Inicijativa Za bolju Hrvatsku zakazala je za ovu subotu veliki prosvjed protiv “uvoza” stranih radnika. Tvrdi da u interesu ima samo dobrobit naroda. Njezini zahtjevi na prvi se pogled čine dobronamjernim, ali svoju mržnju i proturadnički sentiment ne nosi na rukavu, već ih skriva iza manipulacije diskursom: radi se o glasu prevaranata koji fingira glas naroda. Za H-Alter govore politologinja Katarina Peović, Tomislav Kiš, glavni tajnik Novog sindikata, i Gau Tam, radnik na privremenom radu u Hrvatskoj.
Crne košulje, Thompsonove pjesme i poziv na to da poklič “Za dom spremni” postane službeni pozdrav oružanih snaga – koji je zajednički nazivnik? Zajednički nazivnik je u potpunosti apolitična, nediskriminatorna i nemamo-veze-s-fašizmom-obećavamo inicijativa za Bolju Hrvatsku (ZBH), ustvari udruga koja je 9. rujna ove godine registrirana u Kninu.
Njihove plakate crno odjevenih muškaraca otvorenih usta s hrvatskim zastavama (čiji grb umjetna inteligencije nikako da pogodi) od sredine kolovoza moguće je vidjeti posvuda, online i offline. Na transparentima bezdušnih kompjutorskih stvorova glasi poruka “Protiv zamjene stanovništva”, a viralna kampanja poziva nas na demonstraciju pod nazivom “Prosvjed za spas hrvatske kulture – NE uvozu stranih radnika!”.
Unatoč tome što je tzv. “teorija zamjene stanovništva” dokazivo neutemeljena i korištena kao populistički alat za širenje mržnje, unatoč tome što objave na društvenim mrežama ZBH pokazuju jasnu naklonost krajnje desnim ideologijama i unatoč tome što im se u komentarima nemoderirano talože još eksplicitniji ustašofili; unatoč svemu tome ZBH je, samom činjenicom da će se prosvjed legalno odviti u Zagrebu, uspješno uvjerio javnost da u interesu ima samo dobrobit naroda. Dobrim su dijelom za to zaslužni zahtjevi prosvjeda koji se netreniranom oku čine dobronamjernim, čak i većinski smislenim. Drugim je dijelom za to zaslužna vješta retorika koja se ne priklanja ni jednoj političkoj stranci, pritom otvoreno napadajući HDZ.
Na press konferenciji održanoj 16. rujna na zagebačkom Trgu Bana Jelačića, predsjednik udruge Ronaldo Barišić izjavio je čak i to da ovaj prosvjed “nije napad na strane radnike ili poziv na mržnju. Ovo je isključivo poziv ljudima koji vode ovu zemlju da počnu raditi u interesima hrvatskog naroda”.
Utoliko je nadolazeći prosvjed opasniji. On svoju mržnju i proturadnički sentiment ne nosi na rukavu, već se skriva iza manipulacije diskursom, preusmjeravajući nezadovoljstvo realnim problemom na fiktivnu metu. Stoga ćemo u prvoj polovici teksta pokazati da su ZBH glas prevaranata koji fingira glas naroda, a u drugoj pružati smisleniju i proaktivniju analizu problema.
I Vuci u ovčjoj koži
Na spomenutoj press konferenciji Barišić je otkrio dvije stvari. Prvo, da nisu politički definirani, već da je inicijativa počela s par mladih ljudi aktivnih na društvenim mrežama. Sam Barišić nije jedan od tih apolitičnih influencera, ali, kaže, to su “pokrenuli uz podršku utjecajnijih ljudi, narodnih reportera”. Drugo, Barišić tvrdi da nisu imali nikakvu stranačku potporu, već da su samoinicijativno uspjeli u dva mjeseca napraviti izuzetno vidljivu kampanju, ulažući vlastite novce u plaćene oglase. Priča o njihovoj političkoj neobojenosti je, naime, eklatantna laž, a postoje osnovani razlozi za sumnju da ni druga točka ne drži vodu.
