Na Božić 1914. došlo je do spontanog prekida vatre uzduž zapadne bojišnice, a vojnici s međusobno zaraćenih strana zajedno su igrali nogomet i pjevali božićne pjesme. Ove godine, nažalost, Božić u Betlehemu je tužan, pod dojmom neizrecive patnje civilnog stanovništva u Pojasu Gaze

Propovjedi za polnoćku su u crkvama na Zapadnoj Obali bile obilježene vapajima za primirjem i mirom, dok su jaslice urešene na način da su štalicu zamijenile krhotine armiranog betona, a mali Isus je položen u palestinsku kefiju.

Propalestinski izvori će često naglasiti kako su kršćani, baš kao i muslimanska palestinska većina, izloženi okupaciji i represiji izraelske države i vojske te da zbog toga iseljavaju, no valja uzeti u obzir kako su palestinski kršćani često viša i srednja klasa s kontaktima na Zapadu te se stoga lakše odlučuju za emigraciju. Uz to Hamasova vladavina uvelike je islamizirala Gazu. Premda je vodstvo pokreta negiralo umiješanost, odmah po njihovom dolasku na vlast zaredali su se napadi na gazanske kršćane, od kojih valja izdvojiti 2007. godinu i nikad razjašnjeno ubojstvo Ramija Ajada, vlasnika jedine kršćanske knjižare u Pojasu Gaze.

Iduće godine je konvoj od preko 400 kršćana izbjegao u Betlehem te se nikada nije vratio u Gazu, a izvedeni su i bombaški napadi na kršćanske škole. Također, treba reći da su još sredinom stoljeća Betlehem i Ramala imali jasne kršćanske većine te da je od 1950. do danas udio kršćana u Palestini pao s 15 na tek dva posto. Nasuprot tome, broj kršćana u Izraelu (od kojih nekih 25 posto nisu Palestinci) je u istome razdoblju porastao za 450% (jedina zemlja na Bliskome istoku gdje je došlo do rasta broja kršćana), tako da danas u Izraelu živi nekih 185 tisuća kršćana, a na Zapadnoj Obali (uključivši Istočni Jeruzalem) oko 50 tisuća te oko tisuću u Pojasu Gaze. Inače, ultraortodoksna, krajnja desnica, koja je dio Netanjahuove vladajuće koalicije, povezana je s uličnim vrijeđanjem, zastrašivanjem i nasiljem u Jeruzalemu kojemu su nerijetko izloženi lokalni kršćani raznih denominacija.

Zaoštravanje

U međuvremenu se stanje na terenu usložnjava i zaoštrava. Propao je egipatski pokušaj novog dogovora razmjene talaca i zatvorenika, budući da je on pretpostavljao da će Hamas i Palestinski islamski džihad, u zamjenu za puštanje svih zatvorenika i trajno primirje, odustati od budućeg sudjelovanja u vlasti u Pojasu Gaze. Istovremeno, raste jaz između političkog vodstva Hamas u inozemstvu (u Kataru), koje je možebitno spremno se integrirati u PLO i time u buduću, revitaliziranu Palestinsku samoupravu, te gazanskog vodstva, usko povezanog s vojnim formacijama Al Kasamovih brigada koje (za sada) nije spremno na uzmak. Uključivanje u PLO bi značilo i spremnost na mirovne pregovore na temelju zelene linije, tj. granica priznatih 1949.

Netanjahu tvrdi kako su prethodni dogovori o razmjeni talaca za zatvorenike postignuti nakon demonstracije vojne i političke sile i odlučnosti, te da zbog toga nije moguće stati s ratom. IDF-ove operacije na jugu Pojasa impliciraju zauzimanje takozvanog koridora Philadelphi uz granicu s Egiptom te gazansku stranu graničnog prijelaza u Rafi. Međutim, takvo što bi dovelo u pitanje poštivanje uvjeta mirovnog sporazuma s Egiptom. Tel Aviv upravo Egipat vidi kao jednu od država koja bi trebala biti uključena u proces poslijeratne obnove i izgradnje Gaze. Kairo nije sklon sudjelovanju u upravi Pojasom, ali bi mogao pružiti tehničku i financijsku pomoć u obnovi.

