitalipse” nije ni sveobuhvatan ni cjelovit prikaz ta njegova četiri desetljeća – nije to ni htjela biti – ali jest prodorniji pogled u literarni virtuozitet, etičku čvrstoću i analitičku prodornost Viktora Ivančića. Deplasirano bi, naravno, bilo knjigu preporučivati onima kojima bi koristila najviše: novinarima, redakcijama, sveučilištima humanistike… Za takve Ivančić i njegovi uglavnom ne postoje. To, međutim, kao što već dobro znamo, ništa ne znači: jer kako Ivančić “ne piše” tako njegovi čitatelji “ne čitaju”.