Premda Barišić nije rekao koji su portali pokrenuli inicijativu, na svu sreću ZBH je snimke s pressice na Instagram profilu objavio zajednički s nekoliko drugih profila. U gotovo svima je kao suradnik naveden stanoviti Dominik Alpeza, samoprozvani narodni reporter. U praksi, njegove narodne reportaže za 44 tisuće pratitelja sačinjavaju nasumične, dekontekstualizirane snimke deprivilegiranih skupina, “uhvaćenih” u agresivnom ponašanju ili nehigijenskim uvjetima. Tu je i par neinspiriranih memeova, osmrtnica desnom propagandistu Charlieu Kirku, te pokoja snimka antimigrantskog prosvjeda iz Londona, no glavnina sadržaja Alpeze kroji jasan narativ – ljudi druge boje kože i drugih kultura su inherentno neprilagodljive, seksualno agresivne, prljave zvijeri. Uostalom, Alpeza preko snimke žene koja tuče drugu ženu to i sam priznaje: “I onda kažu da to nema veze s rasom.” Ako vam je njegovo lice poznato, to je zato što ga je u prosincu prošle godine GONG povezao s TikTok računom “Ne možemo”. Alpeza je tu tvrdnju demantirao, no u medijima su ostale njegove prisne fotografije s premijerom Andrejem Plenkovićem i članska iskaznica HDZ-a.
Katarina Peović: “Udarati na strane radnike je ne samo nehumano, jer su oni najnezaštićeniji, već je i strateški promašeno, jer oni nisu izvor problema, već Vlada RH i poslodavci koji složno rade na legislativnom okviru”
Čak i ako vrli narodni reporter, član partije koju ZBH proziva, u organizaciji nije od samih početaka, ZBH-ovo svesrdno internetsko povezivanje s njime jasno daje do znanja u kakvom im se društvu ugodno kretati, i oko kojih ideoloških linija plešu. Isto vrijedi za druge navedene suradnike poput crotradwave i ivososic, profile za koje bi na jedan pogled trebalo svima biti jasno da je riječ o sustavnim sijačima mržnje.
Što se tiče nevezanosti za stranke, teško je povjerovati da je nekoliko ljudi rođenih poslije dvijetisućite bez ikakvog iskustva u organizaciji političkog skupa iznebuha uspjelo proširiti ovakvu kampanju. Nije nemoguće, no potencijalno je indikativno da je Barišić na pressici spomenuo da podržavaju nekoliko peticija Mosta, stranke čiju je izbornu sliku sam objavio na Facebook profilu nepunih mjesec dana prije osnutka stranice ZBH. Spomenuto je da se na prosvjed kao govornike poziva nekoliko političara, stoga ne bi bilo iznenađujuće da je ZBH jeftina gerilska kampanja mostovaca koji antimigrantski sentiment pakiraju u zabrinutost mladih za hrvatski narod.
Jesu li Barišić i ZBH instrument zla za sakupljanje političkih poena ili instrumentaliziraju zlo kako bi na svom web-shopu prodali majice s hrvatskim grbom za dvadeset eura ili donacije građana spremili u džep, od manje je važnosti. Bitno je samo uočiti da su najprozirniji, oportunistički crnokošuljaši, kako bismo u samim njihovim zahtjevima vidjeli tamu i pristranost vladajućima protiv kojih se navodno bore.
Uzmimo zahtjeve za strogu primjenu zakona, te sigurnosnu i zdravstvenu provjeru. Naoko su sasvim prihvatljivi, dok se ne sjetimo da se zakon itekako strogo primjenjuje na strane radnike koji prije zapošljavanja moraju obaviti provjere. U tandemu, ovi zahtjevi, poput Alpezinih objava, perfidno guraju viziju stranog radnika kao opasnog i prljavog.
“Oni šire statistički i znanstveno lažnu sliku. Istraživanja su pokazala da povećani dolazak migranta uopće ne doprinosi povećavanju kriminala ili nasilja, bar što se tiče prve generacije migranata. Što se tiče kasnijih generacija – viša stopa udjela manjinskih skupina u kriminalu posljedica je njihove socijalne deprivacije i, paradoksalno, upravo integracije u društvo – tzv. ‘asimilacije prema dolje’ jer čine rastući udio depriviranog segmenta radničke klase u zapadnim zemljama. Dakle desne politike ne mogu doprinijeti padu stope kriminaliteta, jer udaraju na pogrešna vrata”, u razgovoru za H-Alter objašnjava Katarina Peović, čiji je govor o kvotama objavljen na jednom od kanala ZBH.