Izraelski naseljenici na Zapadnoj Obali iskorištavaju priliku što je dio IDF-ovih snaga preusmjeren na jug, tj. u Pojas Gaze, i na sjever Galileje, te žele stvoriti „nove činjenice na terenu“, tj. zauzeti što više zemlje i isturenih položaja na uzvisinama, budući da se predmnijevaju kako će nakon kraja aktualnog rata u Gazi uz međunarodno (američko) posredovanje i pritisak doći do ubrzanih pregovora o dvodržavnom rješenju koje će pretpostavljati kako će cijela Zapadna Obala pripasti palestinskoj državi.

Čini se da Biden ipak neće kočiti daljnje operacije IDF-a. Naime, dokle god je otvoren put ulasku humanitarne pomoći u Pojas Gaze, Amerika neće izravno tražiti da Izrael privede rat kraju, tj. da se prebaci na ratovanje niskog intenziteta. Inače, pravi sraz IDF-a i Hamasa tek slijedi kada krene podzemni rat u tunelima. Sustav Hamasovih tunela dugačak je, prema procjenama preko 500 kilometara (mreža zagrebačkog tramvaja je, usporedbe radi, manja od 150 kilometara, premda je Zagreb prostorno skoro dvostruko veći od Pojasa Gaze), a neki od rukavaca su dovoljno široki da omogućuju vožnju motociklima. Pri takvom asimetričnom ratovanju svakako je u prednosti onaj koji je u tunelima, a ne onaj koji u njih ulazi.

Velika iranska igra

Međutim, odmaknemo li se na trenutak od izraelsko-palestinskog sukoba, prepoznat ćemo da je on dio šire geopolitičke igre, u kojoj Iran pokušava ostvariti svoje dugogodišnje vanjskopolitičke ciljeve. Cilj Teherana je izbaciti Amerikance s Bliskog istoka, skršiti (uništiti) Izrael te se umjesto i nasuprot Saudijaca nametnuti kao vođa cijele regije. U iranskom teokratskom režimu geopolitika i eshatologija su usko povezane, te stoga nije čudno što se posebne jedinice za vanjsko djelovanje nazivaju Kuds (doslovno Svetište, islamski naziv za grad Jeruzalem, zbog svetišta na Brdu Hrama).

Iran je kroz godine izgradio neformalni savez pod nazivom Osovina otpora (Zapadu, Amerikancima, percipiranom kolonijalizmu i imperijalizmu i sl.). On uključuje Siriju i Venezuelu, niz iranskih klijentskih organizacijska (u pravilu šijitskih) putem kojih se izvozi iranska islamska revolucija, kao i bliske odnose s Rusijom i Sjevernom Korejom.

U Jemenu šijitski Hutiji djeluju kroz organizaciju Ansar Allah, a pored Hezbolaha u Libanonu, najbolje naoružane i organizirane nedržavne vojno-političke formacije u svijetu, s vojnim proračunom koji po veličini parira Venezueli, postoji i niz drugih manjih šijitskih paravojnih skupina pod iranskom kabanicom, a to su Hezbolahovi bataljuni u Iraku, Hezbolah u Afganistanu, te trenutno ne odveć aktivni Hezbolah u Hidžazu (u Saudijskoj Arabiji). U Palestini podupiru sunitske snage, Hamas te Palestinski islamski džihad, ali i Pučku frontu za oslobođenje Palestine, koja uopće nije islamistička, već marksističko-lenjinistička formacija. U Siriji su formirali postrojbe za podršku Asadu u građanskom ratu, postrojbu afganskih šijita Liva Fatemijun (doslovno: Fatemidski barjak), te postrojbu pakistanskih šijita, Liva Zainebijun (doslovno: Zajnebin barjak).

Pri tome treba istaknuti kako ove razne posredničke postrojbe mogu Teheranu poslužiti za uklještenje Izraela. Tijekom trenutnog rata u Gazi Hezbolah gotovo svakodnevno raketira Galileju, a u Siriji i Iraku šijitske postrojbe napadaju američke trupe, no to nije glavnina snage šijitskog prstena oko Izraela. Naime, Hezbolah može svojim dalekometnim, preciznim raketama gađati postrojenja za desalinizaciji i pučinske plinske platforme, što bi moglo Izrael dovesti do energetskog sloma. Ovakvom prijetnjom Iran osigurava zaštitu svojeg nuklearnog programa koji neminovno, jednog dana, vodi prema nuklearnom naoružanju. Izrael je napadom na nuklearno postrojenje Osirak 1981. (građeno uz francusku tehničku pomoć) u Iraku spriječio Sadama u dobivanju bombe. Inače, Iran je to sam htio napraviti u jeku Iračko-iranskog rata, no naposljetku je proslijedio obavještajne podatke Mosadu, a IDF-ovi lovci su preletjeli saudijski zračni prostor praveći se da su zalutali jordanski piloti

Napad 7. listopada nije bez razloga baš tada izveden, nakon što je u rujnu potpisan memorandum o razumijevanju o IMEC-u (Indijsko-bliskoistočno-europski ekonomski koridor). Osnivači su Indija, Italija, Njemačka, Francuska, Europska komisija, SAD, Saudijska Arabija, te Ujedinjeni Arapski Emirati. Radi se o inicijativi koja konkurira kineskom Pojasu i putu, a važne karike ovog prometno-trgovinskog lanca su Grčka, Izrael i Jordan. Također, Turska se osjeća isključenom iz ove inicijative te planira vlastita ulaganja u novu luku pored iračke Basre. Pored toga, IMEC planira Indiju vezati uza Zapad, nasuprot inicijative INTSC (Međunarodni sjeverno-južni prometni koridor), koji idu od Rusije do Indije, preko Azerbajdžana i Irana. Oba koridora ustvari zaobilaze Sueski kanal, što je svakako loša vijest za Egipćane. Da bi IMEC uspio, potrebno je nastaviti Abrahamske sporazume, odnosno proširiti ih normalizacijom odnosa Tel Aviva i Rijada. Hamasov napad je, iz teheranskog gledišta, trebao to spriječiti. Prvo, Izrael je trebao biti prikazan kao nestabilan partner za novi koridor, a drugo, očekivana žestoka reakcija IDF-a na listopadski proboj i masakre trebao je poslužiti diskreditaciji Izraela, kako u arapskoj, tako još više, u zapadnoj javnosti (sudeći prema medijima i društvenim mrežama posljednjih tjedana, ovaj drugi cilj se djelomično ostvario, posebice među mlađim generacijama na Zapadu).

Nova Sueska kriza

Amerikanci su veliki dio snaga svoje šeste flote prebacili na istočno Sredozemlje kako bi spriječili širenje sukoba u Libanonu te veću iransku uključenost. No, sukladno uznapredovalom novom Hladnom ratu između Amerike, Rusije i Irana, Teheran je aktivirao Hutije koji su krenuli napadati brodove koji plove Crvenim morem prema Adenskom zaljevu tre trebaju proći kroz tjesnac Bab-al-Mandeb. Dan prije Badnjaka, u Indijskom je oceanu napadnut tanker koji je prevozio naftu iz Saudijske Arabije u Indiju. Tanker je napadnut dronom za koji se smatra da je povezan s iranskom vojskom, a indijska je mornarica zbog incidenta povećala svoju prisutnost.