Peović zastupa ponovno uvođenje kvota jer one pokazuju postoji li stvarni deficit radnika u pojedinim segmentima ili je riječ o poslodavcima koji žele radnika platiti manje. Također naglašava da je inspektorat potkapacitiran, što govori o tome koliko su oni i sama Vlada RH suučesnici u kriminalnom odnosu prema stranim i našim radnicima: “Udarati na strane radnike je ne samo nehumano, jer su oni najnezaštićeniji, već je i strateški promašeno, jer oni nisu izvor problema, već Vlada RH i poslodavci koji složno rade na legislativnom okviru i stvaranju uvjeta za što veću eksploataciju radne snage. Domaće i strane.”
Peović za većinu ZBH-ovih zahtjeva kaže da su “neprecizni, ili je riječ o klasičnoj desnoj retorici koja nezadovoljstvo usmjerava prema stranim radnicima, a ne prema kapitalistima i državi koja kapitaliste štiti. Desnica ne udara u pravu metu – kapitaliste kojima su strani radnici sredstvo. Zalaganje za sve radnike, pa tako i strane, znači borbu protiv liberalizacije uvoza strane radne snage, jer nju poslodavci ne uvoze zbog multikulturalnosti, već isključivo kako bi rušili cijenu radne snage u slabije plaćenim poslovima.”
Sagledani iz perspektive koja vidi korijen problema, odnosno potrebe poduzetnika za višim stopama profita koja neminovno vodi manjim plaćama radnika i uvozu jeftinije radne snage, većina zahtjeva zvuči prazno. Drugi zahtjev nema veze s uvozom radne snage, treći ne predlaže ništa. Zahtjev koji traži isključivo hrvatski jezik u javnom prostoru, uzrokovan reklamom Kauflanda na tagalogu, zvuči licemjerno kad se sjetimo da se na reklame u kojima se koriste engleski i njemački jezik desetljećima nitko ne buni. Deveti zahtjev je već zakonski na snazi, pa je bez adresiranja poslodavaca koji tim zakonom manipuliraju beznačajan, a deseti je otvoreno diskriminatoran i ide niz dlaku kapitalistima koji su problem rušenja cijene rada uzrokovali. Od deset zahtjeva ostaju tri koja su iole produktivna, no utkana u klupko problematičnih ideja mogu samo raširiti sveopću ksenofobiju i pogoršati uvjete domaćih radnika. Taj zaključak ipak ne odgovara na pitanje što napraviti po pitanju rušenja cijene rada i radnih uvjeta uslijed prekomjernog uvoza stranih radnika.
II Solidarnost
“Da bi zaposlio stranog radnika moraš napraviti test tržišta, ali to se zloupotrebljava. Ti kao poslodavac trebaš staviti oglas, čekati da ti se javi netko od domaćih, i tek ako ti se ne javi možeš zaposliti stranog. On stavi loš oglas, naši dečki i cure pobjegnu od toga i onda on kaže da mora uvesti stranog radnika”, opisuje Tomislav Kiš, glavni tajnik Novog sindikata koji je u srpnju organizirao prosvjed u koji su bili uključeni strani radnici. Kao sindikalist dobro je upoznat s tom taktikom: “Na sastancima kažu: ‘Ako vaši radnici u sindikatu neće raditi za toliko, na burzi ih ima 300-400 tisuća koji hoće.’ Na burzi sada više nema toliko hrvatskih radnika, pa su se sjetili dovesti strane.”
Razgovor vodimo u konferencijskoj hali područnog ureda Trešnjevke, čekamo delegaciju stranih radnika koji dolaze na ozbiljan razgovor o početku sindikalnog udruživanja. Dotičnoj delegaciji nakon stečaja firme za koju su radili nije isplaćena nadnica, a kako strani radnici u Hrvatskoj nemaju nikakvu legalnu zaštitu, Kiš smatra da im sindikat može pružiti potporu. Iako postoji nekoliko tajnih članova sindikata, dosad se strani radnici nisu usudili udruživati jer im poslodavci često govore da to ne smiju. Spominje primjer poduzetnika koji je radnike uvjeravao da se u Hrvatskoj sindikati smatraju terorističkim skupinama.
“Ima puno poteškoća zbog zakonskih propisa koji postoje u Hrvatskoj i straha koji im je utjeran u kosti. Radna dozvola im je vezana uz poslodavca. Ako ti daje otkaz, ukida ti radnu dozvolu i nađeš se kao riba na suhom. Ljudi ne znaju kako se snaći, sve uprave su na hrvatskom jeziku”, objašnjava Kiš. Ipak nada se da će s ovom skupinom imati više uspjeha jer se jedino sudjelovanjem svih moguće izboriti za bolja prava.