Premda je tanker bio po liberijskom zastavom, te je u japanskom vlasništvu, jedan od vlasnika je izraelski milijarder, što se uklapa u trend napada u Crvenome moru gdje su mete svi brodovi koji su na neki način povezani s Izraelom. Osim napada dronovima i protubrodnim raketama, među incidentima u tjesnacu se ističe otmica broda Galaxy Leader sredinom studenog. Brod je plovio pod bahamskom zastavom, a ciljan je jer je kompanija koja je u vlasništvu ovog teretnog plovila u djelomičnom vlasništvu jednog izraelskog poduzetnika. Ukupno je napadnuto barem dvanaest plovila. Amerikanci su pokrenuli operaciju Prosperity Guardian, u koju su za sada otvoreno uključeni i Velika Britanija, Bahrein, Kanada, Norveška, Danska, Nizozemska, Sejšeli, Grčka.

Ako se napadi nastave (a hoće), brodarske kompanije će sve više zaobilaziti Suez, a Amerikanci neće problem riješiti periodičkim akcijama zamjena uhićenih Hutija za taoce. Kada bi Iran na taj način uspio efektivno zatvoriti Sueski kanal, Egipćani će se morati obratiti Irancima za pomoć, budući da im je kanal nasušno ekonomski važan.

Amerikancima u izbornoj godini ne treba treći rat (Ukrajina, Gaza) u koji su na neki način uključeni te će vjerojatno pokušati izbjeći daljnje dizanje tenzija. Iduća godina je izborna i u Iranu, no nakon što je Vijeće čuvara revolucije diskvalificiralo toliki broj reformističkih kandidata i time onemogućilo njihovo sudjelovanje na prošlim izborima, teško je očekivati velike promjene na ovim parlamentarnim izborima. Pa ipak, ključni izbori u Iranu bit će oni za Vijeće stručnjaka koje ima izabrati novog Vrhovnog vođu (sve više se govori o lošem zdravlju 84-godišnje ajatolaha Hamneija). Postoji i mogućnost da se izabere i pomoćni vrhovni vođa, čime bi se vodstvo u budućnosti kolektiviziralo (kao u Jugoslaviji nakon Tita). Kao potencijalni vrhovni vođe spominju se sadašnji predsjednik Raisi, bivši predsjednik Ruhani, Hamneijev sin te Homeinijev unuk (čiju kandidaturu, doduše, Vijeće čuvara prije osam godina nije potvrilo).

Kao znakove dodatnog zaoštravanja velike igre treba istaknuti nedavno dansko odobrenje za izgradnju američkih vojnih baza na njihovom teritoriju. Šveđani (kojima Mađarska i Turska još moraju ratificirati pristupanje NATO-u) su dopustili američkoj vojsci pristup sedamnaest svojih baza, a Finci petnaest.

Nadalje, Iran ima niz vojnih, političkih i tehničkih savjetnika u Siriji koji su tamo poslani kako bi obučavali paravojne postrojbe koje će se u građanskom ratu boriti na strani Asada. Za Božić je objavljeno kako je izraelskim napadom na položaje u blizini Damaska ubijen brigadni general Razi Musavi, što je izazvalo najavu iranske osvete te podsjetilo na 2020. kada su Amerikanci likvidirali Kasema Solejmanija u Iraku, tadašnjeg zapovjednika jedinice Kuds.

Kao što je rečeno, Biden se neće pred izbore htjeti uplitati u novi rat, no ako hutijevska blokada nesmetane plovidbe dovede do daljnjeg rasta brodarskih troškova te shodno tome općeg rasta energenata i svih cijena, američke bi protumjere mogle uključivati neki oblik blokade u Hormuškom tjesnacu, možda uz suradnju s Indijcima.

Dakako, za kraj ostaje za nadati se da će doći do prekida vatre i daljnje razmjene talaca i zatvorenika, možda za Božić po julijanskom kalendaru.

tportal