Ako nas povijest išta ući, od industrijske revolucije do danas, to je da se bolje plaće i uvjeti rada dobivaju organizacijom radnika koji prijete poduzetnicima, a ne samodostatnim prosvjedima. U očima poslodavaca, koji strane radnike iskorištavaju koliko i domaće, ne postoji boja koža, samo goli interes. Zašto bi drugačije trebalo biti za radničku klasu?
“Strani i domaći radnici ne moraju biti u međusobnoj opoziciji. Želimo da budu jednako plaćeni. Čak i ako se mladi hrvatski radnici vrate, tko će raditi taj posao dok se ne vrate? Zato ne smije biti inflacije radne snage jer ih firme dovode previše i gledaju tko će raditi najjeftinije. Borba mora biti zajednička, jer ako se tu počne dijeliti na naše i njihove, nećemo dobiti ništa. Klasični divide et impera”, naglašava Kiš.
Prema tome deseti zahtjev, za bolje plaće za Hrvate preko subvencioniranja i poreznih olakšica poduzetnicima, ne samo da bi već tanko raspoređenu javnu potrošnju preusmjerio najbogatijem sloju ljudi u državi, već bi preko daljnjih manipulacija mogao stvoriti poticaj da ti isti poduzetnici uopće ne zapošljavaju domaće radnike. Isti ti poduzetnici već uživaju dvostruku privilegiju, snižene cijene rada za sve i beskonačan izvor radnika koje se može potkradati, tlačiti i izrabljivati bez reperkusija.
“Moraju postojati institucije koje legalno podupiru strane radnike, jer nitko od nas ne može sebi priuštiti odvjetnika. Planiramo se sindikalizirati, no moramo razgovarati o tome. Većina nas je traumatizirana, nemamo posla dva do tri mjeseca. Nemamo strpljenja ni financijske potpore, ne možemo plaćati stanarinu”, u razgovoru za H-Alter predstavnik radnika Gau Tam opisuje poteškoće sindikaliziranja u njihovoj situaciji.
Tomislav Kiš: “Strani i domaći radnici ne moraju biti u međusobnoj opoziciji. Želimo da budu jednako plaćeni. Borba mora biti zajednička, jer ako se počnemo dijeliti na naše i njihove, nećemo dobiti ništa”
Na pitanje o tome kako komentira prosvjed, odgovara da oni to vide kao dio globalnog trenda. Kaže da ne uzimaju nikome poslove: “Plaćamo poreze, radimo legalno, imamo regularne policijske provjere. Postoje segmenti na kojima bi država trebala poraditi da se svi možemo osjećati kao doma, sigurno, i da nas ne terorizira poslodavac ili bilo tko drugi.”
Da je itko iz ZBH-a ikada porazgovarao sa stranim radnikom, možda u njihovim očima ne bi vidio prijezir, kako je Barišić enigmatično napomenuo na pressici… možda bi saznao da njihovi zahtjevi nisu zagrebali ni površni sloj problema s kojima se strain radnici suočavaju. Barišić i partija ipak su još mladi, možda se uistinu nisu susreli s radničkom povijesti ili kritikama političke ekonomije, možda ima još vremena da shvate da su narodno i radničko pitanje jedno te isto.
“Ako već govorimo o boljoj Hrvatskoj, za mene je bolja Hrvatska ona u kojoj svi imaju jednaka prava. Za isti posao ista plaća, bez obzira gdje je rođen. Koja je Hrvatska bolja, sa ili bez diskriminacije?”, zaključuje Kiš.
Bez efektivno organizirane, stvarne ljevice koja polemizira problem strelovitog pada standarda života, stvara se vakuum koji će fašisti rado iskoristiti. Od Jelene Miloš, saborske zastupnice stranke Možemo!, do zaključenja ovoga teksta nismo dobili odgovor o tome kako pristupiti temi zapošljavanja stranih radnika.
“Problem je da se nominalna ljevica ne bavi radničkim pitanjima, da se svela na identitetske politike, te da desnica ‘grabi’ taj prostor, a radnici ne samo da ne vide ljevicu kao svoj izbor, već smatraju da su ljevičari, jer uistinu često dolazimo iz redova tzv. profesionalno-menadžerske klase, (klasni) neprijatelji. U takvim uvjetima desnica potencira problem migracija – koje su oduvijek bile stvar nejednakog razvoja u kapitalizmu, a ne problem identiteta. Siromašni globalni Jug nastavit će migrirati na sjever i zbog ekonomskih, ali sve više i ekoloških uvjeta”, zaključuje Peović.
